If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

DUM DUM GIRLS U MOČVARI [REVIEW]

Posted on 29/05/2014 by ouuuuu

U najavi drugoga zagrebačkoga koncerta Dum Dum Girls stajalo je i da dolaze “ američke shoegaze buntovnice“. Kako se zurenjem u cipele bori protiv sistema imali smo prilike vidjeti i čuti u Močvari gdje je Dee Dee Penny nastupila sa svojim djevojkama. No u bandu se ovoga puta našao i jedan Dum Dum Boy pa ih je tako u ovoj postavi u bandu bilo 5. Odjevene u crno, koncert su otvorile sa Bedroom Eyes jednom od njihovih prepoznatljivijih te izvođenijih pjesama.

Riječi: Ivan Jambrošić
Foto: Maja Sokolean

Ne sjećam se da sam ikada prisustvovao koncertu banda koji se tako striktno pridržava smjernica iz vodiča o shoegaze koncertiranju. U ovome se slučaju radilo o zamračenoj dvorani, već spomenutoj crnoj odjeći, većinom bezizražajnomne licu i obavezno gledanje u pod/cipele po završetku svake pjesme uz poneki “tenkjuverimač“. I tako iz pjesme u pjesmu. Što mi nikako nije sjedalo, niti na prvu, niti na sve one lopte koje su odaslale u publiku. Kako bih se pokušao poistovjetiti sa takvim pristupom komunikaciji vježbam na sebi ne bih li se poistovjetio, no takve su tlapnje u startu osuđene na propast. Spuštam pogled i pokušavam se zapiljiti u svoju obuću. U dvorani je toliki mrak da si tenisice niti ne vidim, tako da si samo nazirem hlače u visini potkoljenica. Nakon inicijalnoga razočaranja pokušavam se okupirati nekim malodušnim mislima kako bi se mentalno približio energiji koju odašilju. Ali niti to mi ne polazi za rukom jer iznad mene ipak sviraju 4 žene, a koliko god djelovale odsutno sviraju distorzirani surf-rock, noise pop provenijencije retro melankoličnosti koji je ipak daleko od letargičnoga. Shvaćam da mlatim praznu slamu jer za ovo što ja pokušavam ipak moraš biti u bandu i da bi bilo dosta glupavo da si i publika bulji u cipele.

Čovjek bi pomislio da sam zalutao na koncert, no tomu ipak nije tako. Ono što me privuklo jest činjenica da im je producent, uz ostale, producirao i The Raveonettes, što se itekako čuje. Kako bilo, digao sam pogled i tada spazio bubnjarku. Inače to ne radim, ali guglao sam je i saznao da se zove Sandra i da je svirala i sa The Raveonettes. To me se sve skupa toliko dojmilo da sam ostatak koncerta nastavio piliti u nju i proučavati je dok nisam shvatio da je redovnome dijelu svirke kraj. Minijaturna je to ženica, egzotičnih crta lica i crne kose koja se vijorila na umjetno stvorenome povjetarcu koji je u biti bio ventilacija dvorane, a nekakvu rezerviranost si u ulozi bubnjarke nije mogla dopustiti. Lupala je po dobošima, činelama i ostalome što čini bubnjeve odlučnošću žene koja si ne može vidjeti cipele, niti u njih piljiti ima vremena. Dapače, izraz koncentracije na njenome licu govorio je da joj to nije niti na kraj pameti, već da joj je ritam, davati ga, goniti ga i mahati, mahati, mahati.

U svojoj sam fiksaciji prošao i par scenarija što bih joj rekao pri upoznavanju, a nakon što bi si rekli “Drago mi je ja sam…“

Sami ste?
Ne sa bandom sam, tu su negdje
ili
Onaj mladić na gitari, jel dobar?
Aha
ili
Sami ste?
To si me već pitao…

Tada sam shvatio da ja takav razgovor vjerojatno niti ne bih mogao obaviti i koncentrirao se na bis. Neke od ostalih pjesama sa set liste bile su Too True to be Good, Rimbaud Eyes i ostale sa albuma Too True . Djevojke u svojemu repertoaru imaju i obradu There Is A Light That Never Goes Out, ali je nisu svirale. Zaključimo pitanjem- zašto, o zašto, kada si već toliko nadaren da ovako obradiš pjesmu najboljega banda od kada je igdje ičega, zašto je ne sviraš uvijek i svuda? Zasićenje bit’ će. Možda sljedeći puta?