If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Drakula (ZKM): Neke nove vrste vampira

Posted on 12/10/2015 by LucijaK

Promišljati kazalište, a ne uvažiti publiku apsurdan je čin no, diskrepancija se događa već na samom početku. Za razliku od ostalih kazališnih elemenata, ona je logički gotovo nedodirljiva, neuhvatljiva u svojoj sumi – tko je i što je uopće kazališna publika, kako definirati masu pojedinaca koja se našla na istom mjestu u isto vrijeme svjedočiti jednome događaju – koje joj atribute i epitete pripisati. Posljedično, a priori svaki od autora zamišlja svoju idealnu publiku ili sasvim suprotno (što ne isključuje njezinu idealizaciju), svoje djelo upućuje publici prema čijem je stilu života i društvenoj sredini kritičan s ambicioznim ciljem pronalaženja i stvaranja istomišljenika u novome buđenju zaspale mase.

Uvriježeno je mišljenje da na tronu suvremene socijalne zajednice sjedi pasivni pojedinac na kojem se kraljevski gnijezdi zapadni čovjek bez empatije i skrupula. Ta se životinjski ambiciozna individua ogradila od humanosti ne bi li se prilagodila društvenoj ljestvici koja rijetko kojima dopušta da budu na njenom vrhu. Hrana koja joj daje snagu? Onaj što šuti. Otvorenje sezone u Zagrebačkom kazalištu mladih prepušteno je Drakuli, međunarodnoj koprodukciji između Hrvatske (ZKM), Italije (Fondazione Teatro Due) i Slovenije (Drama SNG) pod redateljskom palicom Andrasa Urbana. Tradicionalno i pohvalno vangranično surađivanje ZKM-a, nastavilo se pod imenom i motivom popularnog romana Brama Stokera koji vas, doduše, ne trebaju zavarati.

Stokerov i Urbanov ‘Drakula’ imaju malo toga zajedničkog – romantizirana, mitološko-fantastična pojava Stokerova vampira kao mračnog, zastrašućujeg, ali opet privlačnog bića koje se hrani ljudskom krvlju zamijenjena je slikom krvopije modernog društva – kapitalistom. Da slučajno ne bi tko došao do krivog zaključka, u cijelu stvar publiku će uvesti i sam glumac (Biber) u formi razgovora jedan na jedan (tj. direktnom obraćanju), a kada se on i odmakne iz prvoga reda te se pozornica zamrači, neće se mnogo toga promijeniti – nitko vam se neće doslovno obraćati, ali Urban će se pobrinuti da ne donesete niti jedan krivi zaključak. Postava sastavljena od Matevž Bibera, Mije Biondić, Dade Ćosića, Jurija Drevenšeka, Davide Gagliardinija, Edvina Liverića, Gian Marco Pellechia, Nike Rozman i Lucije Šerbedžija kroz niz parola oformljenih u glazbeno-nasilne numere uprijet će vam prstom u svu kaljužu koju sakrivate vi i vaša Europa iza uglancanih odijela.

Photo: ZKM

Drakula6

Opovrgavati potrebu za detektiranjem problematike sve zatvorenijeg i hladnijeg svijeta (pogotovo u jeku izbjegličke krize), bilo bi smiješno, ali banaliziranje vlastite publike pripada u neku davnu kazališnu prošlost. U doslovnom i prenesenom značenju derati se nekome na uho, nikada nije bio ispravan način komunikacije. Teško je govoriti o tome što je ono što zaista dopire do zvučnih i moždanih kanala, ali bukom koja se pretvara u neku vrst parade pijanstva i kiča čije se postojanje istovremeno problematizira, još će se teže nešto postići. Iz tko zna kojeg razloga, moderno je kazalište odlučilo preuzeti i rječnik modernoga svijeta; u nekim drugim uvjetima takvo što bi se pokazalo kao srast života i njegova kulturna djelovanja, ali onda kada kulture življenja nema, to postaje besmislica – vokabularom nasilja i seksualizacije, ne odgovara se na perverzan i agresivan život koji živimo.

Epizode preglumljenih i iskarikiranih seksualnih činova i deklamiranje parola u stilu ‘jebat’ ću i sjebat’ ću jer se to radi, jer dopuštam da mi to rade’, graniči na trenutke s dobrim ukusom, mnogo više nego što začuđuje i poziva na buđenje/promjenu identiteta. Ipak, u tom kolažu prenaglašenih skečeva, zaiskrile su i neke izvedbene kvalitete. Prije svega, to se odnosi na izvedbe mlađeg dijela ansambla (Mia Biondić i Dado Ćosić) i nepogrešivi performans Matevža Bibera koji jedini uspijeva prijeći u potpunosti u polje ludila i plesati po njegovim prostranstvima – bilo da je riječ o utjelovljavanju demoniziranog stanja ili kratkog stand-up nastupa (koji je ironično ostao najupečatljiviji dio predstave). Numere, izuzevši njihove pisane stihove, melodijom stvaraju upečatljivu, povampirenu i kaotičnu atmosferu, a isto bi se moglo reći za minimalističku, ali izrazito funkcionalnu scenografiju kojom dominira pokretna crna ptica (kao svojevrsni nagovjestitelj i simbol svega krvavoga uprizorenog i komentiranog na sceni).

Photo: ZKM

Drakula4

Iako je Urban a priori donio odluku s kakvom se publikom želi sresti, točnije – što od nje očekuje, ne može mu se poreći scensko majstorstvo. U svoj svojoj predorečenosti, Drakula (ako do njene zadnje minute izdržite) pokazuje kvalitetu koherentne cjeline u kojoj se ponajviše ističu atmosferičnost i vladanje prostorom. Dio ansambla možda se nije mogao nositi s Urbanovom zahtjevima u pogledu scenskog pokreta, ali oni koji su mu prepustili svoja tijela, u kulminaciji djela uspjeli su razotkriti ta ogoljena i ranjena bića čija se bol uporno i bez dozvole seksualizira. Drakula nije neka romantična prošlost, ono djelo pisano modernim jezikom, ali koje se na taj isti jezik i samo popiknulo.