If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
ben_naslovna

Beskompromisni Ben Frost [INTERVJU]

Posted on 29/04/2015 by Ervin Felić

Njegovu glazbu kritičari su častili pridjevima „brutalno“, „militantno“ i „beskompromisno“, a njegovo stvaralaštvo donijelo mu je angažmane na ključnim umjetničkim projektima, poput rescoringa kultnog filma Solaris s Daníelom Bjarnasonom i snimanja glazbene podloge za The Enclave, video instalacije o ratom razorenom Kongu. Njegova brada izaziva nesvjesticu kod djevojaka i zavist kod dječaka, dok su njegovi nastupi toliko intenzivno iskustvo da su ispred krcatih dvorana polijepljeni natpisi upozorenja za one osjetljive na senzorne stimulanse.

RIJEČI: ERVIN FELIĆ

On je, naravno, Ben Frost, Australac s islandskom adresom, s kojim sam popričao prije njegovog nastupa u Močvari. Gore navedeni pridjevi učinili su me poprilično nervoznim pri postavljanju prvog pitanja, čak toliko da mi se ruka u kojoj sam držao svoj ružičasti diktafon vidno tresla, a koncentracija pala na nulu kada sam shvatio da Benu Frostu guram ružičasti diktafon u facu, no brzo sam se opustio otkrivši da iza brutalne glazbe stoji vrlo ugodan i pričljiv sugovornik, sladokusac koji je uspio pojesti naranču, pola kutije Domaćica i dvije banane tijekom dvadeset minutnog razgovora o njegovom radu, funkcioniranju glazbene industrije i prirodi umjetnosti uopće.

Rodio si se u Australiji i živiš na Islandu već više od desetljeća. Više si puta pričao o tome kako je taj otok uvijek zauzimao posebno mjesto u tvojoj mašti dok si odrastao. Što te fascinira oko Islanda?

Jao, mora da su me pitali to pitanje već 7.000 puta. Island je samo mjesto gdje živim. Neki ljudi imaju tu sreću da se rode… Doma. Imaju sreću da se rode tamo gdje pripadaju. Osjećaju se kod kuće od dana kad su rođeni. Ja nikad nisam to imao. I mislim da mi ostali, ljudi poput mene, moraju pronaći svoj dom… I iz nekog razloga tamo se osjećaju kao kod kuće. Ne znam zašto, to je jednostavno tako.

Od preseljenja na Island, surađivao si s velikim brojem umjetnika i komponirao glazbu za kazalište, film i video igre, te radio kao producent. Kako ti se kreativni proces razlikuje kad radiš glazbu za tuđi projekt od skladanja iz neke unutarnje potrebe?

Pa radi se o tome da kad radiš glazbu za druge, ona je uvijek prilog nečem drugom. Nije stvorena čisto za slušanje, već je podloga filmu ili plesu. Ta glazba postoji u nekom prostoru. I sve te stvari utječu na glazbu. Mislim da glazba skladana u prilog nečem drugom, kao glazbena podloga, nije potpuno formiran entitet. To je razlog zašto je većina soundtrack glazbe sranje, znaš? Zato što joj nešto nedostaje. A to vrijedi i za mene. Radio sam na glazbi koja je stvorena kao podloga drugim stvarima, ali općenito ne smatram to vrlo vrijednim radom. Jer toj glazbi nedostaju dijelovi sebe. Kad radiš za nekog, na kraju ti ideje ipak dolaze odozgo. A kad radim na vlastitim projektima, ne tražim vodstvo od nekog ili nečeg. Sve što stvaram nekako je… Iskreno.

Znači rekao bi da ti je draže raditi na svojim stvarima nego na tuđim projektima?

Ne bih rekao da mi je draže, jednostavno mi je vrlo jasno što radim. Usporedio bih to s razlikom koja postoji kada stolar izrađuje nečiju kuhinju i kada napravi komad namještaja za sebe samog. Ako ću raditi stolac za sebe, to je potpuno drugačije od projektiranja nečije kupaonice. Mislim da tu postoji razlika i mislim da ljudi to često ne razumiju. Recimo, raditi glazbu za video igru je zabavno i super i izazovno i rad s različitim ljudima iz različitih svjetova je uvijek jako nadahnjujući. Međutim, na kraju si ipak radnik. Radiš za nekog drugog.

BenFrost_B_rkurSigthorsson01
Tvoja glazba često je opisivana kao silovita, militantna i moćna. Ona spaja minimalističku elektroniku i eksplozivni metal. Kasnije u karijeri, u albumima Theory of Machines i By the Throat, tome si dodao i raznolike snimane zvukove, kao što su zavijanje vukova i aparati za održavanje života. Velik dio tvoje glazbe nije tu da umiri ili zabavi, već suprotno, da rastroji, stimulira i dostavi taj „jebeni emocionalni udarac u guzicu“, kao što si sam već rekao. Koja je funkcija toga? Što bi tvoja publika trebala osjećati slušajući tvoju muziku?

Ne znam… Mislim da, kao umjetnik, jedino što mogu ponuditi je ono što sam smatram zanimljivim i ono što ja mislim da je način na koji bi muzika trebala zvučati.

Znači li to da uopće nemaš publiku na umu ili razmišljaš o reakcijama koje izazivaš?

Mogu zaista iskreno reći da ne razmišljam o publici. Zanima me način na koji sam percipiram stvari. I to me često iznenadi. Ponekad mi stvari djeluju bolje ako nisu onakve kakve bi trebale biti. Ne mogu objasniti odakle to dolazi. No postoji određen aranžman koji tražim u glazbi, možda općenito u umjetnosti. Najiskrenija stvar koju mogu raditi kao umjetnik je slijediti to i prodirati dublje i vjerovati da će beskompromisna priroda toga što stvaram odjeknuti i izvan mene samog.

Postoji li dimenzija društvene i/ili kulturne kritike tvom radu? Pogotovo u svijetu u kojem postoji „previše jebene muzike“, da te opet citiram, koja je toliko konformistička i sva nekako zvuči slično?

Definitivno bih rekao da je moje neredovito objavljivanje novog materijala društvena kritika u tom smislu. Ne želim stalno izbacivati ploče. I ne osjećam nikakvu potrebu natjecati se u tom neprekidnom lancu objava koji funkcionira na principu album, pa turneja koju slijede zanimljive kolaboracije koje vode u novi album, iza koje ponovno slijedi turneja. Postoji taj mentalitet osamnaestomjesečnog ciklusa albuma u kojem stalno moraš biti u pokretu, stjecati sve više Facebook prijatelja i održavati svoju karijeru na životu. Meni je to krajnje nezanimljivo. Ja sam prepušten milosti i nemilosti svojih interesa, a moj interes za stvaranjem novog materijala je nešto što ne mogu kontrolirati. On kontrolira mene, ako išta. Smatram da, kao što sam već rekao, najiskrenija stvar koju mogu napraviti je prepustiti se tome. Neovisno o tome jesam li na dobitku, gubitku ili bilo gdje između.

Nedavno si završio vrlo intenzivan projekt s umjetnikom Richardom Mosseom pod naslovom The Enclave – filmsku instalaciju koja prati trajni sukob u Demokratskoj republici Kongo, koristeći staru vojničku vrstu filma koji reagira na klorofil i prikazuje ga u intenzivno ružičastoj boji, umjesto u zelenoj, što je rezultiralo zaista impresivnim, estetiziranim slikama nasilja. Mosseov koncept manipulacije straha i nasilja u umjetnost, otkrivanje skrivene ljepote podsjeća me na tvoj vlastiti koncept estetike. Bi li se složio s time? Jesi li zato htio surađivati s Mosseom?

Mislim da sam u Richardovom radu vidio nešto s čime sam se povezao. Nisam u tome vidio specifično sebe. Ispočetka kada smo počeli pričati nije postojala ideja za suradnjom. To se zapravo dogodilo nekako slučajno. Ja nisam znao da je on radio s filmom u tom trenutku. Ono čemu sam se nadao je da ćemo u nekom trenutku zajedno raditi na nekoj fotografiji ili naslovnici za album. No ubrzo smo se povezali i postali prijatelji na razini koja prelazi naš zasebni rad. Razumijem što on pokušava provesti i mislim da on, više od ikoga zapravo, razumije moj rad. Da parafraziram njegova razmišljanja o projektu i tim slikama ratom razorene Afrike prezentiranim u umjetničkom kontekstu lijepog – kada smo suočeni s ljepotom i nasiljem u istoj mjeri, to stvara etički problem za gledatelja. I taj je problem interesantan. Ne radi se toliko o tome što se dešava na slici, već o načinu na koji mi, kao gledatelji, percipirano dovodimo u svezu. Uživamo u slici, no osjećamo se čudno zbog toga što nam takva slika donosi užitak. Mislim da je ta pozicija vrlo zdrava za publiku jer nas tjera da promišljamo takvu dilemu.

Negdje sam pročitao da si većinu svog zadnjeg albuma, A U R O R A, napisao u Kongu, usred projekta The Enclave. Zamišljam da je bilo vrlo izazovno raditi u takvim uvjetima, samo s laptopom i bez zidova u koji bi ga uopće mogao priključiti. No ti su ustrajao. Zašto? Što te u Kongu motiviralo na rad?

Pa zapravo samo ta činjenica da sam različito emocionalno reagirao na ono što sam iskusio. Ta svijest da je ono što proživljavam jedinstveno iskustvo. Jednostavno sam htio vidjeti što bi se dogodilo u takvoj situaciji, radeći u tim uvjetima. Što bi mi to učinilo, i što bi učinilo glazbi. Da budem iskren, mislim da nisam primjećivao te aspekte rada, činjenicu da sam radio na bateriji laptopa i u prisutstvu dizel generatora kao nekakvoj opozicijskoj sili u onome što sam stvarao, do puno kasnije. Dio procesa rada na ploči je reflektirana slika rezultata, retrospektiva nakon što je posao završen. To je nešto što ne možeš imati paralelno sa stvaranjem djela, a ako možeš, onda tu postoji nekakav problem. Tek se sada, dosta kasnije, osjećam sposobnim imati bilokakve definirane osjećaje prema tom iskustvu, jer u tom trenutku to što sam stvarao nije izgledalo važno, nije izgledalo kao album, i nije izgledalo kao nešto što će završiti na bijenalu u Veneciji.

Ben Frost A U R O R A Packshot (1200x1200)
Moglo bi se reći da je A U R O R A tvoj najsilovitiji album do sad. Ima snagu tvojeg dosadašnjeg materijala, ali oduzeta mu je sva toplina instrumenata i melodija koje su prisutne u tvojim prijašnjim albumima. No A U R O R A zato komunicira odlučnost, pogotovo u bubnjarskim dionicama Grega Foxa i Thora Harrisa, a hladnoća albuma zapravo ostavlja osjećaj jasnoće i čistoće. O čemu se zapravo radi u albumu? Bi li mi mogao reći što te inspiriralo da ga napišeš?

Sve mi je to još nekako preblizu. Mislim, album je tek izašao prije manje od godinu dana. To nije puno vremena i još sam nekako u tom prostoru i procesuiram sve to. Takav je život glazbenika, konstanta involviranost u proces pronalaženja rubova ploče. Svaka ploča uključuje proces izgradnje mita koji je potreban da bi se ona prodala. Kako bi se ljudi povezali s pločom, ona treba priču. Pretpostavljam da je u ovom slučaju najsnažnija priča bila ta veza s Afrikom i povezanost s tim prostorom, ali nisam siguran da se o tome zapravo radi. Nisam siguran da je na meni ta odluka.

Razumijem što želiš reći, nekako je lako napraviti tu mentalnu vezu između Afrike i A U R O R E.

Pa mislim da nitko zapravo ne zna o čemu govori moja glazba. Možda će za nekih 50, 100 godina postojati neki jebeni sveučilišni kolegij o elektroničkoj glazbi 21. stoljeća i govorit će o meni i petorici drugih ljudi o kojima jedva išta znam kao o nekoj vrsti grupe ili pokretu ili školi. Ili možda neće, možda nikog ne boli kurac. No poanta je u tome da tek s većim kontekstom povijesti možemo stvarati veze između stvari i pogledati unatrag da vidimo veću sliku, uočimo obrazac.

Mislim da to ima smisla. Na umjetnost uvijek gledamo retrogradno i ništa ne nazivamo pokretom do puno kasnije.

Da, upravo tako! Obično kad su već svi pomrli.

U jednom si intervjuu spomenuo da ti je pisanje A U R O R E bilo diktirano u nekim trenucima i da nisi imao kontrolu nad procesom jer je album odbijao biti bilo što osim onog što je sam zahtijevao da bude i da se sam napisao kroz tebe, na neki način. To me dosta podsjetilo na Frankensteina, pogotovo zbog agresivnosti i brutalnosti koja karakterizira album. Jesi li se u bilo kojem trenutku osjećao kao da stvaraš čudovište? Je li te proces stvaranja ponekad plašio?

Plašio me u smislu da je to bio korak u potpuno drugom smjeru od onog što sam radio prije. Mislim da je to mene iznenadilo više od ikoga. A sama tjelesna narav, zvuk albuma, bila je uključena u snimku i to nije nešto što sam mogao umanjiti. Ploča je imala neku bijelu toplinu, agresiju, koja se nije mogla suspregnuti, razumiješ? Tako da u tom smislu nisam imao kontrolu.

Još jedan projekt koji je utjecao na stvaranje A U R O R E je The Wasp Factory, projekt kojim si se okušao i u operi. Ne samo da si napisao glazbu, već si i režirao komad. Kako ti se svidjelo izražavati se kroz manipulaciju pokreta i tijela, u odnosu na izraz kroz manipulaciju zvuka? Pogotovo u toliko tjelesnoj i nasilnoj priči kao što je roman Iana Banksa.

Čini mi se da je to bio prirodni smjer u kojem sam trebao krenuti. Rad s pjevačima, s ljudima, nije toliko različit od rada u studiju gdje također manipuliraš ljudima kako bi iz njih izvukao ono najbolje. Manipuliraš u pozitivnom smislu, najčešće. Rad režisera u mjeri od 90% je izbor najboljih suradnika. A imao sam priliku raditi s najboljim ljudima jer sam već imao iskustvo rada s njima kroz druge projekte, u plesnim kompanijama, kazalištu i tako dalje i bio sam u prilici izgraditi repertoar s tim ljudima. Također sam imao prilike učiti od drugih redatelja od kojih su neki vrh svoje struke. To je bio moj prvi pokušaj obnašanje te uloge i neće biti zadnji. Osjećao sam se ekstremno ugodno kao redatelj. Da, postojale su prepreke, no za mene je to vrlo pozitivna stvar, biti u neku ruku nesiguran. Jedna stvar koja ti je garantirana u svijetu elektronske glazbe je da ti postane dosadno i da postane lakše. Zato osjećam konstantnu potrebu za povećavanjem uloga, upravo zbog te normalizacije. Guraš jače i normaliziraš se na tom nivou. I što radiš sljedeći put? Napraviš nešto veće, teže, nešto s više restrikcija, više pravila, nešto protiv čega je teže raditi. Znam da sam sposoban za taj rad i, što je još bitnije, budući da sam imao sreće postati uspješan u onom što radim i preživjeti kao umjetnik i glazbenik, osjećam sve više da moram iskoristiti tu privilegiju i moja je odgovornost gurati jače, ne činiti sve lakšim. To je disciplina koju zahtjeva ovakav rad. To je jedino što dugujem svojoj publici.

Postoji li nešto određeno čime se želiš baviti u svom sljedećem projektu?

Još ne znam. Mislim, imam ideje, no te prve ideje su obično one kojih se moraš riješiti, maknuti si ih s puta. Ono što znam je da ću danas publici u Zagrebu pustiti neke nove stvari, čisto da vidim kako prolaze, da malo testiram teren.