If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
flow-sobota_matjaz-rust_55

Go/no Flow [FESTIVAL REVIEW]

Posted on 06/07/2015 by Ervin Felić

Flow je bio festival kojem sam se radovao kao malo dijete roćkasu na koji dolazi cijeli vrtić i susjedstvo. Uz line up koji su najavili i par slika koje sam vidio s finskih festivala te priliku da otputujem negdje, pa makar samo u susjednu Deželu, bio sam spreman na trodnevno odlijepljenje i zabavu zbog koje će mi trebati još jedan godišnji odmor. Međutim, kad sam konačno došao tamo, dijelom, priznajem, zbog fizičke i emocionalne rastrojenosti koju sam donio kao magnet za frižider s INmusica, dogodio se nekakav antiklimaks. Da ne bude greške, line up je bio fenomenalan i ispunio je sva moja očekivanja, no festival mora imati određenu vrstu atmosfere da bi bio festival. Bez toga je to samo serija jako kvalitetnih koncerata i ništa više. Mislim da se upravo to dogodilo Flow Festivalu u Ljubljani.

flow-nedelja_matjaz-rust_43

FOTO: Matjaž Rušt

Konkretan problem koji sam imao je bila ekipa koja se pojavila. U situaciji u kojoj su skoro svi izvođači pažljivo odabrani za dobru čagicu i veselje, pogotovo headlineri, Metronomy, Pet Shop Boys, Róisín Murphy, a Bonoba da ne spominjem, bilo je jako čudno, pomalo čak tužno, iz prvih redova pogledati unatrag i vidjeti more ljudi koje se polako ljulja opremljeno Flow Festival originalnim čepićima za uši i zjenicama širim od kovanica od dva Eura. Također, svi su izgledali potpuno isto, nekako generičko hipsterski. Ne volim posezati za tom riječju, ali nagledao sam se dovoljno muških punđica i malenih ženskih startasica za pet godina festivala. Doduše, to je donijelo i neoporecivu prednost. Zdrobljene horde uskih traperica onako čudno zarolanih oko gležnjeva s malim Nike ruksacima u koje smo nekad stavljali tenke za tjelesni više-manje su se nalijevale radlerima i zaposjeli onu jednu fontanicu s pitkom vodom pa sam više-manje imao otprilike 45 šankera i 45 šankova odanih samo meni. Kad smo već kod toga, piva je koštala manje nego što sam očekivao. Točio se fini Heineken, a kad sam pitao koliko je točeno, ljubazna mi je Slovenka uz smiješak odgovorila da je tri Eura. I naručim ja pivu, cura mi je natoči i naplati te mi pruži, bez zajebancije, točenu pivu od četiri deci s istim nepatvorenim smiješkom. Stvarno? Četiri deci je sad mjera za pivu? Prema mom izračunu piva je, dakle, na festivalu koštala 3,75 Eura, što je ipak malo previše, pa sam s frendom odlučio popiti još koju u prvoj birtiji izvan Flowa, a to je bio mali birc zvan Tramvaj, naime srpska pečenjara koja toči isključivo Jelen i Nikšić i svira srpsku narodnu, ali onu hardcore, 8-bitnu sortu srpskog narodnog. Tako da sam tom ironijom možda nadhipsterio sve hipstere Flowa. Nakon par Jelen-ginova osjetio sam se ponovno spremnim za ulazak u rulju. Rulju uvjetno rečeno jer kroz tri dana i sve koncerte i setove ni u jednom trenutku nije bilo potrebno uložiti ni najmanji trud da bi se ubacili u prvi red.

flow-petek_matjaz-rust_100

Da ponovim prijašnju poantu, glazbeno je festival bio sjajan u svakom smislu, dakle i prema izboru izvođača, i prema vrhunskom razglasu, i prema videozidovima. Prvog sam otišao vidjeti José Gonzáleza koji me uhvatio još uvijek malo nestabilnog i čemernog od INmusica. Čistoća njegovog akustičnog zvuka i izmjena pozitive i melankolije kroz koncert su me dirnule puno više nego što su trebale. A kad je opalio onaj svoj cover „Teardropa“ moram priznati da su se oči malo napunile i podlaktice naježile. Srećom nakon toga je nastupio Metronomy, bend koji je kvalitetan bez sumnje, ali toliko forsira taj synth revival koji ja osobno zaista ne volim da sam se lako oporavio od emocionalne sinusoide koja je bila José González. Doduše, treba im priznati da su karizmatični jer su se odlično povezali s publikom kroz duhovite koreografije i stalno spominjanje Ljubljane koja im se jako svidjela. S čim se totalno slažem jer je i meni Ljubljana totalno prirasla srcu. Grad je apsolutno prelijep, pogotovo ako se držite rijeke, i stvarno ostavlja dojam nekakvog razmeđa između Europe i Balkana, uz možda trunku Mediterana – pogotovo svojim beskrajnim mostovima od kojih bi se svaki bez problema uklopio u Dublinu, Sarajevu ili Veneciji. Treba također spomenuti i Metelkovu koja doista jest usporediva s Medikom ali mi se činila kao puno kreativnije i opuštenije mjesto. Bio sam tamo samo jednom prilikom kad smo odlučili ne piti u hostelu već sjesti u dvorištu Metelkove, malo cugati i pričati prije Flowa. Uspio sam vidjeti barem tri ekipe koje rade isto i još dvije koje pijuckaju i usput rade na svojim instalacijama.

Izvođač kojeg sam zapravo došao vidjeti bio je Bonobo koji će mi uz sav performas Pet Shop Boysa i svu simpatičnost i vokalne sposobnosti Róisín Murphy ipak ostati uvjerljivo najdraži act Flowa. Čovjek je odsvirao setčinu od koje sam ostao naježen i oznojen od skakanja do kraja večeri i mislim da je nevjerojatno koliko jedan DJ orijentiran na laganu elektroniku i živi zvuk instrumenata može dignuti atmosferu matematički preciznim technom i finim electrom masnih basova. Čak je i rulja konačno izgledala živo i festivalski pa sam ponosno izvadio najopasnije pokrete na sve što je puštao, s tim da je kad bi majstorski uvaljao neku svoju stvar cijela atmosfera eskalirala do delirija. Jedina kritika koju imam jest ta da mi se Bonobo čini malo sramežljiv i da nevoljko pušta stvari sa svojih albuma, vjerojatno zato što ne želi smirivati publiku, što razumijem skroz. Ali ipak sam kroz cijeli set u sebi, oke možda par puta i na van, urlao „daj pusti Cirrusa višeeeee“. Sve u svemu, i više nego dobar nastup nakon kojeg su mi Pet Shop Boysi bili malo dosadni. Dečki su bili odlični i totalno sam impresioniran showom koji su priredili za publiku, uz puno kostima i rekvizita, odlične performanse i upravo umjetnički videozid. Međutim, rulja je opet bila širokozjena i na bešumnim postavkama i opet je to bio samo jako dobro odrađen koncert. Te sam večeri otkrio da unutar Stare tobačne postoji i klub Zoo u kojem su se nakon 3 sata održavale afterice, budući da se, neobjašnjivo, Stara tobačna nalazi u rezidencijalnoj četvrti i sve mora završiti u 3 sata iza ponoći. Srećom tu je bio Zoo sa svojom animalnom uznojenom atmosferom gdje se kroz tu noć puštao samo masni Grime s čime sam bio veoma zadovoljan.

flow-petek_matjaz-rust_87

Zadnji dan festivala je bio pravi trenutak za malo prošetati po dvorištu Stare tobačne, kompleksa tvorničkih zgrada iz vremena Austro-Ugarske Monarhije u kojima su se proizvodile cigarete i prerađivao duhan. Popratni sadržaji su bili malo bizarni za festivalsko okruženje, ali na to sam već bio naviknut. Na ulazu u kompleks su stajale telefonske kabine zatamnjenih stakala koje su služile za ljubljenje. Stvarno. Skrovite vrlo privatne kabine za ljubljenje. Na glazbenom festivalu. Nakon toga sam posjetio Pop-up store, mali Hrelić festivala, i galeriju koja je stajala u jako industrijalnom prostoru visokog stropa u kojem se odvijao performans s velikim zvučnicima koji su postavljeni u krug ispuštali neke jezive i mračne zvukove. Jer je to ono što želiš od festivala. Slijedio je frizerski salon koji je isto ključni dio svakog festivala te zid za penjanje koji je izgledao dosta zabavno. Uspio sam uhvatiti i neku dobru indijsku klopu koja je koštala 7,5 Eura ali je porcija bila za dvoje ljudi najmanje.

Tad sam otišao vidjeti Caribou i bilo mi je baš fino. Isto jako dobar primjer savršene usviranosti i jako dobre, nenametljive fuzije instrumenata i elektronike. Caribou je otvarao za Róisín Murphy koja je bila zaista fenomenalna. Bilo je tu njezinih stvari, ali i Moloka s puno kostima i maski, njenom karizmom i dobrim raspoloženjem koje stvarno ponese ekipu. Zatvorila je koncert predivnom verzijom „Familiar Feeling“ koja počinje jako lagano i instrumentalno i na kraju okine s punim bendom i svim vizualima i konfetima tako da je festival, a i cijeli tjedan mog festivalskog brijanja imao prikladno intenzivno finale.

Nakon toga, sve što je ostalo bio je prazan novčanik, dvije narukvice koje nisam skinuo sramotno dugo nostalgije radi, opasna upala listova i začeci postfestivalske depresije koja više ima veze s INmusicom nego s Flowom za koji sam zaključio da, izvrsnoj provedbi unatoč, nije festival koji bih posjetio opet jer je preskup za mlaku atmosferu koju nudi. No, ono što ću definitivno ponovno posjetiti jest Ljubljana i skoro svi izvođači koje sam vidio na Flowu.