If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Izabrani život

Posted on 25/01/2018 by Introspekcija izvana

Mladić odjeven u najsvjetlije nijanse koje je mogao pronaći u generičkom dućanu, suvereno je koračao hodnikom bez imalo zabrinutosti na djevičanskom licu.

Bilo je to lice nadomak pobjede, osvajanja, otkrića i svega onog što, uskoro kršni mladić, nije dosanjao. Nije volio razmišljati zašto je baš ovdje, na ovom mjestu. Sudba ili nešto drugo, sasvim nevažno za njega.
Zaobišla ga je mlada žena u plavom, a iza nje još jedna u bijelom. Cijelo ovo mjesto mirisalo je na jod. Ljudi često zamijene miris joda s mirisom bolnice. Naposljetku to je samo blagotvorni jod i urlici pacijenata koji mu daju na čari i bacaju stigmu na nj. Olfaktorno nikad nije bilo potpuno bez auditivnog, ponavljao si je mladić u presvetoj varijaciji bijele boje.

Bilo bi lakše da mu ispred imena stoji dr.sc.prim. nego da je ovakvo kao njegovo – pacijent Ivan Gvozdanovič. Smatrao je da ima snažno prezime, od dovoljno slogova koji bi mogli podnijeti titulu. Ali titule nije bilo, dok je ovaj venuo za njom. Samo da ga nešto označava u životu. Da postoji jedan faktor koji će odrediti njegov daljnji put bez oklijevanja. Njegovog, naravno. Čijeg drugog? Ovako se samo naziva pacijentom Ivanom Gvozdanovičem. Barem mu se sviđalo to što je mogao izmišljati da je ruskih korijena. Raspredati priče naivnim mudracima koji su se nakanili slušati baš Ivana Gvozdanoviča. Kad je već bez ikakve titule da barem velebno završi uvod i rečenice o sebi.

Ivan Gvozdanovič, podrijetlom iz Rusije… Čak bi i u njegovom dahu ostale treperiti te tri točke predstavljajući se. Sve dok nije dobio sufiks pacijent. Zanimljiva mu je bila ta riječ – pacijent. Promišljao ju je dok je ulazio u dodijeljenu mu sobu s dva bolnička kreveta, izlizana od tuđih guzica i ruku. Promišljao je to kako na drugim jezicima pacijent znači strpljiv. Treba li on biti strpljiv u svom čekanju ili samo to što se ovdje prijavio podrazumijeva stoicizam, strpljivost i još mnogošto. Sjeo je na rub kreveta, trenutno njegovog. Sadržaj istog bio je u potpunosti razbacan na sve strane. Plahte gotovo na podu dok ih je ovaj sporo povlačio na madrac ne mareći za prljavštinu. Ni za miris joda u ovom trenutku. Ni za gubavce koji su prije toliko i toliko stotina godina hodali ovom prastarom zgradom.

Na krevetu preko puta njegovog ležao je također Ivan Gvozdanovič. Nije njihov život bio neka metafizička farsa, nego su ih jednostavno smjestili nekim slučajem zajedno u sobu. Možda je pojam mogućnost izbora u drugih ljudi farsa, jedino to. Suprotno tome da će ikome išta olakšati, pustili su ih da bivaju ovako, jedan s drugim jer Ivan je Ivanu najbolji prijatelj.
Jedina je razlika između ova dva prijatelja bila ta da je Ivan Gvozdanovič, koji se već prije nalazio u sobi, bio 75 godina mlad. Iako bi stalno ponavljao da ih ima 85. Nije neka velika razlika. Čak ni u mudrosti. Kao i u čovjeka od 30 i 40 godina. Sve je to isto. Ništa se ne mijenja koliko god si netko umišljao da će u roku od 10 godina mudrost prevladati.
Mladi Ivan Gvozdanovič već je davno shvatio da mudrost nema roka, nema posebnog roda i ne može se isprovocirati. Može se pojaviti unutar 20-30 godina ili unutar samo jedne spoznaje.
To je prepoznao i Ivan Gvozdanovič stariji kada je mlađem tutnuo mobitel u ruke i rekao mu da ga nekako popravi. Stariji Ivan je zaključio da je baterija prazna. Pronicljivo i jednostavno. Mlađi Ivan još je pronicljivije i jednostavnije najprije pogledao u ekran, jer to je ono što rade starješine, mudri i pametni, te je zaključio da stariji Ivan Gvozdanović treba utipkati pin i sve će biti u redu. Uspjeh mladog pitomca.

Ivan Gvozdanovič stariji namjestio je svoj arhaični slušni aparat jer ovog mlađeg nije čuo ama baš ništa. Ni mrve. Nula. Namjestivši i podesivši aparat ostao je još samo problem senilnosti Ivana Gvozdanovića starijeg radi čega je i primljen na odjel. Moguće je da će imati malih problema s prisjećanjem pina, ali mladi Gvozdanovič daje mu šansu. Samim time počne mu i objašnjavati sve o pinovima, pukovima, pokušajima. Da ih ima samo tri. Mladi Ivan se sjeti da su tri pokušaja sasvim lijepa alegorija za čitav jedan život. Pomisli da bi to mogao podijeliti sa svojim kolegom, ali pogled u prazno ga razoruža i odustane od nekih dubioznijih misli. ”Tako i treba”, reče na glas. ”Samo ti mene usmjeri Ivane Gvozdanoviču”.
Stari je Gvozdanovič bio veseo, sretan. Zaboravio bi sve unutar jedne rečenice, ali na kraju svog napada zaborava samo bi se smijao. I vidjelo se da se smijao samo sebi i da je radio to i prije nego što je počeo zaboravljati. Ivan Gvozdanovič mlađi jako je cijenio takvu osobu. Što iz straha da će on postati takav pa ako bude dobar prema jednome od dobrih nada se da će tako postupati i prema njemu, što iz toga jer je zaista vrednovao tu osobinu.

Ivan Gvozdanovič je imao veliku operaciju na mozgu, vidljivu na ćelavoj mu lubanji. Nije se sjećao što je radio jučer. Nekad se ne bi sjećao događaja koje je pokušavao prepričati, a iz njegove su prošlosti. Samo bi rekao ”A, jebemu, opet se ne mogu sjetiti” i tu bi se počeo smijuljiti s takvim guštom da bi Gvozdanovič mlađi pomislio da ga stariji imenjak provocira. Ali Ivan Gvozdanovič stariji jedva je suvislo govorio, jedva se kretao i najaktivniji mišići su mu bili baš mišići lica. Gvozdanovič mlađi nije znao ima li ovaj stariji nekakvo mišljenje o sebi uopće. Ima li razumno mišljenje o ičemu.
U nekoliko navrata njih dvojica razgovaraše prije nego sestra naprasno uđe u sobu i obavi svoj ritual gašenja svjetla. Gvozdanovič stariji potrudio se ispričati svoj život mlađemu. To je bilo kao da na sreću spajate točkice da biste dobili nekakav oblik. Ali oblik je začudo postignut. Gvozdanovič stariji govorio je o svome životu, poslu, obitelji. Sve su to čimbenici i stvari kroz koje je Gvozdanovič stariji ovlaš prošao. Bar onako kako je mogao i htio. No zastao je na jednoj stvari od svih tih koje je zaista volio. Spomenuo je svoje plastenike. Spomenuo je kako je neko vrijeme imao plan da uzgaja do 12 000 krizantema, da u njemu rastu rajčice. Tada je uzimao veće uzdahe i više nije bilo toliko osmjeha. Vratio se još jednom na taj plastenik i na to kako u njemu nije bilo mjesta za 12 000 krizantema.

To je bio njegov život. Ono što ga je veselilo. Ivan Gvozdanovič mlađi više je puta slušao tu priču jer se ovaj nije sjećao da ju je ispričao. Možda se i sjećao, a volio je proživljavati stare uspomene kojih se još sjeća. Svaki put bi ju ispripovijedao isto, od riječi do riječi. Bila je to lijepa priča, tužna također.
Ivan je Gvozdanovič nekoć htio imati plastenik u koji bi stalo 12 000 krizantema, a sad mu u glavu ne stanu ni 4 broja pina.
Gvozdanovič mlađi brecnuo se na svoju opasku izrečenu u sebi. Pogledao je Gvozdanoviča starijeg, njegovu operiranu lubanju koja uopće nije izgledala ružno ni nakaradno. Pomislio je da si je čovjek samo obrisao nevažne stvari u životu. Na koji god način. Bolešću, slučajno ili namjerno. Ili je samo anulirao one nebitne.

Gvozdanovič mlađi izađe iz sobe u svojoj sjajnoj obleki bez titula, bez ičega osim ručnika i četkice za zube. Krenuo je prema toaletu kad je iza sebe čuo glas. ”Pacijent Ivan Gvozdanovič! Kasno je, vratite se u krevet.”
Pacijent Gvozdanovič pitomo je poslušao. Vratio se u svoju sobu, legao na krevet zajedno s ručnikom ruke iza glave i zabuljio se u strop. Na trenutak je pogledao Gvozdanoviča lijevo od sebe. Ovaj je spavao. Mirno. Mlađi mu se u čast osmjehnuo. Nije znao zašto, ali znao je da će netko drugi znati čemu se smije kad on bude malo mudriji.
Zaklopio je oči. Gvozdanoviči usnuše.