If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Hej Joe! Kaj si to napravio od Savskog mosta?

Posted on 04/06/2017 by KresimirKoncic

Trnje je centralno pozicionirana općina u gradu Zagrebu. Južna granica joj je staložena Sava, istočno ju zatvaraju kolone automobila s Držićeve i Heinzelove, sjeverno je glavni kolodvor (Tomislavac), a zapadna granica je znakovito – Savska cesta.

Ivan, Tomislav, Bruno, Filip, Tvrtko, Zvonimir, Domagoj, Petar, Marko, Matija, Juraj, Krešimir i Mladen, šetkarali su tim ulicama od benevolentnih osamdesetih pa sve do modernih “milenijskih” godina. U vrtiću su nas tete vodile do “zelenog mosta”. U osnovnoj školi smo trčali “od plavog do zelenog mosta i nazad”. U srednjoj školi je “Savski” most služio uglavnom kao alkoholni poligon, a na fakultetu smo se hranili kebabom – “tam na savskoj kod okretišta, znaš tam gdje je zeleni”. Nitko, ali nitko taj most nije zvao Hendrixovim mostom.

To se malo promijenilo potezom bardovskog pera kada je (2014) Ivan Dečak, u nedostatku tanga i inspiracije odlučio nazvati Savski most – Hendrixovim. Bio je impresioniran hrabrim uličnim umjetnikom koji je šezdesetih ili sedamdesetih godina, ne zna se točno, označio most masnim natpisom “Hendrix”. Kultni grafit. To je 100% istina. Tema mnogih urbanih legendi i rokerskih prepričavanja po Opatovini koje je Dečak iz Virovitice prigrlio i opjevao…

U tom trenutku nastaje saga populističkog sranja. Naime, temu preimenovanja mosta su prigrlili novinari i političari. Njima je to bila platforma za pridobivanje urbane publike pitkom “fora” temom. Klasično hrvatsko nabacivanje bez struke… Pogledajte samo primjer Tomislava Tomaševića koji “kulerski” spominje “cuganje kod mosta”. Slijedno, 2015. i 2016. nastaju Facebook inicijative (postoje li koje druge?) da se naziv mosta promjeni u Hendrixov. Pročitate li tadašnje komentare po portalima vidjet ćete dosta miješanih mišljenja. Problem je u tome što termin Hendrixov most nije istinski ušao u sfere kafanskih razgovora i to se točno vidi po tim tekstovima i komentarima.

Da stvar bude bolja, na ulicama Zagreba postoji još jedan poznatiji grafit (op. ur. točnije “tag” ili “bomba”), kratkog naziva “Emil” kojeg su vidjeli vjerojatno sve Zagrepčanke i Zagrepčani. Čudno mi je što Dečak ili urbani političari nisu iskoristili Emila za neke od svojih populističkih fraza jer taj grafit je po meni osobno daleko vidljiviji i prisutniji. No ostavimo pjesničku slobodu pjesnicima. Bavit ćemo se dalje samo politikom i kulturom, kako to i priliči današnjem danu.

Prvi (po meni poznati) udes s Hendrix natpisom događa se 2013. kada uslijed regularnog održavanja mosta, natpis biva prebrisan. Grafit je nanovo iscrtan odmah nakon “farbanja”, a taj tango Hrvatskih Željeznica protiv grafitera se održao još i 2015. i 2016. godine kada je grafit uklonjen i treći put.

Opisano održavanje Savskog (željezničkog) mosta je ozbiljan regularan godišnji posao, pogotovo kada se uzme u obzir da je most izgrađen 1939. godine te da ima jasnu i funkcionalnu ulogu u zagrebačkom ekosustavu. Da, bilo bi idealno napraviti sinergiju između uličnih umjetnika i Hrvatskih željeznica kako bi taj grafit nesmetano živio… no to pobija i samu svrhu Hendrixovog natpisa.

Naime, grafiti su u svojoj suštini subverzija, alternativa, revolt, kontrapunkt sustavu. Njihov vizualni DNA je tzv. “low-key” produkcija, brzinsko crtanje i bježanje od autoriteta kako bi poslali poruku javnosti. Ovaj ples gdje Hendrix preko noći nestaje pa opet preko noći “postaje”, njegova je najveća značajka za cijeli grad – i tako bi trebalo ostati. Nepotrebno populističko “forsiranje” Hendrixovog mosta samo umanjuje subverzivnost cijelog natpisa, a upravo je Bandić “fulao ceo fudbal” sa svojom novom fontanskom instalacijom. I time koštao građane navodnih 5 milijuna kuna.

Iskreno, nisam se još otišao provozati do zelenog da vidim ovo cirkusko čudo. Ne znam, možda je krivo pisati o tome, a ne vidjeti tu pojavu uživo no dosta s digresijama. Čak su i korporativni marketingaši uvidjeli da subkulturu i subverziju ne treba podizati na high-end / high-key produkciju kao što to radi Milan Bandić. Uzmite samo primjer Pepsija i Davida Beckhama. Pojavio se urbani mit da David može pogoditi tri udaljene kante za smeće s tri nogometne lopte… i to bez grča na licu. 🙂 Viralni YouTube video je naravno bila montaža i reklama za Pepsi, no primijetite trešnju kamere, lošu kvalitetu snimke, pozadinske komentare i Beckhamovu nonšalantnost…

To je klasičan primjer namjerne low-key produkcije koja ima smisla ako se radi o non-mainstream i subverzivnom sadržaju. Blair witch project je slični kultni primjer upotrebe low-key filmske produkcije gdje je uz minimalni budžet postignut veliki efekt i pozamašna milijunska gledanost. Milanu Bandiću bi bolje bilo da pogleda Vješticu iz Blaira! Njezini autori su potrošili 20.000 USD i ispisali filmsku povijest. Ovih (naših) 5 milijuna kuna se moglo potrošiti na obnovu škola, vrtića ili još bolje na digitalizaciju istih. Ma čak ih se moglo potrošiti i na obnovu plavog mosta koji, ako niste znali, ima fontanu na sebi. No naravno da nije u funkciji :/

Photo credits: Mico Samardzija – Flickr – CC BY-NC 2.0