If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Ferragosto JAM (un)plugged [FESTIVAL REVIEW]

Posted on 21/08/2017 by Tena Škiljević

I tako je stiglo i to jubilarno, 10. izdanje Ferragosta. Nakon prošlogodišnje poplave, na koju se nikako nije dalo utjecati, ove je godine festival, osim, ruku na srce, sjajnog najavljenog lineup-a obilježio i nestanak struje. Dakle iako smo na jezero stigli u petak 4. kolovoza, zapravo smo ga doživjeli ‘samo’ u subotu. S obzirom na to, u našem su slučaju ključne riječi Ferragosta 2017. bile: terasa, bela, viksa, gemišt, Neno Belan i Filip Motovunski.

RIJEČI: Tena Škiljević
FOTO: Samir Cerić Kovačević i Filip Bušić

Htjeli mi to sebi priznati ili ne, dobar dio moje ekipe već je ipak u nekim ‘poznijim’ godinama pa si tako nismo mogli priuštiti izostanak s posla – zato smo na festival i stigli u večernjim satima u petak. I to taman kada su problemi sa strujom već počeli. Tako nismo odslušali ni Repetitor ni išta nakon njih nego bili prepušteni mraku koji je ‘okupao’ doslovno cijelo Orahovačko jezero. Za nas se tako, nakon filozofskih rasprava o trofaznoj struji, tulum nastavio oko parkiranog auta iz kojeg su treštali treš i oni manje treš hitovi. Nismo se bunili – srećom nije se bunio niti nitko oko nas. I tako je završio naš prvi festivalski dan.

Naša mala nenormalna zajednica upitnog psiho-fizičkog stanja okupljena u viksi divne domaćice Strine drugi je dan zaključila kako je prevruće za bilo što drugo osim bele – koju smo btw kartali kroz cijelu paklenu subotu – na terasi pa smo sukladno tome i postupili. Krajičkom uha čuli smo i Izštekani stage (točnije, Irenu Žilić i Domagoja Šimeka) – dakle ‘setting’ je bio i više nego idealan. Redali su se tako bela i gemišti e da bismo prešli na lagano seciranje domaće glazbene scene i debatu oko toga što je i tko je treš, a što i tko nije. I tako, sat po sat, stiglo je vrijeme za Six Pack i nečiju povratak u srednju dočim će podatak o tome u koju su mene dekadu dotični vratili ostati poznat (samo) redakciji. Iako ovaj srpski punk rock sastav iz Smederevske Palanke više baš i nije ‘my cup of tea’ odradili su sjajan nastup i čak uspjeli snimiti kadrove za novi spot.

Ferragosto, između ostalog, volimo i zbog sulude kombinacije bendova pa se eto tako dogodilo da nakon Six Packa Neno svira Đavole. I bome ih je odsvirao! Odličan nastup nekima (čitaj većini ekipe) manje, a nekima (čitaj Ivi i meni) više poznatog repertoara završio je srećom svima poznatom Ivonom u sada već tradicionalnoj reggae verziji, da bi se nakon toga uputili na #DobroJutro stage poslušati Filipa Motovunskog. Zašto? Ne zato što ga nismo dugo čuli nego zato što smo znali da će (po tko zna koji put) ubiti. A bome ubio i jest. Nakon njega morala sam potpisati kapitulaciju pa sam se s osmijehom na licu uputila prema ranije spomenutoj viksi. Nedjelja je bio dan odlaska pa smo tako promuklih grla i upaljenih mišića krenuli prema Zagrebu. Tužni što odlazimo, ali ujedno i sretni jer smo bili dijelom jubilarke Ferragosta i onog svima dobro poznatog ‘eeeeee’ koje se preko nekoliko stotina puta (a možda i više) prelamalo jezerom.

Na žalost, s obzirom na to kada smo dolazili sav je fokus bio usmjeren na lineup u petak i na bendove koji zbog ranije spomenutog problema sa strujom nisu uspjeli nastupiti. Opet na žalost, niti uz sve napore organizatora nastupi Bolesne braće, Bad Copyja i Mašinka nisu se mogli održati u subotu, a opet na žalost zbog zdravstvenih razloga otkazan je i nastup legendarne Zdenke Kovačiček tako da opet na žalost glazbeno baš i nemam što previše komentirati. No bez obzira na to ekipa, provod i sve ostalo što uz Ferragosto ide pokazali su se dostojnima jubilarnom (unplugged) izdanju festivala.

Iako mi je ovo tek drugi Ferragosto (prvi je bio onaj prošle godine kada je glavni stage doslovno pokosila kiša) za redom vjerujem da se na neke stvari moglo utjecati. Recimo na to da imaš alternativu ako ti nestane struje. Kao i na to da ne uvodiš beskontaktno plaćanje ako to znači da ćeš nepovratno naplatiti 30 kuna aktivacije. Pričekaj iduću godinu pa tih 30 kuna na kraju i vrati. Isto tako nekako je za očekivati da kad se dogodi mrak instinktivno odeš na neku od društvenih mreža i provjeriš što se događa, točnije, pročitaš što su o svemu rekli oni koji znaju više od ‘pametnjakovića’ koji nagađaju da znaju sve. Informacije su do posjetitelja u svakom slučaju trebale dolaziti brže. No da ne ispadne kako se zbog ovih stvari baš jako nisam zabavila moram priznati da sam se dosta dobro zabavila upravo tim stvari unatoč iako možda bez da moje uši dožive bendove i izvođače koje sam planirala poslušati. I još jedna stvar… atmosfera je ‘ono nešto’ što ne može proizvesti ni najbolja organizacija u svemiru, a upravo je to ono čega Ferragosto ima u izobilju. Samo se nadam da će tako i ostati. Jer jednom je jednom (prirodna nepogoda na 9. izdanju), al’ dva put je dva put (struja ove godine). I to za redom…

A možda samo postajem prestara i manje luda za ovakvim tipom festivala. Vidjet ćemo (se) 2018.