If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Drukčije ili isto?

Posted on 17/03/2017 by Introspekcija izvana

Slušalice su zauzimale veći dio kosmate glave dok je klimala lubanjom u odobravanju hita koji je treštao iz njih toliko da se dio pjesme čuo do gospođe koja je sjedila za recepcijom. Gledala je slušačicu očima punim razumijevanja. Znala je da je opravdano što se jedna tridesetosmogodišnjakinja nasadila na ovu stolicu u baš ovom mjestu, gradu. Već ju je poznavala u dušu.

Proljeće na njeno rame slijeće, a i slijeće i po riječima koje su dopirale iz njenih sluški. Alen je proklamirao dolazak tog godišnjeg doba bolje nego ikakva lasta. Eh, ti rokeri.
Slušalica na recepciji je zazvonila, teta gledačica ju je podigla i proslijedila poruku klijentici.
Možete ući unutra, vaših pedeset minuta počinje. – Mlada se dama, barem po duhu svom nemirnom, zahvalila, spremila popratni sadržaj u torbu i produžila kroz vrata koja su joj i bila cilj.

Recite, što vas muči ovaj tjedan.
Ozbiljan, ali naočit mladić sjedio je preko puta njene malenkosti. Navikla se na takve situacije. Na ovakve da ju pitaju što ju muči. Ali i ove je situacije plaćala gotovinom. (Nije primao kartice.)
Proljeće dolazi Ivane, (bili su ležerno na ti), mislim da je vrijeme da napravim veliki zaokret 21.. 21. počinjem ponovno. – Slušao ju je na pola budan dok je lamentirala o svojem čemeru i životu. Jedan od onih života na koji se nemate pravo buniti, ali se Dragana ipak buni sveobuhvatnim riječima koje su tu da zamaskiraju ono što joj zaista smeta i to što ne može zaista izraziti.
U čemu je zapravo problem? Čemu to ponovno? Sagledajte bolje sve još jednom. (Bar je ona željela da su na ti).

Opustila se, odnosno bila je opuštena na svakoj seansi, jer Ivan joj se sviđao, a nije bila jedna od onih koji su nervozni pri kontaktu. Ikakvom. Ta zašto joj onda treba psihijatar?
Ivan je dobro znao zašto ona dolazi svaki tjedan na vrijeme, zašto čeka petnaest minuta prije dogovorenog u njegovom uredu. Znao je da ima problema sa sigurnošću. Ne s onom koja ne vlada u ostatku svijeta njihovog, nego sa sigurnošću u svoje odluke. I Kierkegaard je imao slične dvojbe, a bio je gotovo genijalac, no što čini tu među između ovakvih i onakvih. Ivan je psihijatar, dvanaest godina proučavanja medicine izučile su ga da prepozna razliku. Razlika je u jebivjetrima. Dragana je bila jedan od njih. I išla mu je jako na živce. Možda čak i više nego njegovi ostali pacijenti, ali novac je novac i problemi su problemi, a njima se treba pozabaviti pa je tako nastavljao s njihovim seansama. Veći su bili Ivanovi problemi od njenih, ali ona nije taj kapacitet da sluša. Nije ona kapacitet sposoban za išta koherentnije osim žaljenja i drugih da žale nju. To su bile iskrene Ivanove misli o Dragani i nije se moglo protiv toga.

Ivanu je zazvonio mobitel. Vrlo nepristojno. Još je nepristojnije bilo javiti se, ali učinio je i to. Ništa mu nije bilo važnije od ovog poziva dok ga je Dragana promatrala od glave do pete tupim očima. Zaljubljenim, rekla bi ona, ali kako živi u sjeni same sebe toliko dugo ni ne zna što su to realne emocije. Bila je to Ivanova parafraza koju je iskoristio na Dragani, shvatila je da je upućeno njoj, čak je bila i dirnuta iskrenošću. Predivno, pomislila je, konačno stvaramo bliskost.

Ivan je nastavio s telefonskim razgovorom.
Da, kako je? Bolje je barem malo, recite, molim vas…
Razgovor je tekao isprekidano dok je inače elokventni Ivan gubio svoju elokvenciju naspram brbljavca s druge linije. Zastajkivao je svakih nekoliko sekundi kao da razmišlja što će reći, kao da mu misao nije još formirana, a on inzistira na njoj. Bio je poražen u ovom razgovoru i naposljetku se predao. Samo je šutio i klimao glavom. Nije bilo jasno je li njemu bilo jasno da to nema nikakvog utjecaja na razgovor. Da iz njegovih usta dolazi samo oksimoron, ta tišina. Zahvalio se na kraju razgovora i uvjetno rečeno poklopio slušalicu. Prešao je palcem preko ekrana mobitela da bi se nakon toga ukipio.

Onda mogu ja nastaviti… Znate, moja kornjača spava već dugo.
Nije slušao Draganu, znao je sve o njenoj kornjači i o medvjedima koji spavaju, puhovima koji traže žireve oko njene kuće. Znao je sve to predobro, ali nije imao snage odgovoriti joj. Ne na onaj način kad je čovjek slomljen ili kad mu je duša usahla, nego jednostavno nije imao snage u ovom trenutku odgovarati na pitanja i dvojbe o njenim šumskim bićima i proljećima koja ju čekaju.

Nastavio je palcem brzo i umješno, kao kakav tinejdžer, dirigirati po mobitelu. A Dragana je kao kakav poslušnik čekala da njen innamorato završi s onim što obavlja jer – takva je. Samo čeka i uvijek čeka, sluša i klanja se. Nije ni čudo da mu se gadila.

Iz Ivanove perspektive vidjela se čekajuća Dragana, dekor sobe, njegov rukav i slike na mobitelu kako se vrte jedna za drugom dok ih on miče s desna na lijevo. Danas je odlučio ići u povijest, u prošlost. Gledao je slike ženskog bića, sebe s njom i sve moguće varijacije istoga. Neke su bile zaista za izbljuvati se – ta žena stoji pored drveta i grli isto, nekoliko jumpshotova njih dvoje nasmijanih kao da su prvi puta vidjeli snijeg. Sve u svemu lijepo je to, lijepo je za Ivana. No sada, lijepo je sve relativnija ideja.

Prekinuo se, pogledao u Draganu i rekao joj:
Riješite se svih CD-a koje imate u kući. Svih, ali baš svih. Bacite ih i napravite performans od toga. Nakon 21. kupujte samo ploče.
Bio je rezolutan, puno rezolutniji nego kada je razgovarao preko telefona. Svi imaju svoje slabosti. Ivan je mogao iskazati svoju snagu samo nad onima koji čekaju, koji su čemerni. Baš kao i svaka prosječna osoba ni on nije poseban ni po čemu. Samo je Ivan, bez ono dr. i slično. Pogotovo sad.
Ajme, to je to. – odahnula je Dragana.
Ivane znam da postoji razlog zašto me nešto vuče kod vas, uvijek mi date tako dobar savjet. Moj svij…
Malo je zvonce koje je stajalo pored Ivana zazvonilo. Mali sat oglasio je kraj seanse. Ivan joj nikad više nije ni riječ rekao. To je bio zadnji razgovor između njih dvoje. Otišla je tako vesela iz ureda, malo joj je nedostajalo da ga zagrli, ali znala je i ona da to nije primjereno.

CD-i su stajali na posebnom mjestu u njenom domu. Skupi će se zvučni sistem morati zamijeniti s nečim starijim, a novim. Ploče će zauzimati više mjesta, ali vrijedit će. Vrijedit će čitav ovaj čin. Ivan je tako rekao… Dovukla je kantu koja je već bila polupuna smeća ispod police s nosačima zvuka i počela bacati jednog po jednog. Malo bi zastala te pogledala u neki određeni. Bilo je tu sjećanja i uspomena među tom glazbom, sapleteno između nota. Lijepo je to sve uvezano i protkano kroz te komade plastike. Možda prva Draganina racionalna misao dana.

Bacala ih je i bacala, zaista ih je mnogo imala. Kako su padali u smeće dodirivali su jučerašnje ostatke ručka i odlazili zauvijek u nepovrat. Gledala ih je i govorila si naglas:
Ma, nadam se da ću naći sve to i na vinilu.
Samo njen glas se čuo, nikakva glazba. Nadala se da će naći sve uspomene na proljeća i početke proljeća i na novogodišnje odluke. Nadala se da će sve to naći u drugom obliku. U nekom drugom, bilo kojem obliku.
Bacala je svu tu plastiku. I Bijelo dugme, i Azru, i Film. Ništa nije sačuvala. Čekala je proljeće. I popuste na vinile. Ivana vidjela više nije nikada.