If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Dvanaest mačaka i dvije boce rakije

Posted on 16/07/2016 by Introspekcija izvana

Prala je ruke minucioznom preciznošću ne ostavljajući prljavštini ni malo prostora da se razgoropadi na prstima koji su bili natučeni i crveni od rana. Zatvorivši slavinu stavila je točku na taj spektakl koji nekad zaboravlja spomenuti u svom dnevniku, a tako je bitna stavka ovog dana, svakog od ova četiri zida. Ovim djelom samo je dovršavala svoj trud.

Iskoračila je iz kupaone i ušla u svježu odjeću. U uredne traperice za razliku od onih koje ima za druge prigode, od onih kojima je dno nogavica izlizano i resice vise tako da se vuku po podu kao kakvo uzemljenje koje ju drži zakovano za ovaj trenutak. Ništa joj nije dalo trčati ni hodati malo brže, mislila je, pa čak ni njene hlače.

Zakopčala je jaknu te pogledavši oko sebe odobrila izgled svog staništa. Bilo je nekad previše mračno, na krivim mjestima presvijetlo. Tapete su željele izraziti svoju dominaciju i vratiti ih sve zajedno bar dvadesetak godina u prošlost, ali bezukusni ukrasi, i tu i tamo njena volja, nisu dopuštali takvo svetogrđe, iako je i sama znala da je to bilo doba kada je bila na vrhuncu.

Stvari su stajale na mjestu, na miru svome. Groblje predmeta kao i svaki tuđi stan u koji je kročila do sad. Tko zna pomislila je, možda su neki posebni stanovi živi i drugačiji od ovog, ali ovo je jednostavna  unutrašnjost i ona je pod kontrolom, personifikacija njene maternice, svačije. Sigurnost.

Da se mogla fotografirati unutrašnjost njene maternice zasigurno bi bila ovakva, s tapetama i starim pokućstvom spremna da umiri i uspava bilo koji plod koji bi ju nastanjivao. Nekad bi se šalila da bi rodila starčića koliko je dosadna, da bi iz nje isteturao mali ozbiljni gospodin kojeg ne bi znala kako osloviti. Ne bi ni znala što bi s njim, vjerojatno bi on odgajao nju. Ali njoj je kontrola bila bitna, unatoč tome što je zametnula osobnu iskaznicu ovaj tjedan pa ju nećemo ni oslovljavati imenom jer je sada po pravdi Boga i MUP-a bezimena.

Štipalica se, koja je bila na štriku s rubljem, pomaknula dok je dugokosa dama kročila van stana. Onako svojeglavo, sama od sebe, jedna je jedina štipalica odlučila voditi svoju filozofiju i pomaknuti se malo na lijevo. Gledala je što se tu događa i primijetila da ostale štipalice rade isto. Pomiču se po štriku. Lijevo pa desno. Zatresla je glavom u negodovanju i revoltu, izašla i gnjevno zalupila vrata. Nije joj bilo u interesu da neki susjed to vidi. Tko bi želio biti u cirkusu sa svojim štipalicama?

„Svaka je budućnost bolja od bilo koje prošlosti“ kaže ona i zaključa vrata tako snažno krenuvši u bilo koju budućnost misleći o svom zenitu, vrhuncu, o svakom trenutku u svom minulom uzvišenju kao najdražem do sada, pobijajući time svoju hrabru rečenicu o svakoj boljoj budućnosti. Nije se dala smesti. E, ta joj je rečenica ostala na pameti, jedna od onih koju je čula više puta, draga joj, ne može je se otarasiti. Misli ona o tim rečenicama i problematikama dok se spušta stepenicu po stepenicu niz stubište držeći se za ljepljiv rukohvat. Život joj se zgadio, odlučila je istog trenutka da više neće plaćati čišćenje onoj alapači ako rukohvat ne može očistiti…

Prekinula se u kritiziranju čistačica jer je shvatila da joj misli opet lete s teme na temu i to jako bezrazložno. Vratila se na svoju možebitnost u kojoj čovjek ostane, na onih nekoliko trenutaka u kojima je mogla promijeniti ne samo sebe nego cijeli svijet, barem kako je ona gledala na to. A sada promatra druge jesu li promijenili svijet i kako su to učinili, kako su gadovi to uspjeli, kako im je to pošlo za rukom. Odmorila se na međukatu.

Zastala je i pogledala na zajednički balkon, netko je na njemu sušio rublje, netko je drugi tamo odlagao drva, nonšalantni gadovi. I dalje je mislila o ovima s boljim prilikama. Jesu li bili privilegirani, jesu li imali više vremena? Ona je osjećala da nema toliko vremena. Ne samo po tome što nema vremena u danu kao takvome, stvorenom za nju, nego po njenoj jednostavnoj procjeni nema vremena za nešto veće u životu. Njen zenit davno premašen, davno iza nje. I dalje je gledala u široki prostor koji joj je nudio pogled s omanje terase te je smatrala da je ovo nešto kraći dan u godini nego jučer, nego što je bio prekjučer. Zima se bližila. Pogledala je u dlanove na kojima su bile oprane rane. Sakrila ih je brzo u džepove da ih svjetlost koja jenjava ne bi uočila i ukrala malo njene mladosti.

Kontrolirala je svoje korake gledajući se kako silazi stepenicu po stepenicu, razmišljajući kakvu buku djeca iz zgrade rade dok se nekad previše zaigraju na ovom stubištu. Nije izbjegavala da bude poput njih nego se samo pitala, sa stepenice na stepenicu, kada će se oni prestati ponašati tako djetinjasto, tako dječje.

Njen osobni hod očitovao se po zvuku. Mogao se raspoznati svačiji hod u ovoj zgradi, kao u svakoj u kojoj se stanari ne mijenjaju već mnogo godina. Njen je bio sličan njihovom, samo, ona je imala nešto teže korake, kao da nikad nije ni bila dijete.

Kontrola ju je služila i bilo joj je drago da je tako. Jer kad je osoba u vanjskom svijetu postoje čimbenici koji naznačuju da je prepuštena sama sebi. Dvojila je o tome kako je drugačiji pogled na taj svijet u kojem se jedna grančica miče pokrenuta vjetrom te nitko ne obraća pozornost na to, štoviše, to je nešto tako normalno i obično, dok u vlastitom stanu, svačijem, sve mora biti na određenom mjestu. Kao i njene štipalice koje ju iritiraju.

Čudila se tim dvama svjetovima, vanjskom i unutarnjem, fizičkom i svom unutarnjem, osobnom. Sličnosti, a kada je pokušala naći razlike nije ih mogla uočiti. Sve na svom mjestu u svim ovim stanovima, svim ovim zgradama, ne zna ona kako je to zaista iza zatvorenih vrata nego samo pretpostavlja, dugo ju nisu ni na kavu pozvali. Zadnja ju je pozvala teta Vera s prvog kata i naravno da je to bilo traumatično iskustvo.

Vera pije čaj s rakijom i bazdi kao mornar, Vera voli mačke svoje, svih dvanaestak njih, ona ima stan s tapetama. Naša junakinja se boji da će postati Vera za kojih dvanaestak mačaka i dvije boce rakije.

Uzvišena i utučena dama stigla je do izlaza. Hodnik, nekoliko ormarića za poštu i izlazna vrata. Izgledala su joj tako veliko. Na lijevoj strani zida na papiru je i dalje stajala poruka predstavnice stanara Dragice, napisana crvenim markerom i lošim pravopisom: „Zatvarajte vrata ako ćete dugo bit izvana.“

Zaista, ni tko zna koji put nakon što je to pročitala, nije razumjela dubokoumnost tih riječi.

Izvadila je ruke iz džepova, s crvenim dlanovima stisnula kvaku i usudila se zakoračiti u kaos. Otvorila je vrata, stala korak izvan zgrade te počela hiperventilirati. Uslijedila je vrtoglavica, izgubila je svijest padajući na lice. Zadnje čega se sjeća je to da se nekako uspjela dočekati na dlanove te je spustila obraz na prljavu rešetku na kojoj je nekoć stajao otirač.
Evo je, dolazi sebi.
Ma, naravno, borac je ona!
Prigušeno je čula sve te glasove dok je ležala na kauču u svom stanu, ponovno tamo odakle je i krenula, ponovno na vrhu, gotovo da se i nasmijala na tu pomisao bivanja na vrhu.

Gledala je ove oko sebe kako ju tetoše i počela ih promatrati kao kakve bakterije u njenoj maternici od stana, viruse možda. Vera je prepijana da bi bila ikakvo dijete, a Dragica joj je išla na živce koliko god se lijepo odnosila prema njoj.

Pogledala si je dlanove, već su bili očišćeni i oprani, s kojom ogrebotinom više.
Ali dušo, znaš da ne smiješ sama ići van ako se bojiš?
Vera joj je uputila koju riječ mudrosti.
Da, nisi bila vani godinama i sad odjednom pokušavaš sama, daj da ti barem pomognemo, da ne padneš ovako kad se onesvijestiš.
Dragica se nadovezala na dobročiniteljstvo.

Junakinja ili kukavica, ni sama ne zna što joj je pisalo na osobnoj, samo je šutjela. Ove dvije shvatiše da joj nije ni do čega ovakvoj te izađoše uz još nekoliko životnih pouka za koje su bile sigurne da ih je zapamtila.

Dama se ustade. Stade pred ogledalo i poče gledati svoju bijedu. Nije joj bilo drago, ruke bi si odsjekla da je bila sigurna da će joj nove izrasti. Samo da se kazni.

Ni štipalice više nisu plesale po štriku, stan je bio u potpunoj sterilnoj kontroli, njena čahura, kukuljica. Noć se spremala, taj prokleto kraći dan tromo je prolazio.

Šutjela je minutu sama sa sobom i zatim počela pričati. Izmišljati si sažetak dana samo da bi nešto govorila da ne razmišlja o jedinom događaju, o neuspjehu. Pričala je i pričala dok je prala ruke minucioznom preciznošću ne ostavljajući prljavštini ni malo prostora da se razgoropadi na prstima koji su bili natučeni i crveni od rana.