If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
25

Aljoša Jurinić [INTERVIEW]

Posted on 01/02/2016 by Culture Vulture

S likom, ali ponajprije djelom mladog pijanista Aljoše Jurinića upoznala sam se sasvim slučajno dok sam jedne večeri nakon posla lijeno ležala u kauču i klikala po daljinskom tražeći neki TV sadržaj koji bi me na nekom od mnogobrojnih programa zadržao dulje od minute i pol’. Srećom, pronašla sam ga u emisiji ‘Samo kulturno, molim!’ gdje je upravo počinjao razgovor s ovim mladim, elokventnim i skromnim umjetnikom. Uz njegov osebujan i jak karakter zaintrigirala me i njegova predanost te lakoća kojom je, u pauzama između pitanja novinarke, prebirao po klaviru. Sjetila sam se i svojih klavirskih dana i osnovne glazbene škole koju sam kao klinka pohađala. Klavir je u mom slučaju bio trenutna i kratkotrajna ljubav (da ne kažem obaveza) dok je u njegovom postala profesija i životni poziv.

riječi / pitanja : tena škiljević

Ovaj mladi glazbenik na Hochschule für Musik Franz Liszt u Weimaru pohađa pijanistički program najvišeg stupnja poslijediplomske koncertne izobrazbe (Konzertexamen) u klasi prof. Grigoryja Gruzmana. Diplomirao je na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Rubena Dalibaltayana. Dvije godine studija proveo je na Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču u klasi prof. Noela Floresa, a potom tri godine usavršavanja na Scuola di Musica di Fiesole u Italiji u klasi Eliso Virsaladze. Impresivna biografija ne staje samo na obrazovanju nego ide i dalje. Tako na njegovim službenim stranicama možete pronaći podatke o mnogobrojnim nagradama koje je osvojio, a među najimpresivnija priznanja svakako spada ono koje je osvojio 2012. pobijedivši na uglednom pijanističkom natjecanju Robert Schumann u skladateljevu rodnom gradu Zwickauu. Ali ni to nije sve: prošle godine bio je finalist 17. Međunarodnog pijanističkog natjecanja Fryderyk Chopin u Varšavi, a pobjednik je brojnih natjecanja, među ostalim triju pijanističkih natjecanja u Italiji: 3. Međunarodnom pijanističkom natjecanju Encore! Shura Cherkassky u Milanu, 4. Međunarodnom pijanističkom natjecanju Luciano Luciani u Cosenzi i 5. međunarodnom pijanističkom natjecanju u Massarosi 2014. Uz ova međunarodna priznanja Aljoša je osvojio i sva bitnija tuzemna, a nastupa solistički i uz pratnju orkestra u zemlji i brojnim europskim državama te na festivalima. Inicijalno strahopoštovanje od pisanja maila ovom izuzetno nadarenom 26-godišnjaku (koji, kako sam kroz emisiju saznala, pasionirano prati nogomet) zamijenilo je oduševljenje što je na intervju za TTv pristao odmah. Uslijedio je strah od pitanja koja ću mu postaviti sve dok ih nisam krenula pisati. Nizala su se sama od sebe, a njegovi odgovori koje čitate u nastavku potvrdili su i dodatno oplemenili sliku koju sam o njemu temeljem odgledanog priloga izgradila. Dame i gospodo, on je Aljoša Jurinić…

Photo: Vladimira Spindler
Photo: Vladimira Spindler
Za početak pitanje koje su Vam vjerojatno postavili bezbroj puta – odakle ljubav prema klaviru? Jeste li odmah znali da je baš to instrument koji želite svirati ili ste u početku eksperimentirali i s ostalima?

Roditelji su željeli da se razvijam u svim bitnim segmentima, pa sam od malih nogu išao na razne sportove, likovne radionice i u glazbenu školu, odmah na klavir. Pokazalo se da za sport imam više volje nego predispozicija, za crtanje nijedno, a za glazbu oboje.

Mogli bismo reći da ste se u finale Međunarodnog pijanističkog natjecanja Fryderyk Chopin u Varšavi plasirali dva puta: prvi put, 2010. godine, a krajem prošle godine i drugi put. Inače, natjecanje se održava svakih pet godina. Približite nam malo ta dva velika uspjeha – kako ste se osjećali prije, tijekom i za vrijeme natjecanja? Postoji li onaj unutarnji osjećaj koliko ste dobri?

Te sam 2010. bio na svojevrsnoj probi. Naime, tada sam prošao dva predeliminacijska kruga prije završne faze natjecanja, iz koje sam onda ispao – ali i stekao iskustvo koje je jedan od razloga zašto sam pet godina poslije ušao u finale. Kako se radi o najvažnijem i globalno najviše praćenom glazbenom natjecanju na svijetu, koje priželjkuje velika većina mladih pijanista i koje bi se u tom pogledu moglo usporediti sa Svjetskim nogometnim prvenstvom, bitno je fokusirati se samo na glazbu kako biste zadržali mir i pribranost i prezentirali ono za što ste se godinama pripremali. S druge strane, teško je usredotočiti se samo na glazbu, umjetnost i njenu nemjerljivu vrijednost kada ste svjesni da vas, osim milijunskog gledateljstva u izravnom prijenosu, pozorno sluša i ocjenjuje žiri. Natjecanja nisu za umjetnost prirodna, stvaraju pritisak koji je za umjetnost kontraproduktivan, no danas su bitna platforma kako bi se isprofilirali oni najzanimljiviji… Zato me vesele koncerti, natjecanja su na neki način nužno zlo.

Je li danas u klasici moguće napraviti/skladati nešto novo? Kako danas nastaje „nova“ klasična glazba? Gajite li uopće skladateljske aspiracije?

Moderna klasična glazba u ovoj me životnoj fazi osobito ne zanima, ali ne znači da je ne cijenim. Dosad sam se fokusirao na maksimalno razvijanje jedne vještine što me limitiralo u nizu drugih aktivnosti, ne toliko vremenski koliko interesno. Pijanisti se obično u nekoj dobi okrenu nekim drugim aspektima glazbenog stvaralaštva, obično dirigiranju i skladanju. Zašto ne? No mene za sada sviranje potpuno ispunjava.

Nedavno ste sudjelovali u popularnoj „Potjeri“ i prvom „Satirikonu“ u sklopu novogodišnjeg programa HRT-a. Koliko je danas važno biti medijski prisutan kako bi vas upoznala i šira publika i kako se u tome snalazite? Čula sam da nemate mobitel…

Moram priznati da me pozornost medija nakon Varšave uistinu zatekla. Nisam mislio da bi događaj iz područja klasične glazbe mogao podići takvu prašinu. Drago mi je što sam zanimljiv ljudima i medijskim formatima izvan moje struke, a osobito mi je drago ako sam tim nastupima pridonio vidljivosti naše profesije i dao vjetar u leđa mladim glazbenicima. Ipak, umjetnost ne trpi preveliku graju, pa sam nakon Chopinova natjecanja odbacio mobitel. Brojni kontakti previše su remetili ustaljeni ritam.

Doživljavate li se „wunderkindom“ ili iza svih priznanja stoji isključivo težak i predan rad?

Stanovit dar imam, svakako, a on se uz predan, ali ne bih rekao mukotrpan i težak rad materijalizirao u nešto što je povod našem razgovoru. Na vječno pitanje je li važniji rad ili talent, rekao bih: rad je važniji, a talent vredniji.

Postoji li u klasičnoj glazbi sreća? Sreća da te netko prepozna i uzme pod svoje okrilje, sreća da budeš u pravo vrijeme na pravome mjestu…

Svakako. Ali kako na fortunu baš i ne možemo utjecati, ne vidim da ima smisla o njoj razmišljati, još manje na nju se oslanjati. Najveća natjecanja imaju i tu vrijednost što sreću možete „izazvati“ samim time što vas sluša cijeli svijet, pa tako i najvažniji ljudi u glazbenom „biznisu“.

oje grane glazbene umjetnosti cijenite osim klasične glazbe? Koji su to glazbeni pravci, umjetnici, izričaji…?

Cijenim sve kvalitetno, a preferiram indie rock – stil u kojem je realizacija ideje primarna, a marketinški potencijal sekundaran. Najviše slušam recentnu glazbu, uživam u bendovima poput Arcade Fire ili Vampire Weekend, a i velik sam poklonik Kanyea Westa.

Čitajući vašu biografiju imam dojam da se cijeli život školujete. Je li naobrazba, kada su u pitanju pijanisti, najvažnija ili je to spoj „prakse“, predanog vježbanja i nečega trećeg? Kako se zabavljate?

Iako sam trenutačno na drugom postdiplomskom studiju, izvjesno je da mi neće biti posljednji. Ali to je u umjetnosti normalno… Savršenstvo nikada nećemo postići, ali ćemo mu se težnjom približiti. Doktorski studij koji pohađam u Weimaru sastoji se isključivo od individualne nastave klavira s profesorom, pedagogom i pijanistom svjetskoga glasa Grigoryjem Gruzmanom, drugih akademskih obaveza nemam. Objektivniji pogled sa strane pritom je najveća vrijednost mentora.

U čemu se razlikuju pijanističke interpretacije istog glazbenog (remek) djela? Je li riječ o različitom doživljaju ili je sve ipak zapisano u notama?

Razlikuje se na isti način na koji se razlikuju glumačke interpretacije teksta – agogikom, dinamikom, akcentima, tempom, i onim neopipljivim začinom – osobnošću izvođača.

10
Cijenite li dobru improvizaciju općenito? Je li ona u klasici uopće moguća?

Cijenim, iako nije nešto u čemu sam naročito dobar – možda je baš zato i cijenim! U izvedbi klasičnih djela ona ne postoji, no ima zanimljivih primjera glazbenih izvedbi koje spajaju naizgled nespojivo, pa tako venecuelanska pijanistica Gabriela Montero obično svoje recitale koncipira tako da u prvom dijelu izvodi klasični repertoar, a u drugom improvizira na teme koje joj predloži publika. Za razliku od crossovera, to je pozitivan primjer sinteze visoke umjetnosti i lako dopadljivog doživljaja.

Što radite kada se ne bavite klasičnom glazbom i svirate? Imate li uopće vremena baviti se ičim drugim?

Volim čitati, i to ne samo radi razbibrige i opuštanja, nego i zato što moram poznavati povijesni, kulturni, umjetnički kontekst djela koja sviram. Gledam filmove, a osim zbog užitka gledanja, cijenim ga zbog srodnosti s glazbom – spoja žive izvedbe i težnje za konačnom, apsolutnom verzijom. Nogomet obožavam, a sposobnost izražavanja kroz stroga pravila i taktičke sustave, sve to unutar određenog vremena i fizičkog prostora, vrlo je slična limitacijama pri interpretaciji glazbenih djela. A i družim se s ljudima, jer glazba je i interakcija.

Karijera u Lijepoj našoj ili u inozemstvu?

Jedna od najvećih čari klasične glazbe jest njen univerzalni jezik… Zato bih ovako odgovorio: Cijeli svijet je Lijepa naša glazba!

Ostvaruje li se vrhunski pijanist prenošenjem znanja drugima ili nastupima i vlastitom karijerom? Drugim riječima, gdje se vidite u bližoj i daljnjoj budućnosti – u nekoj glazbenoj školi, na akademiji ili na pozornicama?

Podučavanje je nešto što ću raditi neovisno o dometu karijere; ono ispunjava, ono je i moralna dužnost, a uz to, učeći druge, učimo sebe. Zato je spoj nastupanja s akademskim radom vrlo dobar spoj.

Kada bismo generalizirali rekli bismo da su klasični umjetnici tašti, a ako možda ne baš tašti, onda izraženog ega. Zašto je tome tako? Je li (izražen) ego u ovom pozivu nužan?

Umjetnik ovisi o subjektivnom mišljenju publike, i nema tog uspjeha koji se neće urušiti nakon nekoliko nepovoljnih kritika zaredom. Posljedica je psihička nestabilnost, preispitivanje i sumnja, a potom i stalna potreba za „hranjenjem“ ega. Utoliko više što se istinski umjetnik poistovjećuje sa svojom umjetnošću – moja umjetnost, to sam ja.

Što biste poručili novom ministru kulture i kakvom kulturu uopće trenutno vidite?

Radije bih mu nešto odsvirao… A što se kulture tiče, kao njen sudionik teško mogu objektivno suditi. Prepustimo to ekspertima.

Koliko ljudi brine o vašoj karijeri – Facebook pageu, nastupima…?

Nekolicina bliskih ljudi koji su uz mene većinu života, kao i menadžer kojeg imam odnedavno.

Nastavite rečenice…

Najviše me veseli život, ugode i neugode koje donosi, izazovi i nagrade, usponi i padovi… Kao što reče jedan član moje šire obitelji kada su ga kao maloga pitali što je najvažnije u životu: U životu je najvažnije biti živ.
Rastuži me spoznaja o nesavršenosti svega što činimo, a u isti mah javlja se radost jer smo sposobni naslutiti savršenstvo. A uz to nam je dana mogućnost da težimo neostvarivom. Što ćete više!