If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Iracionalnost brojeva

Posted on 18/07/2018 by Introspekcija izvana

Bilježnice su stajale na rubu stola dok je dotični izvlačio onu koja je bila na dnu. Priklještena ispod svog tog tereta šarenila i dječje vizure. Povukao ju je lijeno dok su ju ostale slijedile kao kakvi priljepci. Tromo je trznuo rukom u nadi da će se scena završiti onako kako on očekuje. U sekundi je sve bilo na podu. Tražena bilježnica bijaše mu u ruci. Zadovoljan je.

Na podu učionice nalazile su se brojke i jabuke, zadatci o vlakovima i njihovim destinacijama. Sve bilježnice otvorene, dječji radovi za ocijenjivanje, a Josip je samo gledao u te škrabotine misleći da su ta djeca, vlasnici tih papira, trebali prvo naučiti pravilno pisati, a tek se onda uhvatiti matematike.
Josip je profesor, učitelj zapravo. Trenutno je u krizi. Nije znao odgovor na najbitniji zadatak u njegovu životu. Taj se nije ticao matematike, nego toga je li on uopće zadovoljan ovim trenutkom u kojem sjedi mirno na stolici za dječicu i nakon školskog sata skuplja njihove zadaće pogledom po podu.
Kriza ga je nagnala da promisli kakva je bit u onome čime se bavi. U dijeljenju svog nazovi znanja nekim razmažencima koji ni ne znaju držati olovku u rukama.
U učionicu je došetala jeka, utjelovljenje iste u obliku Jasne koja ga je zazvala zapitkujući što još radi ovdje. Čistačica, naime, treba počistiti učionicu. To je bila ona učionica u kojoj je mali Silvio prije nekoliko dana povratio posred svoje bilježnice na Josipovu satu. Silvio neće biti matematičar. Bit će eventualno navijač ili neuspjeh. Njegovu učitelju nije smetao miris povraćotine. Podsjećalo ga je to na jalovost te djece koja će u najboljem slučaju za kojih tridesetak godina sjediti u ovakvim učionicama ili uredima i pitati se ista pitanja kao i Josip. Bio je siguran u to. Bez pokrića.
– Još ću ostati ovdje, sviđa mi se količina razbacanih papira po podu i miris budućnosti. – sarkastično će on Jasni koja je zaječala još glasnije u idućoj
rečenici.
– Josipe što te muči? –
– Brojevi Jasna, brojevi, ono što me uvijek muči. –
Ova je samo pomislila da je učitelj mudar i ozbiljan te se odlučila ne upletati u raspravu o njegovom sarkazmu i nadolazećoj depresiji.
– Dobro Joso, ajde ne budi tu predugo, smetaš. –
Tim ga je riječima pozdravila i napustila predivnu im učionicu.
Josip joj nije ni stigao reći da ga ne zove Joso, nestala je hitro. Zvuk njenih štikli odzvanjao je hodnikom. Djeljitelj znanja pomislio je da bi bilo lijepo da se ova strmopizdi iduće sekunde, ali mu je tu krasnu misao nadvladala ona o tome što mu je kolegica zadnje rekla. On smeta. Kome zaboga? Njoj, čistačici, malom Silviju? Smeta on samome sebi, odnosno smetaju mu svi ti brojevi u koje mora gledati.
Razmišljao je o udaljenosti između Duge Rese i Zagreba te koliko vlakovima treba da se nađu jedan pored drugog, a da se pri tom ne sudare i ne uzrokuju ogromne tragedije. Smeo se tim mislima listajući bilježnicu s početka čina.
Konta on o tim brojevima i nerealno mu je kako dva plus dva može biti četiri. Misli si zašto nije pet, tko je odlučio da je četiri. Glupi ljudi, eto tko je odlučio. Matematika za njega u ovom trenutku nije imala smisla. Pomislio je da bi bolji karijerni izbor bilo to da je postao skretničar. Ili putopisac.
No bilo kako bilo, osupnula ga je ideja generaliziranja brojeva i vizualiziranja istih te pretvaranja svega toga u egzaktnu znanost. Znanost poučavanja djece o jedinicama i dvojkama. Smatrao je da je to sve jedna velika prevara. To vizualiziranje matematike kao nečeg opipljivog. Kako je moguće da se broj jedan naziva jedinicom? Matematika je sada za njega isto što i skup zvukova koji su nasumično poredani jedan do drugoga.
Promatra bilježnice na podu i čita imena djece na njima te ih broji. Na jednoj strani pet bilježnica, a na drugoj hrpi njih šest. Računa on koliko je to. Odlučio se za oduzimanje, ne sebe koliko je sve ovo šokantno, nego ono jednostavno oduzimanje gdje mu opet ostanu jedinice. Zbunjivale su ga riječi. Zašto se pet jedinica nečega kaže baš pet.
Pa krene Josip preračunavati to u zvukove. Isti vrag mu je izgovarao brojeve naglas ili ih označavao udarcem zgloba prsta o stol. Pa je i počeo. Udari on šest puta bez da si u glavi govori jedan do šest. Shvati da se izgubio nakon trećeg udarca i da ne zna koliko ih je napravio. Odmak od poda i bilježnica dobro će doći, ustao se i koračao po trulom parketu i linoleumu koji ga skriva.
Ovaj put vizualno je njegov izbor. Stavi on šest bilježnica na jednu stranu i pet na drugu. Udari nogom u onu jednu i na primitivan način riješi primitivan matematički zadatak iako nije toliko vjerovao u matematiku.
Mogla bi biti bilo što. Skup zvukova, slika, riječi koje opet spadaju u zvukove. Možda skup žvrljotina na papiru. Lako mu je bilo shvatiti kako se na papiru izračunaju stvari kad je znao da je to naučeno od malena, da je to samo fiktivna znanost brojanja. Ova realna i organska ga je zanimala. Odnosno mučila.
Znojio se, kao da je mali Silvio i na utakmici navija za Zaprešić.
Nastavio je gledati u tu jednu bilježnicu, više nije bilo nikakve logike da stoji tamo sama. Pitao se zašto nije na okupu. Tko odluči, ili što odluči, da je ona jedna, a ne ona od onih šest iako je izdvojena.
Josip okrene nasumičnu stranicu ove koju je držao uporno u ruci. Tamo zadatak o vlakovima. Tko kaže da će se uopće sresti ta dva koja idu jedan prema drugome i tko mu garantira da ih je samo dva? Tko kaže da se neće sudariti i ne računati se više kao vlakovi, nego još sitnije količine nečega. Straha, krša i komada tjelesa.
Vratio se Josip s vlakova na onu Jasninu da smeta. Znao je zapravo zašto smeta, ali brojevi su samo bili krinka. Pustio je zadnju bilježnicu koju će držati u rukama u ovoj školi i okrenuo se prema spakiranoj kutiji sa svojim stvarima.
Josip je dao otkaz već davno, danas je odlučio otići. Tomu i Jasnina opaska. Samo oštra je bila, ta njena opaska da smeta. No to je bilo za razumjeti pogotovo zato što su svi u školi i dalje bili ljuti na Josipa jer je sve ono što je mislio i rekao malom jadnom Silviju kada je povratio na svoju bilježnicu. Rekao mu je sve ono o njegovoj navijačkoj budućnosti i slabom želucu Josipa samog prema takvim nedjelima. Kao da je ta povraćotina po bilježnici malog derana bila okaljanje svega onoga u što je Josip vjerovao. Onoga za što se držao. Okaljanje njegove nauke o brojevima.
Josip je polako odšetao iz škole ne pozdravljajući nikoga. Nije ništa brojao ikome, niti je brojao koliko mu metara treba do kuće i koliko ih još treba do željezničkog kolodvora.
Josip sutra putuje iz Duge Rese. Vlakom. Nadao se da neće biti dio onih koji se raspadnu pri udarima takvih silina na prugama koje vode u još veće pripizdine.
Nadao se da neće biti jedan od raskomadanih na prugama jer nije želio brojati koliko bi mu sekundi ostalo za još par uzdaha. Samo se nadao najboljem, da će vlak sutra stići u Zagreb. Sve je to pripizdina. Josip više nije htio brojati ni znati koliko stanovnika ima i to selo.
Dosadilo mu je njegovo navijanje za brojeve. Nije više imao ni glasa ni mašte da zamisli što će on biti i postati kasnije, ali poželio je da bude netko drugi. Da ne gubi vrijeme na brojke. Možda će samo ostati na pruzi u vlakovima dok se koji ne sudari. Nije li to isto kao i sjedenje u učionici, čekaonici, u uredu?
Odlučio je čekati svoj red na nešto što će ga usrećiti. Pa bilo to i čekanje samo.