If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Glasvegas u Močvari [REVIEW]

Posted on 03/12/2013 by ouuuuu

“Dobar glas daleko se čuje“ dobro je poznata poslovica koja odprilike kazuje kako dobra stvar nekakvom geometrijskom progresijom sama od sebe privlači pažnju. Kakvom se poslovica pokazala na primjeru Glasvegasa, valjalo mi je provjeriti u “Močvari“. Već na parkiralištu, zadojen slijepim filantropizmom, parkirao sam automobil malo preblizu automobilu koji je već tamo stajao u očekivanju da je dobar glas toliko geometrijski progresirao da će publika pohrliti na njihovo zagrebačko gostovanje pa da ostane što više mjesta za vozila drugih posjetitelja. Eh, naivca.

Riječi: Ivan Jambrošić
Foto: Izabela Bratović

Ispalo je da se “dobar glas“ filtriran geografskom udaljenošću, još uvijek relativnim nepoznavanjem lokalnih fanova njihova djela (a ovo znam jer sam radio malo istraživanje) te uvijek nesretnom financijskom komponentom cijene ulaznice pretvorio u šapat kojemu se tek rijetki odazvali. Nisu pomogle ni najave redovito začinjene informacijom da im je debi album “jedan od najboljih debija od kada je neki prijašnji debi bio još bolji“. Močvara je, nažalost, u punome smislu riječi ostala poluprazna. Nategnuta je procjena da je prostor bio popunjen do pola, a tu bih situaciju dočarao ilustracijom -Igrate sa prijateljima igru “Care care govedare“ te kada vam Car, koji je ujedno i stočarski poduzetnik, na pitanje “Kol’ko ima sati?“ nelogičnim odgovorom o vremenu odgovori prostornom udaljenošću “Dva kišobrana“ mogli bi ih izvesti bez bojazni da nekoga zakačite u zadnjemu dijelu dvorane. I dok kanalizirate svoj unutarnji kišobran gladni vlasti i monopolizma na tržište trgovanja stokom, tome se Caru u nadi da ćete uzurpirati njegovu poziciju možete približavati neobremenjenom lakoćom. A i da nekoga i zakačite, u tomu dijelu dvorane stajali su ljudi redom iz “popratnih medija“. U pauzi prije koncerta, kada su svjetla još bila upaljena nije bilo teško prepoznati viđenija lica sa scene, čuti tko je u skupini slovenskih fotografa i vidjeti tko je u sviti grupe koja je svirala prije.
No oni koji su ipak odlučili kupiti kartu nisu ostali razočarani. Glasvegas fanovima ima što ponuditi. Već otvarajućom “Later…When The TV Turns To Static” Glasvegas su krenuli graditi zvučni zid koji se kroz koncert gradio i rušio kako se energija pojedinih pjesama manifestirala njihovim izričajem. Sljedeća je malo ublažila stvari te je zid svakom novom izvedbom dobivao i gubio na snazi.

Ne znam kako to inače radi, ali pjevač je slabo komunicirao s publikom, a već je nakon prve stvari, stavivši dlan iznad obrva provjerio njeno brojčano stanje. Ovdje se ne mogu a ne sjetiti, radi čimbenika koje sam već naveo, prafraziranih stihova najboljega banda koji je ikada kročio međ’ Hrvatima – “Uzalud gledaš ‘ko ide“. U jednome od rijetkih obraćanja imali smo svjedočiti reakciji g. Allana, pjevača, na povik “Joe Strummer!“. Naime, neki inzistiraju na činjenici da je g. Allan “isti“ Joe Strummer pa u toj činjenici valja tražiti motive takve intervencije. Odgovor je bio “For fuck sake“ kojemu je slijedilo još nečega što nisam razaznao jer je njegov škotski engleski dosta tvrd. I potpuno ga razumijem. Vjerujem da ni najstrpljiviji među nama ne bi nakon što smo vjerojatno tu usporedbu čuli gomile puta od novinara, fanova, prijatelja, komentatora i ostalih u tamo nekom Zagrebu od nekoga iz zadnjih redova tko je po svoj prilici ušao besplatno ne bi reagirali dobroćudnom “Divan ste i pronicljiv gospodin, znadu li Mulder i Scully za Vaše treće oko?“

Njegova me izvedba osobno podsjeća na, hm, blejanje ovce pa mi u scenskome okruženju kada su bili upaljeni zeleni reflektori, a pozornica zasićena dimom koji je dolazio iz uređaja, zatvorenih očiju nije bilo teško vizualizirati kakvu merino ovcu kako na vrištini škotskoga visočja čemerno lamentira nad životnim nepravdama. S druge strane, Šveđanka Jonna Löfgren na bubnjevima davala je ritmičnu podlogu furiznošću vođe navijača s tribina. U stojoćem položaju i sa sunčanim naočalama na očima (da je ne zaslijepi sjaj u očima gomile fanova bit’ će) dala si je truda pokazati kako s njom nema zezanja i na mene je ostavila dojam najprominentnije članice banda.

Od samih pjesama uvijek spominjana “Geraldine“ koja je na državnoj sisi (op.a. jer je socijalna radnica) mi radi čestoga spominjanja ne ulazi u uži izbor najboljih pa mi je stoga zadnja stvar na bisu “Lots Sometimes“ bila favorit koncerta. Sjetna stvar koja se razvije u nešto konkretno, dobije “safta“ i čak pomalo nadoda na zvučni zid koji sam spominjao. Sasvim dobar odabir za efektan završetak svirke.

Što smo naučili iz ovog koncerta? Da je filantropija za naivne i da vam je, ukoliko dobrim glasom kanite komunicirati iz Škotske, viknuti glasnije.