If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Arhetip modernog grijeha

Posted on 30/07/2014 by Introspekcija izvana

Dvojba je li bolje živjeti kao hedonist ili altruist jer ne može se ostvariti postojanje obaju vrlina ili mana, ovisi kako se uzme u istoj osobi, tako barem izgleda na prvi pogled. Čovjek je konstruiran kao biće koje djeluje i koje nije posve neodgovorno u suštini. Onaj koji čini razliku na ovom svijetu, no razlika je u željama i realnosti. Jer što god osoba dobro napravila time će prouzročiti takav niz događaja za koje nitko nije svjestan sto će izroditi. Čovjek može napraviti nešto u najboljoj namjeri, ali će pokrenuti lavinu situacija za koju je samo on odgovoran. U ljudskom bitku dakle postoji samo hedonizam odnosno samoljublje iako je vidljivo stremljenje prema altruizmu koje se manifestira kao privid jer u svim djelima postoji hedonizam pa čak i u onim najbenignijim.

Spašavanje života osobi, strancu za primjer je naizgled altruistički poriv. Na bilo koji način emocionalno ili bukvalno nakon određenog vremena čovjek time osjeti ponos, što je normalno. Bit će zadovoljan sobom i to će prerasti u nešto što će biti željeno da bude nazvano odobravanjem od strane okoline za takvo djelo. Više neće biti dovoljno samo to, sama ideja i pomisao u samoći uma da je spasio jedan ili više života, pojavit će se tračak hedonizma, uživanje u onome učinjenome, samoglorificiranje, u nekim slučajevima opravdano, u nekim pretjerano, a to je upravo ono što se utvrđuje ovdje. Tu nema linearnog smisla shvaćanja stvari kako dolaze jedna za drugom jer je čovjek sebično biće što se tiče toga pa čak i pomaganja drugima. Duboko iznutra to radi zbog samoodobravanja vlastite osobnosti i toga da bi se moglo reći da je učinjeno skromno djelo iako čovjek kao osobnost ne misli ni u kojem slučaju da je skromno spasiti tuđi život pa se time javlja pojam koji se odvije u nešto veće ako mu individua to dopusti.

To je neizbježno ako prije takvog djela ima vremena za razmišljanje o toj akciji. No ukoliko nema, tada mozak dodiruje one iracionalne sfere te podsvjesno zaključuje da radi svojih i tuđih potreba a ne samo tuđih treba nastaviti. Ako se nema vremena za dvojbu um ne odlučuje sam te se zato dogodi da se takva djela i ne odviju te se odviju samo u glavi promatrača, ali ne budu realizirana, u jednadžbu uđu vanjski faktori. No ako se bolje promotri, nije li spašavanje nečijeg života samo nagon koji imaju svi, onaj koji je stečen po genskom kodu još iz pradavnina, još od ere stjecanja prvih instinkata.

Može se reći da u takvoj plemenitoj stvari nema ni altruizma ni hedonizma, samo ljudskog nagona. Istog onog koji sačinjava ljudskost. Hedonizam se javlja kasnije, a temelji i porivi tih djela su samo nagoni a ne altruizam, filantropija ili neki drugi pojam vezan uz ljudsku podsvijest ili psihu putem koje je željeno iskazati privrženost. Ti pojmovi se utapaju u onome što bi trebali značiti. Hedonizam koji je u ljudskim nagonima najdublje ukorijenjen od svih navika i ovisnosti je primarni razlog zašto se čine određene stvari, koliko god iracionalne, zbunjujuće i loše po okolinu bile ali su ono što čovječanstvu i individualcu trebaju i ono što utažuje žeđ za svime što je željeno iskusiti u sekundi koja prolazi.

Primjer roditeljske brige za svoju djecu. Osnovna ideja jest da samo žele priuštiti sve najbolje svom potomku što je u njihovoj moći. To je zaista divna vrlina no promotrimo li bolje i uđemo li u problematiku i mehaniku postupaka tada je vrlina samo na površini. Svaki roditelj želi da je njegovo dijete sretno, ima najbolji moguć život pun uspjeha što je najnormalnije i uvriježeno. Ako uspiju podariti makar malo sreće svojem najmilijem i shvate da im je dijete sretna osoba ta sreća će se reflektirati i na njih. Daljim pogledom dolazi se do toga da koliko god to bila plemenita želja ona završava s time da su i roditelji sretni, dakle nesvjesni porivi koji su zatomljeni no ne i neispravni.

Putem ovog primjera postavlja se teza da svaki put ukoliko netko pokuša usrećiti drugoga, a to naravno završi srećom prve osobe, dakle osobe A, iako i osoba do njega biva uveseljena, dakle subjekt namjere, jest klasični primjer hedonizma koji graniči s narcisoidnošću i egoizmom, koji su neizbježno povezani. Čovjek kao takav je jedinka koja postoji zasebno na svijetu kako god drugačije se činilo, te unatoč svemu najvažniji osjećaji su uživanje, osjećaj cijenjenja sebe i ljubav prema samome sebi iako je to često opravdavano drugim djelima koja su prikrivena možda krivim pojmovima.

Čovjek ne može napraviti ni jedan smjeran altruistički čin, dakle činiti dobro drugima, a da sebe time ne usreći. Nekima je ljubav, a nekima baš mržnja najvažnija stvar i pokretač u njihovom vremenu provedenom na zemlji. Jer ako netko uživa u tome da mrzi, on time uživa nesvjesno i to mu je važnije od ičega. Kada osoba nekog voli svim svojim bićem vrate joj se ti predani osjećaji, dakle kao neka razmjena s predumišljajem ili ne ali to je jedan od rijetkih trenutaka kada su oba subjekta zadovoljna svjesno i namjerno. Isto je i s mržnjom.

Ljudi postaju mizantropi ili filozofski pesimisti da bolje kažemo da bi udovoljili svojim niskim potrebama. Gestama i artikulacijama osoba izgleda da pati, ali možemo na to gledati kao na jedan oblik uživanja u životu. Jer, ta osoba je odabrala taj put i nitko ju nije na to silio, ide sebi na ruku. Štoviše, možda bi bila nesretna da voli, možda je ovo početna postavka i zadani osjećaj tog pojedinca, tako joj je zapisano u psihi. U kakvim god problemima čovjek bio, učinit će sve da se izvuče i ispliva na površinu. Odlučuje što je najbolje za njega te u suštini svojom slobodom odluke uživa u životu, no što god odlučio opet uživa u tome jer je to razlog i svrha hedonizma, sloboda odluke individualca da napravi ono što iziskuje, u datom trenutku. Naslađivanje ljubavlju ili vlastitom mržnjom.

Slučajni patnici. Bezizlazne situacije u kojoj pojedince čeka neminovna smrt ili dugotrajna patnja u bilo kojem mogućem smislu. Prva stvar na koju se pomisli jest da se hedonizam i uživanje ni blizu ne upleće u ovaj dio priče. Tako bi i bilo no uz jednu razliku, ljudsko tijelo je hedonistički nastrojeno i dok god mu krv kola venama, srce kuca, makar ne imalo moždane funkcije i bilo priključeno na aparate ono pokazuje volju za životom, a ta volja jest stremljenje ka uživanju u životu kakav on god bio. Dakle, patnici koji su u bezizlaznoj situaciji oslanjaju se na to da su pomireni sa sudbinom no njihovo tijelo nije. Prva stvar koja vas drži budnima i na životu u problematičnim situacijama? Refleksi. Tijelo ima tako razvijen sustav za preživljavanje da ima i razvijeniju volju za životom od svijesti i od uma samog.

Da se tijelo može odvojiti od uma samo bi postojalo dok god je to moguće. Bitno je podijeljeno preživljavanje i način preživljavanja čovjeka u fizičkom smislu i u mentalnom. Što se tiče mentalnog smisla on ima svoje granice za razliku od tjelesnog i tu mu možemo doći na kraj, jer čovjek kao takav jest kolebljiv i promjenjiva mišljenja te se pri neugodi i patnji oslanjamo na reflekse i na svoje tijelo. Dakle što se tiče mentalnog hedonizma staje mu se na kraj jednostavnošću. Um zamire kad nema više stimulacija i vanjskih podražaja u smislu emocija i uzvišenosti duha čovjekovoga, duha vlastitoga. Svega što pokreće osobu dok razmišlja o vremenu koje mu je preostalo na ovom svijetu. Pozitivna ili negativna misao jest isto na kraju, samo ukoliko postoji sloboda misli.

Kraj čovjekovog postojanja kao razumnog bića, dakle kao psihički žive i razumne osobe podrazumijeva početak podjele na dvije vrste hedonizma koje su spomenute. Time se govori o tijelu kao takvom koje živi svojim putem bez uma neometano. Tijelo je konstruirano za mnogo dulji život nego što ga čovječanstvo proživljava. Samim time um ga opstruira mentalnim, psihičkim ili jednostavno lošim navikama koje uništavaju to tijelo i ne dopuštaju mu maksimalan životni vijek koji može iskoristiti. Jer ljudi kao takvi pri odvajanju tijela od psihe u situacijama na koje ne mogu utjecati gube kontrolu nad onim što im je najvažnije. Tijelo odvojeno od uma ima volju i želju za životom veću nego čovjekov um sam. Tijelo je ono koje čovjeka tjera da ne posustane te tako i ono samo svoj obrambeni sustav nadoknađuje i nadograđuje primjerom da kad mozak vegetira tijelo preživljava na aparatima koji simuliraju rad osnove živčanog sustava tj. osnovne namjene mozga samoga koliko god može i koliko god je to moguće, ako mu okolnosti to dopuštaju ukoliko fiziologija nepovratno nije uništena psihom.

Svaki čovjekov osjećaj i pokret koji je učinjen je motiviran uživanjem u životu makar postojala patnja jer ako ona postoji, a i dalje se tijelo kreće ono ustraje ka nečemu boljemu, ka tome da život bude nov, popravljen i onakav kakvim ga svi zamišljaju, ovisi od čovjeka do čovjeka. Ljubav, mržnja i altruizam su sebični osjećaji u domeni ljudi i onoga koji se koristi njima te ih zlouporabljuje ili pojednostavljeno, čini ono što treba.

Čim se pojavi prva misao, prvi čovjekov pokret u životu to je klasificirano kao hedonizam. Trenutak kad se ljudski zametak u utrobi velikodušnosti počne razvijati to je ništa drugo nego slavlje hedonizma. Na kraju sloboda odluke nadilazi patnju. Hedonizam je kretanje svakog atoma u tijelu, kolanje krvi te sloboda odluke protiv predaje ili predaja i prepuštanje okolnostima. Tijelo uživa u tome od rođenja do smrti, uživa u životu. Čovjek i nesvjestan jest onakav kakav želi biti, onakav kakav će uvijek stremiti da bude – savršenstvo u krhotinama svega što ga okružuje.