If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
5ra3

Ganz novi festival – mjesto za igru i sanjanje

Posted on 30/09/2015 by LucijaK

Ne mogu se oteti dojmu da se za novom vrstom pristupanja izvedbenim umjetnostima po završetku ovogodišnjeg Ganz novog festivala, neminovno žudi. Karta više tražila se za gotovo svaku izvedbu u prostorima Studentskog centra u Zagrebu, a određen povratak inicijalnim temama ljudske egzistencije i civilizacijske povijesti može se prepoznati kao jedan okvir koji je umjetnike pozvao na njihove eksperimente.

France Distraction u tom je kontekstu donio instalaciju simboličkog naziva Terme. Bazen ispunjen s 25 000 crnih plastičnih loptica na kojima je otisnuto 80 različitih citata, uvelike proizašlih iz stoičkih djela privukao je možda najviše one najmlađe, ali i sve one željne da se upuste u prostor igre i misli. U filozofskom nasljeđu koje uglavnom potiče od platonove i aristotelove škole, stoici su kao važan dio grčke misli, (p)ostali neko zaboravljeno blago. Reminiscencija na poznata grčka druženja na javnim okupljalištima u koja pripadaju i terme, idejno je pozvala na zanemareni princip promišljanja u grupi, dijalogu – sa samim sobom i drugima, u prostoru koji prvenstveno ima za cilj pročistiti bilo kakvu vrst vanjske distrakcije, stresa. Ono što je spontano proizašlo iz mnogobrojnih skokova djece u taj očaravajući bazen prepun loptica, je da je proces mišljenja prije svega i neka vrst igre – igre mislima. Stoičko ‘hvatanje u koštac s problemom’, vraćeno je na mjesto gdje je i njegov logički početak; odmaknuto je od stereotipnog shvaćanja razmišljanja kao posljedice nekog ruba egzistencije (misaonog ili doslovnog) te je utopljeno u bazenu mekanih okruglih igračaka ocrtanih citatima koje pružaju mjesto gdje se na nekoliko trenutaka u danu osvrnemo na sve oko sebe. .

5ra4

Mala Kline, slovenska performativna umjetnica, koreografkinja i spisateljica novim projektom – Geneza, nadovezuje se na taj proces igre i mišljenja, plesnom predstavom u čiji fokus postavlja generiranje sna kao sastavnog dijela ljudske svijesti i podsvijesti. U suradnji s petero izvođača, unutar prostora Francuskog paviljona, postepeno se gradi taj san koji svaki od njih sanja pojedinačno potom i međusobno, a na koncu i s publikom koja ga okružuje. U realnom vremensko-prostornom kontinuumu otvara se neko nadrealističko polje u kojem se diskontinuirano istražuje sve ono što je poznato i nepoznato. Minimalističnom kostimografijom i scenografijom koja ogoljuje plesače, ne poseže se za mistifikacijom sna, nego se oslanja na ono što prepoznajemo kao njegove formalne sastavnice. Ono što je upisano u vizualni identitet izvođača i prostora, tek je poziv na praiskonsko, na ono što evocira početke ljudske egzistencije koja je u snu duboko prisutna. Uz zvučnu pozadinu koja se gradi uglavnom od neke vrste šumova, petero plesača započinje istraživati vlastito tijelo. Razdvojeni u prostoru kao u kakvoj montažnoj sekvenci, oni dislociraju komadiće svoga tijela pri čemu spontano ulaze i u neke forme tijela koje ostavljaju dojam ‘prirode’. Postepeno dolaze do otkrića kakvog motiva kojeg repeticijom naglašavaju, baš kao što u snu katkad nekom unutarnjom logikom, dokučujemo događaje upravo u njihovom konstantnom ponavljanju. Dinamika se tog rastrganog tijela povremeno prekida trenucima apsolutnog mirovanja koje se često manifestira u posezanju izvođača za ležećom pozicijom. Uvažavaju se ‘sanjarevi predasi’, trenuci blaženstva u tom diskontinuitetu motiva koji se pojavljuju nekom poznato-nepoznatom logikom. Situacija kulminira u posezanju izvođača jednih za drugima – ispočetka u parovima, a potom i u grupnom kretanju, događa se onaj susret koji se može povezati i s iskustvom dijeljenog sna, ali i sjedinjavanjem samih dijelova sna koji se sanja. On odjednom postaje jedna masa, snažan podražaj u kojem je stopljena ona potisnuta slika djeteta kao i ona svakodnevnih bljeskova koji se u njemu odražavaju. Ta igra pretapanja koja je neminovna za sanjara, kao i za grupu sanjara koja se upustila u zajedničko iskustvo sna, manifestira se u prepletenim tijelima plesačima koja dišu zajedno. Konstanta se pokreta potom pretvara u statičnu sliku; izvođači posežu za pokojim rekvizitom kao što je crvena blještava haljina ili krila – san postaje trenutak koji traje u vječnost, neka neizbrisiva slika koja proganja i koja kao da promatra iz same unutrašnjosti bića. Jedna od izvođačica počinje se tada odvajati od te slike, upušta se u kontakt s publikom, jednim dijelom pozivajući na to iskustvo zajedničkog sanjanja, drugim naglašavajući da san u jednoj slici i dalje nastavlja teći, tražiti dalje svoj put, neku novu točku u podsvjesnom promišljanju. Sve se polako počinje vraćati u tu pomalo psihotičnu igru koja se ponovno provlači kroz tijela izvođača, počinje ih ponovno obuzimati ta snaga podsvjesnoga i u konačnici, neki iz nje izlaze – bude se, zatvaraju jedno poglavlje dok drugi ostaju u njemu. Određeni komadići tog sna kulminiraju, otpuštaju se, ali još uvijek ostaju oni posljednji uzdasi pred trzavo buđenje.

5ra1

Geneza kao predstava nije kontinuirano, istovjetno iskustvo – ona je istrzana i divlja, poigrava se s svim modulima kroz koje djeluje um u našem snu, ali se ona svakako oslanja na ono prepoznatljivo. Pri tom se prepoznavanje odvija na nekoj iskonskoj povezanosti s određenim slikama što prate ljudsko iskustvo, onim bljeskovima koji su nejasni u svojoj formi, ali svejedno dio našeg unutarnjeg.

Comments

  1. […] Bustersi su iskoristili jesenski fashion reboot za promociju svojih novih 2.0 odijela, Ganz novi je proslavio 5. festivalski rođendan, a Sirup nanovo otvorio vrata te u goste pozvao Ekstrakt i još sijaset komplementarnih […]