If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
most_expensive_shoe_laces_cost_rs_9_lakh

Drugo lice prokletih vezica

Posted on 05/06/2013 by Lignjino Crnilo

Sjediš u zamračenoj sobici sa slušalicama na glavi. Po licu ti igra svjetlost igrice što bljeska sa ekrana. Možda je ponoć, možda je podne. Osam ujutro još sigurno nije, tad se ukućani bude, tad se svađaš s njima prije nego odu na posao.

Nekada ti nije bilo svejedno koje je doba dana, no onda si diplomirao, upisao se na burzu pa je postalo. Sa viškom kilograma i manjkom volje pališ cigaretu za cigaretom povremeno pljujući katran u plastičnu vrećicu. Oči su ti krvave od nespavanja dok mišem klikaš po pikseliziranim predodžbama zla koja prijete tvom avataru. Klik, klik, klik lijevom tipkom ubijaš. Na lijevoj strani stola najjeftiniji čips, presoljeni stiropor. Klik, klik, klik desnom tipkom piješ magične napitke za snagu. Na desnoj strani rakija koju si ukrao tati, dolio si vode u bocu, ziher neće primijetiti. Da ziher.

111122071555-computer-games-story-top

„Čudovišta ne smiju pobijediti“, tako se u prijevodu zove igrica koju igraš. Miroljubivi narod začarane šume Asthanije zaposlio te da im pomogneš pobijediti nemani koje im prijete. Nisi nikog podmitio da bi dobio taj posao, primaju svakog tko se pokaže vrijednim tko je voljan učiti i napredovati. I gle čuda našao si se u tome, ide ti odlično, napreduješ svakim levelom u svakom pogledu. Koračaš sigurno kroz imaginarni svijet mitoloških spodoba braneći male Asthance. Tu ne padaš kao nespretna budala, ne saplićeš nogu o nogu jer si loše zavezao žnirance, ne izvlačiš deblji kraj jer imaš loše vezice. Goblini, vukodlaci, orkovi samo neka dođu, raskolit ćeš im glavu mačem, prizvati magiju na njih, zadavit ih ako treba radeći svoj posao!

Pogrbljen si, sijediš, pogubljen si, depresivan, ljut, trut sa smrdljivim čarapama koje danima nisi promijenio… u zamračenoj sobici… Naglo se razdanilo. Uslijedio je prekid koji te vratio u nepodnošljivu stvarnost. Isprva si mislio da je riječ o iznenadnom napadu orkova, no nisi te sreće, osam je ujutro jedina fiksna točka u danu. Otac ti je uletio u sobu na prepad, razmaknuo zastore i skinuo slušalice sa tvojih ušiju. Umjesto čudovišta slušaš urlik oca. Nije razgovjetan a ni ne treba biti, tekst znaš napamet. Kada ćeš više naći posao, kada ćeš nam se maknut s grbače, zašto se nisi zaposlio, dokle ću ti plaćati račune, dokle ćeš jesti naš kruh?! Zubi krivnje i grižnje urezuju se do kosti dok otac iščekuje odgovor. A što da mu kažeš, istinu?

Koja korist od nje kada zvuči luđe od bilo koje laži. Zar da mu kažeš da se jedva živ vratiš kući kada odeš predati molbu. Da kada hodaš ravnom cestom na putu do intervjua za posao padaš po podu, pločniku, kolniku, stepenicama kao da imaš epilepsiju. Da je razlog tome taj što ti se vezice na tenisicama stalno razvezuju ma koliko ih čvrsto svezao. Da čekaš toplije vrijeme kako bi mogao u sandalama tražiti posao, jer valjda kada dođu bolja vremena vezice neće biti presudne prilikom dobivanja posla. To da mu kažeš?

Otac te primi za ramena i stane tresti uz riječi – Probudi se budalo, mama i ja te nećemo hraniti vječno! Šta je sa onom Agencijom što traže referenta, jesi li predao molbu? – Kimneš potvrdno prisjećajući se traume, osjećajući svaku ranu i ožiljak koji si zaradio padajući preko razvezanih vezica. – Idi opet tamo, pokaži da si zainteresiran, pitaj kad će rezultati, upoznaj se s ljudima da te zapamte! Posao se traži a ne čeka da padne sa neba! – završi otac. Ispupčana žila ludara grči se sa njegovom čelu. Štošta bi mu mogao pričati o padanju ali uzdržiš se i obećaš da ćeš otići do Agencije, raspitati se, ostaviti dobar dojam, pokazati da si zainteresiran sa vjerom i nadom da će to poboljšati tvoje šanse za dobivanje posla. Ostao si sam. Ukućani su otišli svak na svoju stranu a ti bojažljivo promatraš naslaganu obuću u predsoblju stana. Žniranci na tvojim tenisicama izgledaju podmuklo kao zmije, oblačiš se oprezno, paziš da te ne ugrizu. Dvostruki čvor, trostruki, četiri čvora iako znaš da to nije nikakva garancija.

Sporim koracima kreneš ispuniti dano obećanje, pognute glave, očima prema podu kao i svi sa lošim vezicama u ovoj zemlji. Primoran si povremeno podići pogled tek toliko da te auto ne pokupi na raskrižju. Nedopustiva greška u koracima. Došavši bojažljivo do kraja zebre tvoje vezice se razvezuju, gaziš desnom nogom na lijevu, zapinješ i padaš tijelom na trotoar. Zbunjeni prolaznici te mimoilaze dok brojiš nove ogrebotine. Vežeš žnirance najbolje što možeš i nastavljaš. Grad je hladan, zima štipa obraze pa navlačiš kapuljaču na glavu, daleko je toplo ljeto kao i snovi o hodanju u sandalama. Grad je zapušten, prljavi izlozi zatvorenih radnji nižu se kao karike u lanac povremeno prekinut second hand trgovinama i uredima za otkup zlata. Svako toliko vezice ti popuste, svako toliko padaš sapletenih nogu. Ne uspijevaš ih zavezati dovoljno čvrsto da ti korak potraje dulje od nekoliko minuta.

interview

Natučenog koljena, izribane kože na dlanovima, izgrebanih laktova i nosa naposlijetku dolaziš do zgrade u kojoj se nalazi Agencija. Na golemim stepenicama kod samog ulaza spotičeš se i padaš ravno pred portira, umalo si ga srušio. Proklinješ vezice na svojim tenisicama uz ponizne isprike, no portir se smije. Čuješ prijezir u njegovom smijehu. Ljudi koji ne provjere stanje svojih vezica prije negoli dođu tražiti posao valjda drugo i ne zaslužuju. Srećom još si živ, vežeš žnirance i kreneš u potragu za uredom kadrovske službe. Nakon kraćeg gubljenja pronalažiš ga na početku dugačkog hodnika na drugom katu. Pokucaš. Sa druge strane vrata čuje se hihotanje popraćeno keramičkim zveckanjem tanjurića o šalicu kave. Pokucaš jače. Iznervirani ženski glas uzvikne – Pauza! Neoprezno zakoračiš unazad i uz glasan udarac nađeš se na podu. Prestanite lupati, pauza rekla sam! – zadere se korisnica proračuna. Nekoliko trenutaka ležiš ispružen na podu dugačkog i praznog hodnika. Dosta ti je svega, poželiš plakati ali umjesto toga ti se pripiša.

Niže u hodniku ulaziš u muški WC, zatvaraš kabinu i pun ljutnje prazniš mjehur. Tek što si završio čuješ duboki muški glas kako pričajući na mobitel ulazi u prostoriju. Skriven u kabini slušaš zanimljiv razgovor, ništa manje no dogovaranje veze za posao referenta. Nije li to natječaj na koji si se i ti javio?
Halo Ivice, ja sam. Čuješ, najbolje da sad odmah dođeš dok su one kokoši iz kadrovske na pauzi…ja sam ti na drugom katu na dnu hodnika pa lijevo…ma nećeš se izgubit piše direktor na vratima, znaš čitat božemoj…Ne ozbiljno jel’ znaš čitat?… odlično, to će ti dobro doći na ovom poslu. Samo dođi sa papirima, kod mene potpišeš ugovor i imaš posao!…Ma šta hvala, jesi li mi netjak il’ nisi… ne trebaš ništa donosit…aj’ kad si navalio donesi neki viski pa ćemo nazdraviti…ajde požuri samo… bok!

Prekinuvši razgovor, direktor ulazi u susjednu kabinu, isprdi se i krene pišati. Grozno smrdi ali ostaješ pritajen, dišeš plitko i razmišljaš duboko, o svome ocu. Unatoč ispadima bijesa on je dobronamjeran. Problem je jedino što nije tatica koji bi ti mogao srediti posao. O svojoj majci, ona je brižna i pažljiva ali nije mamica. Sjetiš se i ujaka, no on nije strikan, a ni ti njemu nisi netjak već običan nećak. Ustvari čitava tvoja rodbina je takva, sve sami bratići i sestrične, a niti jedan jedini pišljivi rođo. Dok tako razmišljaš slušaš direktorove korake kako izlaze iz WC-a. Mogao si ga zaskočit na izlasku, nasrnut na njega, zaprijetiti mu prijavom, učiniti nešto! Mogao si, trebao si, nisi. Osim toga kako bi ti to napravio? Zar se tvoje vezice ne bi u najkritičnijem trenutku rasplele a ti pao na pod? Priznaj, ti nisi sposoban učiniti tako nešto. Svakako ne izvan zamračene sobice u kojoj trošiš dragocjen život ubijajući nacrtane likove klikovima miša.

O da tamo si hrabar, tamo to rješavaš na drugi način, tamo čudovišta ne pobjeđuju, tamo hodaš uspravno i ne padaš kao nespretna budala, ne saplićeš nogu o nogu i ne izvlačiš deblji kraj jer imaš loše vezice. Proklete bile jebo im pas mater! – svladao te bijes. U navali adrenalina vadiš ih iz tenisica i ostaješ bos na bijelim pločicama muškog WC-a. Rađa ti se plan u glavi. Tvoje vezice zamotane oko ruku postaju omča. U taj tren čuješ zvukove iz hodnika. Jesu li to nečiji koraci ili lupanje tvog srca? Netko prolazi pored WC-a. Progutaš knedlu i proviriš. Mlađi muškarac hoda prema dnu hodnika, u ruci mu zapakirana boca viskija. To je nećak nema tko drugi biti. Moraš ga spriječiti da dođe do ureda direktora, čudovišta ne smiju pobijediti! U jednom se trenutku tiho i nečujno približavaš nećaku, u slijedećem gledaš svoje ruke kako vezicama dave čudovište koje se bori za dah. U panici je i ne uspijeva se osloboditi. Tvoje vezice su jače nego što bi itko pomislio. Strah te je da netko ne naleti pa ga daveći odvlačiš u muški WC. Leđima otvaraš vrata dok život izlazi iz čudovišta. Snaga ga napušta, polagano klone, posljednji trzaji nogu. Mrtav je. Ruke ti se tresu dok hiperventiliraš. Sjetiš se boce koja je pala u hodniku, zapakirana je pa se srećom nije razbila. Otvaraš ju i otpiješ nekoliko gutljaja.

Tek što te alkohol smirio prepadnu te koraci na hodniku. Hvata te panika. Možda te netko vidio i pozvao policiju? Skupiš hrabrost, proviriš glavu i na svoj užaš ugledaš čovjeka sa bocom viskija kako ide prema uredu direktora. Nemoguće, zar sam ubio krivog?! Nemaš vremena za detaljne analize, napinješ vezice u rukama, šuljaš se tiho na prstima. U idućem trenutku ponovo daviš i odvlačiš tijelo u WC. Dok natežeš drugu bocu pokušavaš shvatiti što događa, leševi nalikuju jedan drugome u licu. Možda su u rodu… možda im je ‘strikan’ obojici obećao posao, možda… Nemaš vremena, čuješ korake, proviriš i ugledaš čovjeka sa bocom viskija kako hoda prema direktorovom uredu. Šuljaš se, daviš, odvlačiš tijelo. Leševi na hrpi nalikuju jedan na drugoga. Povratiš po bijelim pločicama od užasa. Šta je ovo?! Je li ovo stvarnost? Noćna mora? Igrica?Pakao?Koliko taj direktor ima nećaka? Koliko ih još moram zadaviti? Koliko ih još mora proći tim prokletim hodnikom sa viskijem u ruci prije no što ja dobijem posao?! – novi koraci u hodniku prekidaju misaoni fliper.

Proviriš na hodnik i ugledaš netjaka sa bocom viskija u ruci…