If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Briljantnost kratkih pauza

Posted on 16/08/2017 by Introspekcija izvana

Prostorije same nameću  samo dva opisa. Hladne ili tople. Nekom iznimkom – velike ili male. Ova u koju su zakoračili bila je velika i hladna. Kada bi kročili unutra ne bi se dogodilo nešto bajkovito, ne bi se ona pretvorila u manju im sobicu, nego je samo postajala toplija. Što je i logično – dva tijela koja su koliko toliko još živa, na mahove, povisit će temperaturu zidovima i napuniti prostoriju svojim prisustvom te je samim time učiniti manje osamljenom. Manje osamljenim dijelom svijeta. Ovaj na kojem su oni je onaj sjeverni. Onaj u kojem snijeg rosi lice kada se izađe van i to je nešto sasvim normalno. Puno hladnoće.

Dvije su ih stolice čekale nasred sobe. Onako stare, kao iz školskih klupa izvučene, ničim presvučene. Prvi je kročio unutra dok je ona lijeno stupala iza njega. Sve što im je bilo potrebno stajalo je već pored stolica. Pored svake od njih. Svakom njegova.
Uf, zaboravio sam plektrum.
Ajde, neću pobjeći.
Uzbuđeno kao malo djetešce otrčao je u drugi kraj kuće i zaronio tko zna gdje. Čula se samo buka i zbrka. Znala je i ona da će to potrajati. Sjela je na svoju stolicu. Uzela je harmoniku u ruke, malo da razgiba prste. Počevši svirati tonove pjesme koju neće izvoditi danas, čuo se njegov nadolazeći glas:
Vježbaj ovu sad, ionako fulaš u nekim dijelovima.
A da, imaš pravo…
Činilo se da ju nije dirnulo previše to što griješi na nekim dijelovima ni to što joj spočitava.
Nastavila je sa svojom melodijom. Zapravo stvarala je melodiju za svoju novu pjesmu. Nije joj se dalo sada mučiti s ovom obradom, ali ajde, kad je njemu toliko prirasla srcu onda će to propisno odraditi kao istinska gažerica i mirna Bosna.

Gažer br.1 približio se aparatu koji je bio prevelik da bi bio smatran ičim modernim te je zamolio svoju ženku da se pripremi. Pitao ju je je li spremna dok je držao prst na kameri. Pauzirala je.
…Jesam…
Zanimljive budu te pauze, pomisli ona. On nije ništa pomislio doli toga kako će odsvirati pjesmu i staviti ju na društvenu mrežu, YouTube. No ona se i dalje držala ideje da su pauze tako krucijalne. U njima čovjek stigne promisliti o mnogo toga da posumnja u kratkoću njihova trajanja.
Jesam li pametna, pomisli uz to i počne svirati odgovarajuću melodiju na harmonici.
Čekaj još malo i krećemo, ide.
Bio je sretan. Bila je i ona. Latentno.
Odsviraše pjesmu. Gažer br.1 baci trzalicu na pod, probudi njihovog psa Knuta koji je spavao u kutu sobe i suptilno bio u kadru pa kaže: – Imamo to!
Ona instinktivno odgovori: – Gotovo.
I to je bio kraj te scene. Usput i jedne velike scene. Puno veće od prve. Lijep video je snimljen, smješten na net, dobio je dovoljno pogleda u idućih nekoliko godina…
Pjesma o drugim gradovima, uzgred. Pjesma kojoj se ona protivila jer da što on zna tamo o nekom gradu ako nikad nije bio tamo, kako mu umjetnička sloboda daje toliko slobode da pjeva o njemu. Nije joj to bilo prihvatljivo. No, to je bio samo manji problem. Morala je učiti tu cijelu pjesmu na harmonici. Zašto? Jer ga voli? Nije znala.

Hodao je u kućnom ogrtaču. Ispod samo bokserice. U ruci šalica tople čokolade. Klišej od scene. Klišej od čovjeka. Soba je zjapila velika, ali manje puna. Nije bilo ni psa u njoj. Psa sa snimke. Prozori su bili gotovo zatrpani snijegom jer iako je bila ljetna sezona ovdje je uvijek bilo isto. Ovisilo je samo koliko ćete se potruditi počistiti okućnicu te tako stvoriti privid ljeta makar na jedan dan. On nije venuo za tim jednim danom. Zapravo nije venuo ni za čim. Imao je svoj ogrtač, toplu čokoladu. Psa više nije imao, doduše, ali i to se preživi. Zato je imao svoje instrumente.
Jedna od privilegija ovog mjesta u kojem živi je pristup internetu. A pošto je on, gažer br.1 polupoznata osoba u svom podneblju, voli svako malo pogledati kako stoji njegova slava, kako stoji indeks njegove sreće i popularnosti. Indeks sreće je bio proporcionalan s indeksom popularnosti. Niste valjda očekivali nešto drugo.
Internet je jurio kao on dok je bio mali i dok se na romobilu spuštao niz obronke ovog brda, sjetio se vjetra i onog osjećaja neizvjesnosti i kako ga dugo nije osjetio. Usput se opomenuo jer uspoređuje brzinu interneta sa sobom na romobilu. Pogledao je u šalicu, čokoladu. Pustio ju je za svaki slučaj sa strane za sad.

Guglao je sebe, često to radi, nije ništa prečudno. I vi biste da Vas ima na YouTubeu i sličnim platformama. Guglao je svoje spotove, što amaterske, što službene. Prisjećajući se koliko je novca potrošeno na neke, a izgledaju kao zadnje smeće. U analizi zadnjeg smeća nabasao je na spot ili snimku koju je davno, odnosno prije šest godina, snimio u ovoj sobi s onom glupom kamerom, s onom malom gitaricom, s onom ženturačom. Njegovom ženom tada. Gleda ovu snimku i pokušava zumirati svojim izvanrednim očima njenu lijevu ruku da vidi taj prsten, da primijeti je li već onda bio labav i je li se ocrtavala crvena linija od skidanja istog. Ništa nije uvidio.
Ništa osim divote one pjesme koju su snimili. Slušao ju je ponovo i ponovo i shvaćao kako su usklađeni. Usklađeni glazbeno. Na to se koncentrirao jer nije se htio u ovom trenutku koncentrirati na neusklađenost dvoje ljudi koja se vidjela Hubbleom pa da su i na Marsu.
I dalje je slušao pjesmu, tu i tamo bi pokušao shvatiti je li to bio onaj prijelomni trenutak, kad mu je rekla da ima pravo kad joj kaže da fula u nekim dijelovima. Nije se sjetio one njene pauze. No nije bila ni bitna jer nije bila ključna.
Baš je lijepa pjesma, pomisli, i na pamet mu padne kako bi bilo lijepo da naprave još jednu takvu. Brzo mu oduševljenje splasne kad se sjeti posljednjih šest godina.
Došla je pjesma i snimka do onog kraja kada ona govori da je gotovo i gdje je on presretan. Nije mu nigdje u umu sinulo da ona nije bila toliko sretna tada.
Da su samo svirali drugu obradu. Da joj je utrapio drugi instrument jer ona je multiinstrumentalistica, da su samo…

Tu je stao s onim da je ovo i da je ono i pustio pjesmu još jednom. Bio je tako sretan što su to snimili, sretan što su to snimili prije nego je sam počeo piti halucinogenu čokoladu, prije nego što je Knut pobjegao s cirkusom. Prije nego što je on počeo puštati bradu. Sve loše odluke.
Ali bio je sretan kako god okrenuo. Mogao je pogledati snimku i pustiti je još jednom i sjetiti se tog dana. Nije u njemu vidio ništa sporno. Internet je počeo usporavati. Nije mu dopuštao da pogleda video u kontinuitetu, nastajale su pauze. Ljutio se radi toga, radi pauza. Ustao se i počeo paradirati kućom polugol u protestu, glasno pričajući s kompjutorom. Pauze su i dalje trajale dok polako nisu prestale, i dok se ni on nije samim time smirio. Video je naposlijetku nastavio.
Gažer Br.1 sjeo je ispred ekrana i zadivljeno nastavio gledati i slušati. Bio je zadovoljan što je sve zvučalo savršeno. A i pauza više nije bilo.