If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Golemova ploča

Posted on 06/05/2015 by Introspekcija izvana

Svaki put kad bi Lea ostavljala muškarce zahtijevala bi od njih, a ne molila, svoje riječi. Neki joj ih ne bi vratili,  ali većina bi. Tako bi svaki put kad bi upoznala novog ženika ušla s minusom u tu vezu. Naime, on ne bi smio govoriti one riječi koje je izgovarao njen prošli nesuđeni i tako unedogled. Doduše, ne baš toliko unedogled jer riječi se istroše nakon nekog vremena, koliko god mislili da ih ima, one nestanu.

I tako je ona upoznala zadnjeg gospodina. On više nije imao riječi za nju. Odnosno, Lea nije više htjela čuti riječi koje je čula od prošlih svojih tako da je ovaj bio nijem. I znate kakve su žene, stvaraju one muškarce po svojoj mjeri pa makar i u 21. stoljeću. Tako je ona počela kreirati svog Golema. Visok i stasit, markantan, sve zube ima, s drugima razgovorljiv, no kad je s njom, ni riječi nema. Tako ona stvara Golema od začina i mašte, dok jadničak hoda kućom s dječjom pločom i kredom oko vrata zavezanom, koju mu je kupila da ju ne gnjavi i ne muči se naopako pisati joj ono što mu je na umu. Zaista ju voli ovaj.

Ali Golem bi pisao, on bi samo pisao o ljubavi. I često bi bio takav, koliko god bio bez riječi one su bile unutar njega, kipile su i željele su izaći, ali ploča je jednostavno bila premala. Nekad bi joj pisao tako duge rečenice da ne bi više imao mjesta gdje ih napisati, nekad bi se pokušao izraziti crtežom što je više sličilo na črčkariju te ona to ne bi prepoznala koliko god se trudila. Golem je samo pisao i nastavljao tako znajući da piše o ljubavi i da će ta ploča morati biti dostatna jednog dana, da će voljena pročitati barem nešto od tih riječi, da će shvatiti bar nešto od njegovih krnjih rečenica. Nastavljao je sa svojim naumima. Znao je da je sve ovo uzrokovano njenom željom no i dalje se trudio da sve popravi kako je mislio da treba biti, da postavi te riječi na mjesto, da baci nekoliko crta koje će činiti neki smisao u njihovim životima. I shvaćala je ona te kraće rečenice, ali nije htjela priznati da su tu jer, kao što je odabrala, ne smiju se ponavljati riječi koje su izgovorene nekoć. Dobivao je on afekcije koliko je trebao no želio je uzvratiti nekako, ponovno, znajući da je sve njen odabir, ali on je njena kreacija i želio je da ona shvati kreacije unutar njega.

No Lea jednostavno nije htjela čuti te riječi. Nije bilo do njenog sadašnjeg družbenika, nego do svega što je ona odlučila tijekom vremena. Tvrdoglava bijaše.

Sjedili su i gledali televizor, odnosno Lea je gledala In magazin, a Golem je piskarao na svoju ploču opaske kako su voditeljici listovi debeli, mora da se udebljala, pomislio je. Ona nije kao njegova Lea, ona nema strog raspored stvari koje mora raditi. Njegova draga se nije pomučila da vidi što škraba ovaj do nje pa je nastavio s rutinom. Koliko bi stigao komentirao je sve što mu se odvija pred očima, nadajući se da je ova pročitala pa bi svojom krpicom, koju je uvijek imao uza se, revno pobrisao ploču. Izgledao je kao kakav dječarac, poput derana koji nadoknađuje gradivo u školi, malo sporiji od ostalih. Jer naposljetku, Golem i jest bio malo trapaviji i nespretniji, ali to nam ne govori da spori i trapavi nisu sposobni manifestirati i pisati lijepe riječi.

Osim što je došlo do iznimke ovaj put, Golem se poprilično naljutio jer je ugledao reklamu za teleoperatere, a njih je oduvijek mrzio. Pogledao je svoj plastični mobitel, onakav kakav kupite na kiosku s bombončićima  unutra. Nakon što je završila dotična reklama napisao je na ploču i podvukao: «Nikad više kupiti od njih.»

Završio je njihov program i Golem se bacio na ono što radi svake večeri, na ono za što smatra da je stvoren, da unese neke nove, odnosno stare riječi u Lein život. Tako trivijalno, no za njega je to bilo i više nego dovoljno za svakodnevicu. Lea je pospremala po kući, smatrala je da kasnovečernje čišćenje skida više kila. Još jedno od njenih praznovjerja. I tako je stvor i dalje piskarao na ploču ono što bi joj rekao da može. Razgovarao je s njom bez povratne informacije, pričao joj je o svemu što ga muči, svemu što mu se događalo toga dana. O tome kako je našao špekulu na podu te da ga je isprva to fasciniralo, dok nije shvatio da ju može pričvrstiti za sebe. Potom bi brzo obrisao ploču te bi odmah nastavljao sa sažetkom svoga dana. Govorio joj je o tome kako mu je ruka pala negdje u spavaćoj sobi i da to nije primjetio do kasnog poslijepodneva jer je bio sam. Govorio joj je sve te sitnice koje čine njegov dan. No, sve što je ova čula je bilo škrabanje po ploči, ništa novo.

Za kraj dana Golem bi pustio par rečenica na ploči i kredu pored nje jer bi se umorio od svog tog jednosmjernog komuniciranja. Za njega to nije bilo jednosmjerno, za njega je to sve bilo vrijedno vremena. Uzeo bi svoj plastični telefončić i krpicu bez koje nije mogao zaspati i nespretno otišao do spavaće sobe. Spavali su na odvojenim krevetima.

Ove je večeri ostavio ploču u kupaonici. Lea se uređivala za sutra, veliki je poslovni sastanak na redu, mora biti spremna čak i usred noći ako ju pozovu. Gledala je taj rub lavaboa na kojem su bile kreda i ploča i nekako krajičkom oka uhvatila što piše na njoj. Uvijek se trudila da ju izbjegava, znala je ona gdje ju Golem pušta, a to je svugdje po kući, a znala je i da on piše po njoj sve te riječi. Nikad nije htjela pročitati ni jednu, namjerno, ali ove večeri je, kao za vraga, pročitala tih nekoliko koje je ovaj nespretnjaković zaboravio izbrisati.

Gledala je neko vrijeme u taj dječji rukopis, želeći politi vodom te ostatke krede i praviti se da ništa nije vidjela, ali teško se praviti da neke stvari ne postoje, posebno riječi. Pogledavala se u ogledalo još nekoliko sekundi ne znajući što da napravi te je nakon toga uzela ploču i ljutito odšetala, nespremna za spavanje, u sobu kod Golema. Bacila je ploču na pod, a ona se odbila koji put o plastične rubove i završila na poleđini. Ljutitim glasom je rekla Golemu da ustane jer ima posla. Jadničak nije znao što ju je spopalo. Naredila mu je istog trena da pokupi sve prnje koje su ležale na podu pored kreveta. Većinom njegove stvari. Golem, dječarac u srcu, ako možemo reći da je imao jedno, sve je prihvaćao nonšalantno pa je i sve svoje držao po podu. Tako je raščistio pod i postrojio se kao da čeka iduću naredbu. Mirno i staloženo mu je naredila da privuče svoj krevet njezinom. Golem je ostao zaprepašten. Najviše jer se zabrinuo da je krevet pretežak i da ga neće moći pomaknuti. A što će onda, što ako mu noge ostanu ukopane u tepih? No poslušao ju je.

Nekom je silom božjom uspio napraviti naređeno nakon čega je Lea otišla završiti što ima u kupaonicu i vratila se u svoj krevet, koji je sad bio tik do Golemovog. Legli su oboje i poželjela mu je laku noć. I dalje mu nije bilo jasno čemu ta promjena njenog srca, čemu ga prima tako blizu sebe, čak mu i želi laku noć. Poželio joj je odzdraviti no daleko je ploča bila.

Ležala je na podu daleko od njih. Golem je i zaboravio što je pisalo na njoj. Tako je svjetlost minula i samo su riječi ostale. One koje je ona pročitala, zadnje riječi dana. Na ploči je pisalo da će ju probuditi ujutro ako ona zaspe, da je navio svoj mobitelčić.

Lea i Golem su zaspali mirne duše. Ne zato što će ju Golem probuditi, naravno da ju nije probudio iduće jutro, pravdajući se da mu je baterija pala na mobitelu tako da je ova i na sastanak zakasnila, nego su mirno zaspali zbog tih nekoliko riječi. Bar ona. Neke stare riječi u njenom životu ipak čine razliku. Ili joj je jednostavno bilo dosta gledati In magazin bez komentiranja i tračanja.