If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Janje / Kokoš / Orao @ ZKM [THEATRE REVIEW]

Posted on 04/02/2015 by LucijaK

Zagrebačko kazalište mladih ugostilo je regionalnu koprodukciju nastalu u suradnji samog kazališta s Internacionalnim teatarskim festivalom MESS – Scena MESS te Bitef Teatrom, koja je potpomognuta sredstvima Europske unije. Janje/Kokoš/Orao trilogija je uklopljena u projekt „Stoljeće jedne porodice“ čiji je cilj obilježiti prošlu 2014.godinu kao godinu prenošenja europskih vrijednosti te pomirenja kao i otvorenog dijaloga o onome što je prošlost. Godišnjica Prvog svjetskog rata tri je redateljice potaknula na suradnju u kojoj, izvan konteksta onog što svaka nacionalna povijest upisuje u svoje udžbenike, traže neku specifičnu, ali i zajedničku inačicu onog što su posljedice i koje je značenje tog povijesnog događaja.

Janje – Ples na granici fikcije i fakcije

Prva u nizu predstava trilogije rad je već poznatog redateljsko-dramaturškog para u Hrvatskoj i šire – Anice Tomić i Jelene Kovačić gdje i ovoga puta realizaciju režije potpisuje Tomić, a teksta i dramaturgije Kovačić. Oslonac njihove predstave njeno je mjesto izvođenja: dvorana u kojoj tim od četvore glumaca igra dan danas nosi nadimak „janje“ koji svoj korijen upravo pronalazi u davnoj prošlosti kada se prije 100 godina na lokaciji kazališta nalazilo svratište pod imenom „k janjetu“. Konkretnije, sama dvorana bilo je mjesto na kojem su bile locirane gostinske sobe. Polazeći od materijala pronađenog u državnim i gradskim arhivima – Dubravka Kovjanić, Ivana Krizmanić, Vedran Živolić te Enes Salković, pokušavaju rekonstruirati događaje koji su se 1914.godine odvijali na tom istom mjestu, pronalazeći svoja lica među zaboravljenim fotografijama, isječcima iz novina i drugim dokumentima. Iako na tragu dokumentarnog, već među prvim riječima njenog dramskog predloška, predstava radi odmak od tog pridjeva, što se realizira u glumačkom predstavljanju koje započinje riječima: „Zamislimo da sam ja Vedran Živolić/Dubravka Kovjanić/Ivana Krizmanić/Enes Salković…“ . Birajući glagol „zamislimo“, redateljica i dramatičarka na samom nas početku uvode u taj ples koji će se odvijati između područja onog što je fiktivno i onog što je fakt, podsjećajući nas da kako i mi što uplovljavamo u taj vremeplov nečijih sudbina što su prije stotinu godina izmiješale svoje puteve, možemo već unutar nekoliko desetljeća dijeliti njihovu sudbu te postati nečija fikcija. Odmičući se od onog što je kronologija, što je sistematizacija uplovljavamo u sklizak teren po kojem će četiri glumca konstantno otvoreno pokušavati balansirati, istovremeno prezentirajući polazni materijal, ali i pokušavajući rekonstruirati ponašanje, misli i emocije sobarice tadašnjeg svratišta, njenoga nezbrinutoga sina koji je žrtva novonastale situacije gdje je otac na bojištu, a majka prisiljena raditi, vlasnika svratišta te konačno njenog počasnog gosta – žene „okrunjene“ ordenom kaplara. Bi li to ona zaista tako izgovorila?, jesu li stajale upravo na tom mjestu kad su razgovarale?, kako je tko hodao i kako se tko držao? – sve su to pitanja (uz mnogobrojna druga) koja odjeknu scenom (izgovoreno ili neizgovoreno) na kojoj ni u jednome trenutku ne ostajemo ni zatvoreni u tom promišljanju, ali ne dobivamo ni dopuštenje upustiti se u rekonstrukciju i sam narativ. Tako, iako možda istovremeno dijelimo i više s tim licima nego što to imamo prilike u onom što danas nazivamo klasičnim dramskim komadom, (nalazimo se na istoj lokaciji gdje su nekada prošla ta lica, oni su dokumentirani fotografijom kao i mi, itd.) istovremeno daleko više osjećamo njihovu neopipljivost, suočavajući se da unutar života, a pogotovo unutar vremena koje predstavljaju značajne brojke i povijesni događaji, pojedinačne se priče i osobe olako izgube i postanu krhkiji čak i od fikcije koja ne trpi od toga da ima neku svoju zaboravljenu istinu. Svojevrsni autorski potpis koji su Tomić i Kovačić ostvarile, očituje se u razotkrivanju mehanizma same predstave, ali ponajprije u nasilnosti slike i zvuka koja iznenada presijeca njen ležerni tok i u ovome slučaju, podsjeća gledatelja na sam kontekst djela i njegovu važnost. Zamičući u prostor iza brojke i povijesne istine, „Janje“ uspješno uspostavlja jednu istinu koja nije ništa manje važna od one zapisane u knjigama. To se ponajbolje očituje u dijelu kada Živolić pobijesni na ostatak kolektiva koji imaginarno truplo posložene od prazne ratne odjeće, samo odbacuje na pod, ne ispoštivajući sprovod vojnika kojeg ta odjeća predstavlja. Iako prisutno tek u našoj zajedničkoj imaginaciji, truplo spomenutog vojnika, opipljivo je kao simbol istine o onom što je ljudski život i na koje je sve načine dosada gubio svoj dignitet, istovremeno predstavljajući način kako i da taj dignitet očuvamo nevezano odnosi li se on na zamišljenu indviduu ili bilo kojeg člana publike i čovječanstva generalno jer konačno, ono što je važno je da se prvenstveno ne zaboravlja što znači čovjek.

Kokoš – Želimo li uistinu sve vidjeti?

Predstava „Kokoš“ rezultat je suradnje redateljice Selme Spahić i autorskog tima dramatičara B.A.D. (Bojan Vidosavljević, Adnan Lugonić i Dario Bevanda). Narativno nadahnuta motivima iz romana „Velika bilježnica“ spisateljice Ágote Kristóf (kao i njenim minimalističkim pristupom jeziku i situacijama), „Kokoš“ ujedno i eksperimentira u ključu promišljanja što je bio sam teatar u posljednjih 100 godina prolazeći tako kroz elemente naturalističkog kazališta, građanskog voajerističkog pogleda na realističke psihologizacije te teatra s participacijom publike pri tome razbijajući paradigme romantizacije rata i obitelji. Postavljajući čovjeka, ali i pravu kokoš unutar prostora nalik na kokošinjac i okružujući ih publikom koja provirajući kroz pukotine između dasaka uistinu zauzima poziciju voajera, predstava već samim vizualnim identitetom evocira pomalo animalni ugođaj gdje gledatelj postaje vrbujuća zvijer, pomamljena da vidi, a glumac životinja u kavezu ili bolje rečeno, čovjek što će postati životinja u onom trenutku kad se nađe u kavezu. Mršava tijela blizanaca Eldan, sablasna tišina koju tek upotpunjuje grozomorni zvuk klavira na koji tu i tamo nasjedaju igrači ove igre i jedan drveni stol kao i groteskni izgled bakice blizanaca – Jelene Kordić-Kuret, stvaraju atmosferu u prostoru koja sama po sebi označava neko iskrivljeno vrijeme. Zarobljenost unutar tog skučenog prostora, pomalo ironično bolje odjekuje o situaciji izvan njega nego što bi to radio sam prikaz vanjskih događaja. Situacije u predstavi proizlaze iz onog što je primarno i nagonski – isprva one se stvaraju iz neotresivog osjećaja gladi koju izaziva opustošeno ratno vrijeme, a pojavom vojnika Albana Ukaja dolaze do neke perverznosti koja ostaje pod upitnikom – je li i ona prirodno ljudska. Kao što su i sami autori najavili minimalistički pristup, oni mu ostaju dosljednji vrteći radnju oko onog što stoji iza „dobar sam čovjek/zabavljajmo se večeras“, a ono što je posljedica toga jest da situacije postaju ekstremno vidljive što gledatelja iz prvotne neutažive želje da vidi, postavlja u upit: želi li on uopće vidjeti ono što se događa unutar tog kaveza. Iako kostimografija zaziva neko drugo vrijeme, njena će promjena u jednom trenutku, prizvati i sadašnji trenutak u kojem se sto godina iznenada sužavaju u želji da zaboravimo užase koji svaki prati svoje vrijeme – ples u prošlosti koji započinje nakaradnim, ali nježnim zagrljajem prvo bakice i vojnike, a potom jednog od dječaka i vojnika, pretvorit će se u ludilo današnjeg kluba pri tome ne gubeći ni tren svoju srž, ali i dozu nakaradnosti. Možda najsnažniji element predstave „Kokoš“ je u njenom prikazu koliko je labilna granica između onog što drži pušku i onog u kojeg je uperena puška te koliko su oni samo žrtve određene pozicije, ali jednako tako kako i lako postaju pijuni u nekoj drugoj priči gdje konačno samo ostaju vlastite interpretacije tko je tko, što su često neizbježno iskrivljene i kontekstu prilagodljive. Završno skidanje dasaka s kokošinjca i omogućavanje direktnijeg pristupa publici da zaviri, kao i sam glumački kontakt s publikom, otkrivaju da i onda kada daska padaju, ono što se događalo iza dasaka ostaje itekako prisutno, prvenstveno u ljudima, a potom i u vremenu, koliko god bismo željeli pričati možda neke druge priče i njih ostaviti zabilježene. Princip istine koji se provlači kroz razne metateatarske forme i elemente predstave, „Kokoš“ čini svojevremenim vremeplov u kojem prošlost postaje sadašnjica, a sadašnjica tek djelić prošlosti koje sa svojim gledateljem igraju igru skrivača.

Orao – Pitanja koja postavljamo poslije

Za razliku od ostatka trilogije koja svaki na svoj način kontekstualizira rat hvatajući ga u njegovom jeku polazeći od dokumentarističke građe gdje „Janje“ preispituje upravo samu građu i traži neka njena izgubljena sjećanja, a „Kokoš“ od nje stvara vlastitu situaciju koristeći naturalističke elemente koji su zapravo dijelovi neke naše stvarnosti, „Orao“ radnju pozicionira u ono postratno. Redateljica Ana Tomović tako stvara predstavu simboličnog naziva orao gdje onaj koji je jednom bio lovac, bez krila postaje tek lovina čiji je grabežljivac ono isto društvo što se jednom divilo njegovoj orlovskoj prirodi, na dramskome predlošku napisanog od strane Franza Xavera Kroetza. Miloš Timotijević briljira u ulozi ratnoga invalida koji je ostao bez noge i koji, izvan bojišta, gubi onu istu čast koja se spominjala i u „Janjetu“ – čast vojnika i podnositelja žrtve za opće dobro, i postaje tek teret svojim roditeljima, ali i svojoj djevojci i njezinom ocu. Nepogrešiva postava u kojoj Miloševu djevojku igra Maja Izetbegović, njegove roditelje Branka Šelić te Feđa Stojanović, mlađeg brata Luka Mihovilović i konačno, Majinog oca Miralem Zupčević, okruženi publikom, u onome što se može nazvati klasičnom dramaturgijom, igraju predstavu o onome što je tragično, ali istinito, najiskrenije u čovjeku. Postepeno bivajući ostavljen sam sa sobom, Miloš kao ratni invalid spočitava svome ocu što ga je bodrio da pođe u rat, a odgovor koji mu on daje možda najbolje opisuje ovu predstavu, a koji se vrti oko premise – rat je rat, život je život jer u životu su potrebne dvije noge, a u ratu se događaju neke stvari koje bi ondje trebale i ostati. Miloševa djevojka koju igra Maja više nije u stanju ni voditi ljubav s njim od grozomornog pogleda na njegov batrljak, njegovi roditelji ostaju zaokupljeni onim što je njihovo bogatstvo i nasljeđe, stavljajući sina postrance kao tehnološki višak koji će biti zbrinut, ali ne i uključen. Tomović podsjeća na taj način da rat nije samo tragedija bojišnice, on prenosi svoju pošast i na ono što ostaje poslije jer mir je možda kontrapunkt ratu, ali bez njega, ne postoji. Oni što su direktni sudionici rata, postaju isključeni iz onog što je mir, a vrijeme koje prolazi nemilosrdno zaboravlja (baš kako to čini, na svoj način, i u „Janjetu“). Zgurnut s ruba vlastitog života, obilježen tek onim što je njegov maleni komadić (svojom participacijom u ratu), Milošev lik postaje primamljen da natjera svoje biće u užas u koji je postavljen i našteti i drugom oko sebe (konkretno, svom mlađem bratu). Njegova prisilna isključenost i bespomoćnost koja dolazi s njom pod ruku, u njemu pobuđuje neutaživu želju da djeluje pa makar i na način za koji je svjestan da nije ispravan. Ono što je aktualno pitanje i današnjih naslovnica (kao i u predstavi „Kokoš“) na svojevrsan način zgusnjuje vrijeme u kojem živimo i sto godina čini ništavnim.
Zaključno, iako stilski izrazito različite, povezane tek animalnim nazivima i okvirnom temom, sve tri predstave ove koprodukcije su djelići slagalice koju tvori ta animalna tvorevina ljudskog bića – rat i njegove posljedice. Iako stotinu godina daleko, gledatelju se ni u jednome trenutku neće učiniti da gleda u neku prošlost nego (na žalost) biva cijelim svojim bićem u svojoj sadašnjosti. „Janje/Kokoš/Orao“ čvrsta su spona u tom razmeđu između 1914. i 2014. koja osim što povezuje vrijeme, povezuje i prostor, ali i povezuje ljude i upućuje na traženje neke druge istine.