If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
DSC_3938

Hrvatska Oda realnosti

Posted on 23/10/2013 by Vijuga

Što odraz lijepe naše domovine govori o našoj zemlji, o mjeri u kojoj je smatramo lijepom? Što je to što nas čini romantično zaljubljenim u zemlju u kojoj živimo? Jesu li to ljepote nacionalnih parkova, užici u domaćem jelu i piću, posebnost kulture i običaja, prekrasno more ili nešto treće? U kojoj mjeri su naši osjećaji domoljublja i nacionalnog ponosa utemeljeni u realnosti?

DSC_3936
DSC_3894

Navedena su samo neka općenita pitanja o kojima promišljam gledajući fotografije s godišnje izložbe hrvatskog fotosaveza “Lijepa naša domovino!”, s kustosom i jednim od autora izložbe Antunom Maračićem. Na izložbi su zastupljeni mnogi segmenti današnjeg hrvatskog društva koji su daleko od idiličnih prizora slavne, mile i sretne domovine kojoj je Antun Mihanović podario lijepe stihove.

Svaki od 17 autora fotografija- Tomislav Brajnović, Boris Cvjetanović, Marko Ercegović, Ronald Goršić, Boris Kovačev, Igor Kuduz, Siniša Labrović, Antun Maračić, Neja Markičević, Bojan Mucko, Nel Pavletić, Darije Petković, Neven.Petrović, Davor Puklavec, Jasenko Rasol, Danko Stjepanović i Borko Vukosav- nudi drugačiji akcent na neki sadašnji ili recentni trenutak naše zbilje, čije odjeke gledamo, slušamo, pratimo i osjećamo dijelom trenutka u kojem živimo.

DSC_3921
DSC_3955

Zaljubljenost ili slijepo vjerovanje u nešto, podsjeća me na domoljublje koje ne dopušta kritiku postojećeg stanja. Kao da ćemo ukazivanjem onog lošeg u našoj zemlji, mentalitetu, (ne)kulturi, običajima, vjerovanjima, (…) raskrinkati činjenicu da nismo bogom dani, da nismo savršeni, neponovljivi, unikatno-pametni, posebni, najbolji u ovome ili onome. Navedeno bi, čini mi se, u hrvatskom kolektivnom umu pobudilo osjećaj manje vrijednosti zbog onoga čemu i gdje pripadamo, samim time i zbog onoga od čega smo i sami sazdani…što smo sami po sebi jesmo.

Poistovjećujemo se s nacionalnim identitetom kroz složene i manje složene procese socijalizacije, s informacijama s domovnice, ali i onima iz medija, onih društvenih grupa u kojima se krećemo, a koje govore o ljepotama naše zemlje i života kod nas kojim se dičimo, uvjeravajući se kako “je doma najljepše”. Motivacija za ostankom na državnom teritoriju i za privređivanje državnoj zajednici jedan je od konkretnih benefita nacionalnog ponosa, ljubavi prema domovini i snažnih osjećaja privrženosti prema onom podneblju u kojem smo postali to što jesmo.

Podsvjesni strahovi da ćemo izgubiti domovinu kakvu znamo i sebe kakve poznajemo i kakve vjerujemo da jesmo, ponekad nas sprečava da budemo realniji i kritičniji prema pojavama, nepravilnostima, lošim trendovima, teškim i zabrinjavajućim stanjima u društvu, ekonomiji, prirodi, politici i u svemu onome što u konačnici utječe na konačnu sliku zemlje u kojoj živimo.

Što je istinsko domoljublje, što je istinska Lijepa naša? Da li je moguće biti istinskim domoljubom ako žmirimo na pojave koje narušavaju vjerodostojnost domoljubnih osjećaja? Da li je Lijepa naša ljepša ako ne gledamo, ne pričamo i ne pokušavamo promjeniti ono loše u domovini, nastojeći nezadovoljstvo iskoristiti kao poriv za poticanje pozitivnih promjena?

 

Nekada je hladan racionalizam, činjenični ispis krvne slike društva i zemlje u kojoj to društvo diše najbolji način da se odmaknemo od raznoraznih konstrukta koji nam onemogućavaju voljeti u potpunosti zemlju u kojoj smo rođeni, u kojoj smo odrasli i u kojoj radimo, zurimo u popise poslova na burzi rada, borimo se za svoja radnička i druga prava, ili u kojoj apatično trulimo u svojoj nezavidnoj situaciji.

Izložba “Lijepa naša domovino!” djeluje kao hladan tuš za sve one duše uznesene krhkim krilcima domoljublja. Lažni glamur s maturalne večere u suprotnosti s razbijenim nosom prosvjednika, ispaćenim licima radnika, izgubljenim budućnostima beskućnika. Prazni prostori trgovina, nenaseljeni stambeno-poslovni kompleksi, prazni prostor nekadašnjih ureda, prazni pogledi ljudi koji su zapeli u močvari, ali ne nekoj s ljekovitim blatom i s romantičnim prizorom zalaska sunca iznad Kopačkog Rita, već u onoj močvari čije blato guta i umrtvljuje kako život prostora, tako i život ljudskih sudbina. Tupi, bolni, iskrivljeni ili sakriveni pogledi radnika koji gube bitku za svoja prava na dostojanstveni život i rad…

DSC_3920

Jata ptica selica u letu iznad tvornice Dioki-ja, iznad Vjesnikovog nebodera, iznad trgovina za otkup zlata, iznad grada na čijim klupama zajedno s drvenim daskama i njegovim stanovnicima propadaju svi snovi o socijalnim, radničkim i ljudskim pravima- ta su jata ptica danas u Lijepoj našoj jedini stvarni doticaj ljudskih pogleda s iskonskom ljepotom i slobodom života.

DSC_3924