If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Dvije misli

Posted on 17/02/2016 by Introspekcija izvana

Mario je stajao na mjestu. Ništa novo, mislio je. Izgubio se u prostoru, u razmišljanju je li trebao odlediti pile i izrezati ga ili si napraviti kavu. Sudbinske odluke su to. Znao je zapravo da mu se nešto treće motalo po glavi jer to je procedura koja bi ga osujećivala od normalnog funkcioniranja i od njega činila starog senilnog atrofičara. Bio bi sretan kad bi shvatio koje su bile dvije misli radi kojih bi često zastao u prostoru, onako letargično. No, snuždilo bi ga u isti mah to što bi još uvijek imao toliko razuma da zna da te ideje nisu problem, nego ona treća koja mu se stalno kotrlja u primislima i samo radi sve veću grudu koja se gomila i čini se nedostižnijom u svom paradoksu. Umjesto da ga umiruje neznanje, njega je znanje da ne zna još više mučilo i samim time bio je svjestan da postoji još nešto, još jedna misao.

Gomila je činila predivan mimohod kojem se mlada dama divila. Epitet dama zaslužila je jer je bila odjevena tako da se izdvaja od njih. Kao da je namjerno odabrala ovu kombinaciju, točno za ove ljude, da im kontrira. Zapravo je željela izgledati drugačije da se sama ne bi izgubila i kada dođe do ogledala, kada ju nađu radnici na aerodromu, da ju mogu pitati: – Oprostite gospođo, jeste li to vi? –
Red je prošao i nastupila je relativna tišina koju je prekidao zvuk djece koja plaču, lavež pasa koji, eto, laju i kakvih babuskara. Nije bila nježna prema svemu tome.

Kosmata i zgođušna bijaše njena glava. Neki muževi bi se okrenuli i tražili pratioca uz nju. Ona je stajala na istom mjestu i čekala. Nije se htjela pomaknuti da ju ne bi izgubili, da se slučajno ne bi dogodilo da ju ne pronađu. Petljala je po torbici, uzela mobitel u ruke i bila nestrpljiva. Do nje je došao stjuard sporim hodom, no ipak zadihan. Možda je trčao pa je prestao nedaleko nje da bi ostavio bolji dojam, pomislila je.
– Oprostite… Vaš let je ipak ranije nego što smo vas obavijestili, tako da ćete ići na izlaz tri. Avion kreće za deset minuta, nadam se da to nije prerano? –
– Nije, sve je u redu. Evo mene za koju minutu, moram biti ovdje još malo. –
Nije joj se dalo objašnjavati zašto je stajala tamo, što neki stjuard ima znati o njenom tapkanju na mjestu, o tome koliko je koraka potrošila u minuti, koliko je uzdaha potrošila danas. Već je počela s dramaturškim idejama. Okrenula se prema wc-ima i još jednom pogledala po cijelom aerodromu koliko je mogla bez da promijeni poziciju, nije se željela micati.

Shvatio je da je pile Lidlovo, a on baš voli one rostere Cekinove. Jebo im pas psa, što ih uzgoje ukusne, počastio se trivijalnošću i odmah ukorio da kako smije razmišljati o tome ako još nije odgonetnuo koja je to treća ideja. Jadan li je Mario. Pustio je napaćeno pile te je sjeo za stol, onako masnih ruku. Maljave prste si je stao dirati dlanovima ne želeći se prati, ne želeći saprati prljavštinu sa sebe. Ne samo ovu od masti, nego svu tu svoju vjekovnu. Čitao je negdje da postoji čovjek koji se nije kupao tridesetak godina, pitao se ima li kakvog prosvjetljenja u tome, ima li stapanja sebe i svojih loših odluka s fizičkim ili je to samo dobar način uštede vremena. Bolio ga je kurac zapravo, najviše jer su mu se misli brzinski redale i sjetio se da dugo nije uživao u ikakvom pogledu na veličanstveno zdanje prirode. Išao je za tom idejom jer je smatrao da bi ga mogla odvesti do one krajnje, one zaboravljene. Kao kad je izgubio ključeve auta pa se pokušavao sjetiti svega što je radio taj dan po redu te je prihvaćao svaku misao koja mu je dolazila dok ga misli nisu odvele natrag pred auto da se divi zaključanim ključevima. To je bio Mario, zaboravljiv i galantan prema svemu pa i ključevima.

Izašao je na terasu, naslonio se laktovima sasvim ležerno kao da ne očekuje ništa od ovog pogleda. Nije imao ni ništa posebno ispred sebe. Krajobraz prirode koja za njega nije bila posebna, nekoliko kuća u daljini te isto toliko brda. Zaista je to izgledalo prosječno, no isto tako je moglo izgledati veličanstveno, sve ovisi o stajalištu onoga koji gleda. Sjetio se kako je često vezivao trenutke uz glazbu, kako bi vezivao poglede uz određene periode koji bi mu se protezali kroz život. Barem se sjećao ako ništa drugo. Imao je na pameti to kako svaki njegov afinitet nije bio vezan uz kvalitetu onoga što se nudilo pred njime, nego uz kvalitetu i interpretaciju doživljaja. Znao je i prije da je sve to splet faktora koji se zbiju u onaj jedan koji iskoči i njega se odluči zvati lijepim, kao recimo možda ovaj pogled radi trenutka kroz koji je prolazio u životu. Možda mu je netko drugi komadao pile tada, možda je na radiju svirala pjesma koju je poistovjetio s tim pogledom i samim time povezao tih nekoliko faktora u nešto posebno što je odlučio izdvojiti i staviti na policu svog sjećanja koju je označio etiketom – posebne stvari. No sada ih se nije više toliko sjećao. Mučilo ga je kako tako brzo zaboravi te posebne stvari, kako se te police tako brzo napune prašinom u korist nekih drugih razmišljanja i nevažnih sjećanja koje ne veže uz baš ništa bitno. I dalje se pokušavao sjetiti te misli koje se pokušavao prisjetiti cijeli dan. Znao je da ona postoji samo po tom osjećaju koji bi se pojavio tu i tamo kada bi dodirnuo određeni predmet ili napravio određenu stvar. No, što je to bilo, što ga je mučilo nije znao.

Najvažnija je dama na aerodromu odbrojavala minute do svog polaska. Ovaj put je iz torbe izvadila rokovnik da utvrdi gdje prvo treba sletjeti, koga prvog treba upoznati. Jer, naime, ona ide u bijeli svijet, onaj koji je malo bjeliji od ostalih pa se mora znati ponašati. Ne smije pokazati ni jednu crtu ovog svog balkanskog duha. Pogledavala je oko sebe još malo, sada je samo analizirala stvari. Pokušavala je zapamtiti kako sve to izgleda prije velikih stvari koje se događaju. Učinilo joj se da vidi nekog poznatog tamo u daljini, malo je protegla vrat ne bi li primijetila malo bolje crte lica tog markantnog gospodina, no razočarala se. Ne u njegov izgled, nego u to što on nije bio nitko koga ona zna. Pomakla je s mjesta skupe cipele poznate marke kupljene da impresioniraju važne ljude te se zaputila u svom smjeru, njenom vječnom, jedinom. Prema njenom izlazu. Čitala je sve te natpise i samo joj je upadala u oči ta riječ – IZLAZ. To je bilo toliko simbolično da se počela smijati. Nije bilo važno za njeno biće, nego za nekog drugog, nekog manje vrijednog, nekog kome treba izlaz. Ona je znala gdje je njen. Izlaz broj tri bio je napućen ljudima. Nije li tako uvijek? Izlazi koji su potrebni vječno napućeni nekim nepoznatim. Stala je zadnja u redu i pričekala da se polako sve pomiče svom koncu. Okrenula se još nekoliko puta iza sebe. Ljudi koji su stali u redu iza nje počeli su se okretati zajedno s njom, što misleći da zaista netko dolazi, što od nelagode. Ljudima je neugodno kad ih se i okrzne pogledom, a kamoli kad ih se gleda izravno u oči, uvijek je tako smatrala. Zato je i voljela sve promatrati, više radi sebe da zapamti te trenutke. Voljela ih je pamtiti. Sve koji su joj se događali jer to je ono što sačinjava život, uvijek bi uporno i dosadno isticala. Bojala se da nekad ne zvuči kao new age seratorica, ali to su zaista bila njena stajališta. I to sa sjećanjima pogotovo, to joj je bilo posebno važno. Voljela je ljude koji se vole sjećati, ljude kojih se sjeća, sve što se tiče iskustava koja su se odvijala u tim predjelima glave.  Zakoračila je na liniju koja je bila zadana i shvatila da će i to biti jedno lijepo sjećanje samo ako ga se stara i senilna bude mogla sjećati. Zna ona da njen veliki marljivi mozak čini mjesta za nova sjećanja, izbacujući stara. Ali nakon svega, sve što je staro zaslužuje da se pošalje u mirovinu pa tako i ono što smo iskusili prije nekog vremena. Sjetila se nekih svojih zatomljenih sjećanja, nekih namjerno potisnutih radi krivih procjena dok je prelazila u zonu utovara. Sada više nije bila na izlazu. Sada je prešla u nešto drugo, ulaz u novi život. Avion je polijetao i spremala je prtljagu sjedajući do potpunog neznanca. Krenula je gasiti mobitel kad joj je palo na pamet. Zaboga. Kod Marija sam zaboravila svoju maskicu – razočarana je uzviknula riječi negodovanja na što ju je gospodin do nje pitao što joj je.
Popravila je kosu, okrenula se prema njemu i rekla da je kod bivšeg zaboravila nešto nevažno i predstavila se. Razgovor je počeo.

Mariju je stigla poruka. Pužjim korakom je dopješačio do mobitela, pogledao, pročitao i bacio ga natrag na stol. Posegnuo je u kuhinjski ormarić i rovao po njemu. Iz ormarića je počeo vaditi hrpu CD-a, prišivki s koncerata, trzalica i slično. Sve je to pobacao na kuhinjski stol. Iz svega toga izvukao je jedan CD. Jedan od rijetkih originala koji su bili tamo. Stavio ga u player i počeo slušati. Muzika se počela širiti cijelim stanom i Mario se počeo smijati možda i više nego što bi se očekivalo od čovjeka koji sluša glazbu. No, to je bila Mariova ideja, ona treća. Ona zaboravljena. Samo taj CD, samo ta jedna pjesma, ta glazba koja ga podsjeća na neki tamo trenutak kad je bio klinac i kad je bio nevjerojatno blažen. Pjesma se vrtjela i vrtjela, dok je Mario povezivao asocijacije i trenutke jedne s drugima, otpuhivao prašinu s tih polica koje je čuvao bar na četiri, pet minuta koliko traje pjesma pa onda opet… ponovno. Bilo je to jako jednostavno. Mario se htio sjetiti jednog od trenutaka kada bi bio sretan. I uspio je napokon. Krenuo je prema terasi dok je ovo bio zadnji, ono pravi, kako on voli reći, put da se pjesma vrti dok on korača u sumrak. Osjećao se kao kakav kauboj, dijete kauboj. Na stolu je primijetio među hrpom CD-a Mirninu maskicu. Uzeo ju je u ruke, rekao – e, jebiga – znajući da je ona sad već daleko u svijetu i daleko od njega. Nastavio je kročiti na terasu i uživati u pogledu. Lijepo mu je sve to izgledalo, sve se stopilo, taj osjećaj, pjesma, trenutci kad je bilo sve moguće. Podignuo je pogled, vidio je avion i njegov trag kako jure nebom do tko zna kojeg odredišta.
Kad je bio mali uvijek bi razmišljao tko su sve ti ljudi u avionima. Tko su sve ti sretnici toliko važni da se voze tamo. Pozna li možda koga tamo?

Pjesma je završila. Ta posebna bila je i zadnja na albumu, CD se prestao vrtjeti. Mario se smješkao još nekoliko sekundi. Kad je nastupila tišina podignuo je pogled prema avionu. Letio je i dalje.