If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Drvlje položeno

Posted on 19/10/2018 by Introspekcija izvana

Spustio je sve na pod. Maleni komad plastike i komad drveta. Nije ni bilo bitno što je to, kojih je gabarita i važnosti nešto što se spušta na tlo iz naboranih ruku.

Zagledao se u drveće koje ga je okruživalo. Nesiguran je li u svojoj kući, prekrcanoj biljkama koje su naslagane jedna do druge polako umirale. Kao i on. Umirao je sve lakše dok nije došao do određene točke kada je pomislio da mu je vrijeme stalo. Možda bi se čak usudio i reći da je besmrtan. Ali obično bi to pomislio kad je slušao Queen te bi se prisjetio Freddieja. Naposljetku i AIDS-a. Ako Freddie nije besmrtan, onda nije nitko. Zasigurno.
Uvijek je kasnila. Ne smrt, nego Ona. Nije da je on bio punktualna osoba, ali ona je kasnila malo više nego on. I u razgovorima, i općenito. Zadihao se i uspuhao okrećući se oko sebe. Nije to dobar znak.
I tako je čekao nju, gledajući u plastiku i drvlje. Više to nije bilo ono drvce koje je smjestio, odnosno gotovo bacio na pod. Sad je to bila samo nakupina jasena, borova i drugih rođaka ovog nesretnika s poda.
Otvorio je novčanik, pogledao u sirotinju i zaputio se do trgovine misleći da će ga čekati. Ta pridošlica njegova koja kasni.
Sjeo je ispred butige i ispijao pivo. Promijenivši lokaciju, bio je druga osoba. Izgubljen u ovom cementu, pored ceste, a daleko od drveća. Svega nekoliko metara udaljen, a predaleko.
I od trenutaka kada je imao drveće i plastiku u rukama, kada je imao osjećaj da ima kontrolu nad nečime. Kada je imao osjećaj da ne kompenzira i da ne treba mjeriti tuđe emocije svojim kalibratorom koji je malo nahero i uvijek naginje dalje od njega. Uvijek isto.
Tako je nekako slično bilo i sa stvarima koje je htio reći. Tako je bilo i s pitanjima. Pitanjima voli li ga ona zaista, a nikad ju to ne bi pitao pred lišcem. Da, volio je tepati. I sebi također. Budala stara.
Zašto ljudi poklanjaju ljudima išta? Išta sentimentalno? Razumio je ako nekome poklonite nešto poput lijesa. Koristan je i dobro će doći. Cipele također, dobre su za umrijeti. Doslovno. Ali sentimentalnost, koje je uzgred on bio obožavatelj… nije se mogao sjetiti zašto neki ljudi namjerno žele takve stvari u blizini. Zašto je izmišljeno nešto poput osjećaja krivnje, poput savjesti i morala. Ali sve to pada u vodu pred njegovom žudnjom za idućom pivom koju je i realizirao.
Promišljao je s pivom u ruci pitanja na koja nema odgovora, dok ga je lokalni žicar molio nešto siće. Gotovo da mu je i dao koju kunu, ali onda ga je zalio pivom i natjerao u trk. Pivopija nije razmišljao o posljedicama. O tome kako se par prolivenih kapi ičega očituje na čovjekovoj psihi. Nije bio objektivan. Najteža sudba je ona njegova, sudba kleta, posuđena iz drugih svjetova i iz dugih romana o junacima koji su čak simpatični.
Treća piva je već bila u ruci, u rekordnom roku. Nije prošlo ni deset minuta. U nečemu je još bio onaj stari. Gledao je svoje sakramente koje je ispustio iz ruku kako su nedirnuti ležali na tlu. Nitko ih nije htio. Tko bi reciklirane grijehe, pomisli. Nije mu bilo zabavno. Cijela ta priča s odustajanjem i krizom koja se očitovala kao kriza post srednjih godina. Trebalo mu je nešto da ga drži zalijepljenog za ovaj masovni ekran koji je život naš. Da ove leće drži na njegovim očima još bar desetak godina dok ne uvene i dok ne dobije čizme i lijes na dar. No nije se zamarao time.
Morilo ga je ono sentimentalno što svi dobijemo makar jednom u životu. Mučio se time i polako je iznašao rješenje i zaključak da nikad nije ni primio sentimentalan dar, da je to sve bila samo iluzija.
Kako dramatično, pomisli, sad već alkoholičar, dok je kretao po četvrtu pivu. Ustajao se polako misleći o svemu tome nevažnom, govoreći si da ništa nije nevažno. Da su drvlje i plastika na travi nešto što čini čovjeka sretnim, ali pustio ih je tamo. I drvlje i plastiku. Ali čekao je nju. Nju koja je živa i koja ga čeka iz dana u dan. Ponekad mu udjeli koji dar u obliku lijepe riječi, ponekad mu udjeli grandiozni dar poput rječice i uzrečice volim te. I to pod navodnicima jer što nam to znači. Što to znači ako nemamo sentimentalnosti da zadržimo tu misao i dobro se isplačemo kada dođemo do kraja? Bilo kakvog, onog u rovu ili onog sveobuhvatnog koji uključuje shvaćanje da je čovjek na pravom putu, ali griješi u odluci i uzima četvrtu pivu.
Glava mu je bila kao u prerijskog psa, gledao je i trzao na sve strane, osjetio ju je. Tu je i stiže. Ne s darovima jer nije potrebno da ga ona dariva. To su samo jalove prevare, bijedni svetci koji nam obećavaju svjetla na zidovima gdje reklamiraju lijepa sjećanja. Njegova su lijepa sjećanja bila tu. Preko ceste. I zastala su kad su vidjela njega kako tetura pored trgovine.
Odložio je pivo i pogledao u nju. Znao je da ona zaista nije još jedno sjećanje i tako mu je drago bilo radi toga. Ali nije znao što ona vidi u njegovom očima.
I dalje ih je cesta dijelila. Ona koja bi podijelila zemlje i kraljeve poput kakvih rijeka koje su pune bujica da bi se prešlo preko istih bez štitonoše. Njegov štitonoša sad je na njenoj strani. Znači li to da je i ona njegov štitonoša, a on samo Don Quijote među svojim vjetrenjačama koje raskrčuje jednu po jednu jer bura je počela puhati i uvijek mu unosi nemir u kosti umjesto olakšanje.
Tako je pijani Don gledao svoju ženu kako stoji preko rijeke uzburkane i ne čini ni koraka.
Pitao se voli li ga? Nije da bi ishod u njegovu umu bio drugačiji da je ona preplivala, ali jednostavno se pitao što je ona. Što je ona pored njega? Taj oslonac, njegova štaka jer on već jedva hoda i nada se da će s vremenom oboje srasti u jedno. Da će njoj nedostajati koja ruka ili slično.
Rijeka je bujala. Vidio je tračke njene kose. Volio je pogled na te pramenove.
Nije mu tu trebala nikakva sentimentalnost. Čak ni ovako pripitom. Eventualno čizme da prijeđe rijeku, ali ne i lijes, ima vremena do tog dara.
Prešao je rijeku gledajući ju tako mokru od kapi koje je vjetar nosio do njenog blaženog lica i kose koja je sjajila. Imala je novi Pantene. Osjetio je miris. Pitao ju je je li drugačiji. Kaže ona da je stari, samo da mu se od alkohola čini da je nešto drugo. Kao i inače, pomisli on.
– Jesi kupila kavu? –
– Jesam, jesam… –
Zagrlili su se i dok se voda cijedila iz njegovih cipela šepao je, ali sve manje i manje. Nosila ga je na svojim vlasima kose. Već viđeno. Već je to radila. Položio se kao na plašt, osjećajući Pantene kako ga vodi do utočišta. Do njihova dvorca. Tamo nema ni drvlja ni plastike. Nema ni poplava. Samo koja misao o tome koliko je dvoje bitno. Ili jedno. Da, ona je bitna. Prvi put u danu osmjehnuo se i prihvatio nešto lijepo u svoje biće.