If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

E-mailovi, pisma i poruke…

Posted on 18/10/2016 by Introspekcija izvana

Psiholog Arthur Aron je prije mnogo godina, da budemo točniji 1997. godine, proučavao ljudsko ponašanje u čoporima, ponašanja jednih prema drugima. Zapravo, to suptilno i jednostavno možemo nazvati psihologijom čovjeka pred raskrsnicom. Onog koji postavlja pojedinačno pitanje, a o odgovoru sugovornika ovisi ishod razgovora, odnosa tih dvoje. Hegel mu je bio oslonac u mnogome. Hegelova dijalektika i ona koju je Aron namjeravao uspostaviti bile su slične. Odnosno, pokušavajući da protagonisti eksperimenta samo nadopune jedni druge, našao se u takvoj zamci da mu znanost nalikuje na ono što je već postojalo. No nije sramota biti sličan Hegelu, naprotiv.

Aronova studija temeljila se na međusobnom sučeljavanju potpunih stranaca. Naime, dvije nepoznate osobe tek su se upoznale i uspostavljaju ikakvu komunikaciju i to s pravim pitanjima i odgovorima. Očito je u mnogočemu bio i suprotan Hegelu pošto se ovaj zalagao za nepoštivanje diskursa i neslaganje jednih s drugima za boljitak daljnjeg napretka nas kao osoba, te čak i onih manje važnih stvari, progresije naše komunikacije s drugima.

Tako je Aron smjerno osmislio određena pitanja, ispisujući ih na kartice. Polovicu ih je stavio na jednu stranu stola, dok je drugu polovicu posložio na drugi rub stola. Na istom su stajale dvije čaše vode. Poprište eksperimenta ne suviše prisno, neutralnost je morala vladati prostorom i napunjene čaše su bile jedino što bi mogli nazvati živopisnim i punim života, izuzevši ljude i ono što bi povezivalo te pojedince. Oboje piju vodu, esencijalna je za život i to je već njihova prva poveznica. Možda je i to bilo namjerno. Možda je i to maslinova grančica mira u debatama koje viđamo u lošim i bespotrebno gledanim emisijama. Poveznica tih antagonista pomoću koje će shvatiti da su na istoj strani. Da su ljudi pa se ne poubijaju i raskasape svojim riječima jer su tamo i bez Aronovih kartica.

Glavni smisao njegove studije nije bila filozofska stega ili psihološka dubina čovjeka koji što dulje gleda u drugoga (iako ironično, dugo gledanje bez riječi jedno u drugog bio je jedan od zadataka na karticama), nego je jednostavna početna postavka igrala veliku ulogu. Aron je smatrao da postoje jednostavna pitanja i odgovori koji mogu privući svakog muškarca i ženu. U današnje vrijeme ženu i ženu te muškarca i muškarca da se malo dulje zagledaju u oči onome koji sjedi nasuprot njih. Htio je dokazati da je moguće da na osnovu tih nekoliko, odnosno mnoštvo pitanja, čovjek može isprovocirati taj okidač za ono bitno u svom životu, da se može povezati s drugom osobom u tom kratkom vremenu, da joj može reći neke stvari uvjetovan pitanjem koje inače ne bi postavio. Netko bi pretpostavio da se Aron igrao mijenjanja sudbine, da je htio znati da je sve posloženo i da je sve isprogramirano. Jer ako je njegov eksperiment završio uspješno (a završio je tako za jedan par koji  se našao za stolom, naposljetku su se i vjenčali), onda bi to značilo da je Aron proniknuo u svakojake tajne programiranja našeg ponašanja. A to jednostavno nije racionalno, jer mi smo jako,  jako racionalna vrsta. Zar ne?

Možda je za sve to kriv prvi kontakt Arona s njegovom ženom u kojem je, kako navodi u New York Timesu, osjetio krajnju povezanost i od tada su nerazdvojni kako u privatnom životu, tako i u znanstvenim radovima.

Koliko je uopće potrebno čovjeku da razvije afekciju prema drugoj osobi na osnovu svojih vlastitih uvjerenja i odgovora te druge osobe koji su nasumični? Nasumični baš kao i tih 36 pitanja koje su Aronovi smislili za studiju. Kakvi su uvjeti zapravo potrebni? Nismo toliki idealisti da vjerujemo da bi se mogla razviti afekcija u samo nekoliko minuta, nismo kao Aron da smatramo da je život tako ružičast i da nije proračunat. No koliko je ljudima potrebno vremena da reagiraju jedno na drugo i na koji način najbolje reagiraju? Jesu li pisma još uvijek najbolji oblik saznavanja i otkrivanja nečeg novog, nekog novog kada već znate za postojanje te osobe? Možda e-mailovi? Hm?

Zamislite da se svaki dan dopisujete s osobom koja vam je interesantna. Što bi se dogodilo nakon nekoliko mjeseci postavljanja pravih pitanja, a da na njih odgovarate iskreno i na pravi način? Naravno, na vaš pravi način.

Sve te studije i svakojaki eksperimenti padaju u vodu pored nečeg ispravnog i nečeg što se ukazuje osobi kao sitnica i jednostavnost koja ga ispunjava. Mikroskopsko je to gledanje na ljudske odnose, seciranje svakog unutarnjeg ponašanja osobe, njegove ili njene emocije i podijeljene afekcije. Nema smisla secirati odnose i osobe koliko god se to činilo kao neka studija romantike, jer pitanja koja si postavljamo puno su teža od onih 36 koja su zadana nasumično, jer samo je vrijeme u pitanju, možda trenutak slabosti i to je to. Blizina tih ljudi koji si zure u oči preko puta stola.

Kompliciranije je odgovoriti na pitanja koja postavimo sami sebi, nego na ona koja dobijemo od druge strane. Ako postoje prava pitanja i pravi odgovori, na koje se s nestrpljenjem čeka iz dana u dan, to bi moglo biti nešto drugo. To više nije proricanje sudbine, to je jednostavno nešto što gledate u filmovima, a gadi vam se. No kad to vidite u stvarnom životu prihvatite sve tako prekrasno jer i jest, a i Hollywood je ljigav do bola. Uostalom, pisma, e-mailovi i poruke u stvarnom životu imaju puno veću težinu od nekakvih slova na ekranu koje piše izmišljena osoba ili neki scenarist kojeg nikad niste, a ni nećete upoznati.

Svaki novi red i svaki novi dugi e-mail, pismo, ili što god odaberete da bude vaše sredstvo pitanja i odgovora, donosi novu romantiku. Neodređene li sudbine. Aron je govorio kako mu nije bila namjera započeti nekakvu romantičnu studiju, uplitati se u živote ljudi, kontrolirati njihovim danom, a kamoli nečim drugim. Sve je počelo kao benigna ideja o interdisciplinarnim studijama koje su željeli proučiti još više, dublje. Ovako gledajući čini se kao da se traži sudbina koja ne postoji, kao da se traži određenost osobe. Što je lijepa ideja, što je predivno ukoliko živimo u takvom svijetu. Dođemo liječniku i on nam da recept za našu srcobolju u obliku novog imena osobe u koju ćemo se zaljubiti. Nasreću, život tako ne funkcionira. Možda takve liječnike nazivamo svodnicima ili ih nalazimo u nekim zabačenim mjestima u Andama. Nismo još toliko napredni. Nasreću, ponavljam.

Zato si čovjek mora sam postaviti tih nekoliko pitanja, bit će siguran u sve rečeno tek nakon odgonetavanja svojih misli, a ne nekih tuđih kartica. Ali te njegove, vaše misli nisu ništa komplicirano, znate i sami o čemu se tu radi. Zna se samo da nije važna proračunatost, nikakva pitanja koja će vas natjerati da se instant zalijepite za tu osobu. Programiranje također ne vrijedi, barem ne na čovjeku. Jednostavno je stvar u tome da si dvoje ljudi preko e-maila, pisama ili poruka postavlja najbanalnija moguća pitanja i ako je to neko vrijeme ispravno, ako se planeti pogode, ako se kamenčić u Aziji pomakne na ispravan način, oni će pronaći zajednički jezik i bez discipline, kartica i dvije čaše vode na stolu. Pronaći će zajednički jezik bili oni udaljeni kilometrima i godišnjim dobima.

Shvatit će nakon nekog vremena, možda jednog dana dok se izležavaju u krevetu, da je jednostavno stvar u tome da bi bila pogreška svemira da se tih dvoje nije zbližilo, povezalo, ušlo jedno drugome u život. I to je prizemna istina. I to je zapravo smisao studije, sve u čemu leži ta istina. U tim jednostavnim riječima. Nekim pitanjima postavljenim sebi, ispravno odgovorenima. Nekim odgovorima danima drugoj strani, tko zna kako odgovorenima jer nema ispravnog. Skromna istina i nimalo pretenciozna pitanja i odgovori, samo jednostavnost.

I onda tih dvoje leže na krevetu svatko maštajući o svojim pitanjima i odgovorima. I tu i tamo se u isto vrijeme pogodi ista misao. I to je ta neka svrha, to pitanje:
Jesi gladan?
I odgovor:
Ono totalno, baš o tome sad razmišljam.
Pogledaju se, takvo jedno trivijalno pitanje nosi im osmijehe, razmišljaju o istome pa bila to i hrana koja je tako zajednička svima nama gladnima. Na kraju ostane sreća jer je na postavljeno pitanje zadovoljavajuće odgovoreno. Bez ikakvih kartica, bez naputaka. Samo onako iskonski. Ona gladna, on gladan. Dovoljno.
Bez predviđanja, bez pretjeranog razmišljanja. Samo trenutak spontanosti.