If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Hana i Emil

Posted on 09/04/2015 by Introspekcija izvana

Hana i Emil ležali su na masivnom drvenom krevetu. Bez baldahina, doduše, ali ispod nogu im je bila obavezna kutija za odlaganje rublja i nebitnih stvari. Od brazilskog hrasta, u današnje vrijeme gotovo iščeznulog. Svojim blijedim šarama ih je opasavao, dok se Hana uvijala oko Emila u spavaćici nježno mu govoreći riječi koje je smjela, jer ovo su vremena kada se moralo paziti na izričaj. Emil ju je pažljivo slušao i micao svoj čuperak sa čela pružajući ruku prema njenom prsištu. Bila je nešto većeg obujma ta vražica. Zastao je na sekundu.

Pogledali su se i shvatili da su daleko od bilo kakvih prigodnih i pristojnih izričaja. Davna stoljeća i bonton daleko su iza njih. Ležali su na najobičnijem krevetu koji se jedva mogao nazvati bračnim. Nije mu ni bio potreban taj naziv. Bilo kako bilo, skromnost je poharala čitavo obitavalište ovih dvoje, a kamoli njihov krevet i plahte im šarene, na nekakve uzorke proljeća i sličnog.

Emil čeka da ga san svlada dok se ova kao kulturno uzdiže nekakvom beletristikom i uporno mu testira živce. No, to je kompromis. Dogovor je da joj samo jedanput na dan kaže ružne riječi poput ‘odi v rit’ i slično. Naime, Hana je iz Zagorja pa to shvaća kao lijepe riječi. Dotaknut ćemo se i lijepih riječi u jednom od narednih tekstova. Gospodin nije mogao zaspati, samo je sile nebeske bilo za kriviti, ali je odlučio sve svaliti na dragu mu. Uvijek je lakše tako. Pogotovo nekome tko se zove Emil i dolazi iz Zagreba, sin je doktora i sugerirano mu je da se ne brine za posao, nego samo da završi fakultet. Naš se Emil odmetnuo, završio ih je dva, s namjerom da ima što kraći radni vijek.

– Žedan sam. – reče mladac u prazno.
Jeka ga je pozdravljala još nekoliko sekunda dok nije ponovio istu frazu.

– Pa odi si po čašu vode, što da ti ja napravim.

Da je kojim sretnim slučajem bio mrak u sobi, ne bi bilo potrebe za stavljanjem fluorescentnih i ukrašenih upitnika u ovoj rečenici koji uljepšavaju sintakse jer ovdje nije bilo mjesta za istima. Hana je odlučila da je ono jednostavna izjavna rečenica. Jedna od onih kojima se tjera muškarce s ruba litice. Postoje mučenja koja su drakonska kazna, ali ni jedno poput ovog Haninog. Pitanja bez upitnika. Naime, mnogi muškarci prije Emila izgubili bi se po svijetu baš tražeći taj upitnik na krajevima njenih rečenica da bi s vremenom došli do rubova litica toliko iznemogli te bi im se činilo da ga vide tamo pri dnu i jadni bi se bacili. To bi im bio kraj, bez ičega. Urlika, epitafa, Haninog cjelova.

Tako je sadašnji Hanin odabranik brojao svoj šezdeset i sedmi neuhvaćeni upitnik. On ih je sve bilježio, možda je imao bolju taktiku za nadmudriti ovu harpiju. I tako kaže on njoj, toj koja je prošla pola svijeta, penjala se na svete planine, spašavala ljude iz poplava, letjela u svemir. Govori joj riječi tako skromne.

– Ima soka, kupio sam ga danas, nisam siguran da li da ga otvorim. Možda bi ga trebao čuvati da se ne pokvari ako ga otvorim a ne pijem.
– Imaš pravo. – izusti Hana već uvriježenu floskulu stotinu puta izrečenu i nastavi čitati svoju, nazovimo to, knjigu.

A od floskulanja bi našem Emilu padao mrak na oči. Od Haninog floskulanja, dakako. Floskule su inače sastavni, možda i glavni dio njegove komunikacije sa svijetom koji mu ispunjava dane, a prolazi pored njega, moglo bi se reći, ne dotičući ga. Floskulanje je zaista divan način komunikacije, misli si Emil, ali u njihovu svijetu nije mu nalazio mjesta. Ovakve komunikacijske situacije bilježio je nešto nevještije nego neuhvaćene upitnike pa nije bio siguran koja li je to floskulica po redu, ali je zato bio siguran da je stotinu puta izrečena. Ili mu možda fraziranje zaista toliko „mrači oči“ pa ga duplicira u nedogled, zapleo se Emil u svoje misli, u posteljinu na proljeće, upitnike, fraze, blizinu sna, žeđ neutaženu.

– Sok je od višnje. U zadnje vrijeme stalno pijemo neke bljedunjave sokove pa sam odlučio unijeti malo života u naše čaše, naše tekućine. –  reče Emil žedno.

Na njegovo promišljanje o životu, soku i drugim tekućinama Hana je okrenula novu stranicu knjige i nastavila čitati bez upitnika, zaneseno se dajući loše napisanim rečenicama naspram kojih su i floskule vrhunska umjetnost. Učinilo joj se da je čula neke zvukove u pozadini pa ipak priupita onog koji leži kraj nje je li možda štogod govorio, želeći pri tom da ništa više ne narušava njenu tišinu.

Emil uzdahnuvši ponovi rečeno, ustvrdivši više za sebe kako će iz ovih stopa otići do kuhinje i napraviti si sok.

– E baš hoću. – reče.
– Samo daj. – odvrati Hana ne mičući pogleda sa stranice jer je upravo došla do napetog opisa fatalnog muškaraca i ne toliko fatalne žene u ljubavnom klinču.

I ne posumnjavši da ga Hana uopće nije čula pa time ni doživjela, Emil je pomislio kako mu noći, dani, mjeseci prolaze kroz dlanove u floskulama i nepronađenim upitnicima. Ta ga misao i nije previše zabrinula. U svom se postojanju sasvim lijepo snalazio brojeći neizrečene upitnike, dok dlanove kroz koje prolazi drži ispod glave čekajući mrak i san. San koji donosi toliko potreban i iščekivan odmor. Odmor od njega sama.

U dokolici svoga razmišljanja Emil je odlučio. Idem. Usprkos i unatoč.

Zakoračivši iz proljeća zarobljenog u plahtama u skromnu noćnu svakodnevicu njihovih života odgegao se do kuhinje i svoga žuđenoga soka od višnje. Do nečega što će konačno utažiti njegovu fiziološku potrebu. Na dnu se čaše uskoro našao sloj sirupa od višnje koji se zapjenio kada je Emil u nj dotočio vodu. Osvijetljen tek svjetlom iz hodnika u se je konačno unio nešto tekućine. Crvene. Nešto života, nasmijao se. Već prvi gutljaj otkrio je Emilu kako je doista znalački i majstorski odmjerio količinu višnjina soka i vode u svojoj čaši pogodivši upravo pravi omjer koji je zasladio njegovo nepce i pomilovao osušeno grlo. Spoznavši maestralnost svoga produkta, samozadovoljno je i trijumfalno ispio napravljeno savršenstvo do kraja. Diveći se i dalje svomu umijeću, spustio je praznu čašu na stol nasmiješen.