If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Izdah

Posted on 20/02/2018 by Introspekcija izvana

Hrpa knjiga stajala je uspravno u kutu primaće sobe. Poveća svjetiljka bacala je na njih takav sjaj da se činilo kao da su na odstrelu. Bjegunci iz života onoga koji više ne čita, nema što čitati i gubi interes. No ovu večer njihov vlasnik, ponekad gorljivi čitatelj, bavio se proučavanjem drugih tuđih riječi. Odlučio je da jednom za svagda sazna koje su čari i definicija zvuka.

Valovi zvuka prolaze kroz zidove. Fascinantno. U ovom trenutku njegov glas ne prolazi barijere, ne prolazi kroz ove zidove, ne prolazi kroz ovako rijedak zrak.
Ustao se polako i tiho. Čudno, budući da je zaključio da ništa ne nosi zvuk u ovom stanu. Neke su stvari samo navika. Napunio je lavor vodom, stari smrdljiv lavor, ali morao se žrtvovati nečime. Tako će uprljati svoje lice eksperimenta radi. Zagnjurio je glavu u isti i pokušao ispustiti glas samo da vidi jesu li se prostor i vrijeme poigrali s njim pa su ga nasamarili. Jesu li od njega stvorili kakvo čudovište koje udiše zrak slučajnošću, a komunicira pomoću vode? Ili možda komunicira putem vakuuma jer čini mu se da je ovo ništa drugo negoli to. Suhi i gorki vakuum. Takvim ga je uvijek zamišljao. Kao kad uzme previše cedevite žlicom – okus je ugodan nekoliko prvih sekundi jer je to njegov vakuum, a onda ga gorčina stegne toliko da traži tu vodu da bi mogao komunicirati s drugima, pronaći nekog u tom miru svega oko sebe, samo ne zraka koji ga je nekoć okruživao. Jer zvukovi se gube, gubi se voda, kaže on. Gubi se i zrak. Ostane mu njegova voda u kojoj pokušava komunicirati, a samo se guši jer riječi se tako teško izgovaraju u tekućini. Nije ni čudo da to tako rijetko pokušava.
Teške su te njegove navike. Krivi on sebe i tu i tamo ostatak svijeta jer u dubini duše zna da su oni ti koji imaju snage pričati kroz zidove, a ne on. Što drugo tražiti od čovjeka, nego da mu se glas ili glasić čuje kroz kakav zid kad je najpotrebnije, kada nedostaje zraka u tom malom prostoru. Kao da dođe trenutak za kakvu revoluciju ili jednostavno kao kada mu treba toalet papira, a vrata su zatvorena. Važni su ti glasovi i premošćivanje tih zidova, uvijek je to bila odlična opcija. On se smatrao onim koji je odbio stajati u redu za kupone za takav život, rekao je ne, neću ja pričati kroz zidove i vikati ljudima. Možda ću izravnije pričati s nekim, možda ću prodavati karte za svoj vakuum u kojem se možda i nađe dvoje pa neka tih dvoje komuniciraju mimikom, ali ne zvukom jer kao što je rekao, nema zvuka čak ni kad je dvoje u tom prostoru, prostoru namijenjenom tišini.

Otišao je do kuhinje, čudnom nekom navikom. Tamo je zatekao lonac koji se namakao od obilnog ručka. Nije jeo danas, izgladnjivao se i kažnjavao za svoje neznanje.
Kuhinjski prozor bio je otvoren kao i svaku večer. Zjapio je i čekao nešto. Čudno da predmeti čekaju na nešto, ali ovaj je predmet poprimio karakteristiku čovjeka jer je stvoren za takve želje. Za nešto što će doći i što se toliko očekuje. Zatvorio ga je. Bilo mu je prohladno. Pričepio si je prst istim, tiho je ispustio par glasova na što se zabrinuo da je zaista pretih ili da mu se glas zaista ne čuje. Pomislio je na vodu. Možda je još tamo, u nju zaronjen.
Stao je uznosito nasred primaće sobe razmišljajući o toj večeri kada se prvi put zaista upoznao s vodom i njenim svojstvima. S manjkom zvuka, tihim čovjekovim zamiranjem dok pokušava doći do daha. Pluća ispunjena zrakom pritisak polako ispražnjava. Još malo i ostade samo ono što je dovoljno za jednu riječ.
Nije toliko volio stvarati sliku takvog trenutka u glavi. Bilo je to suvišno. Bilo je čak i previše da bi se sjećao ičega jer davno se našao s dahom u plućima koji bilježi želju za samo još jednim izdisajem. Nikako ne za zadnjim izdisajem, nego onim koji samo želi reći još par riječi. Par riječi je uvijek bilo dovoljno.
Nekoliko njih koje bi dovodile do nečeg grandioznog. Koliko god njih, samo da su tu na otvorenom, a ne zatočene u nekakvom prostoru iz kojeg se ne može ispuzati silom vlastitih ruku pa da ga drugi moraju spašavati. To sjećanje mu nije bilo milo.
Napravio je nešto koraka samo da čuje čuje li išta. Prestao je zamišljati takve scene od malo prije. Bilo je dosta što ih mora ponovno proživljavati u tišini. Samo mu je to pri ruci kada želi reći lijepe riječi nekome. Znao je kome, ali samo nešto što ga je oskrnavilo bilo je pored njega. Njegova mašta ili realnost koja je namijenjena spoticanju. Neki bi bili zahvalni na tome. Samo to i otvoren prozor. Otvoren vječno. Da bi s njega čuo kreket žaba, pucanje grana ili štogod. Nije povezivao zašto je to tako. Čemu ti prozori i neoprani lonci.
Produžio je u spavaću sobu. Tamo je bio jastuk za nju i njega. Prazan krevet na koji se bacio.
Nedugo potom prosvjetljenje. Čuo je zvuk telefona. Čuo je i riječi koje nisu njegove, čuo je i o čemu se priča u tom razgovoru. Nije bio siguran izmišlja li i to ili je java.
Tišina je ponovno preplavila stan.
Ustao se do kuhinje još jednom. Svjetlo je bilo ugašeno. Nije se sjećao da je tako ostavio ovu prostoriju. Stolica pored prozora bila je još bliže njemu. Sjeo je na onu pored. Gledao je u praznu stolicu i šutio. Nije znao šuti li zato što je siguran da mu se riječi ne izdaju za one koje želi da budu u stvarnosti ili zato što nije imao snage da išta kaže.
Gledao je u tu praznu stolicu jer sve je relativno. Možda je prazna, a možda je okupirana nečime. Nečijom pozom čekanja. Nije vidio nikoga ispred sebe. Samo tu vodu i tišinu.
Upalio je radio koji mu je bio pod rukom. Prazna stolica do prozora okrenula se prema njemu i zaškripala.
Mora da je to bilo čudo. Tišina prekinuta.