If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Jedna o stolu

Posted on 16/04/2016 by Introspekcija izvana

Pitala je prazninu oko sebe želi li objedovati. Nije bilo odgovora. Onako kako praznine to znaju, hladno i isprazno zureći u nju, dale su joj do znanja da u njenom vidokrugu nema nikoga. Zamislila se o postanku tih praznina i jednostavnoj činjenici kako bi se one mogle ispuniti te je rukom dotaknula prvi zid do sebe. Bila je u najmanjem sobičku koji je posjedovala. Nije bila ni u kakvoj metafori. Bila je u ostavi koja se koristila za odlaganje prljavog rublja. I ono je imalo svoje praznine. Pogledala je u košaru i zamišljala koliko ima prostora između svake majice bačene u nju, koliko ima mjesta između svakih gaćica i potkošulja koje su se smjestile tamo. Mjesta, prostori i praznine. Jebalo ju je to.

Opsovala je naglas i počela pričati sa sobom. Ovaj put ne sa sobom kao prostorom – njenom problematikom u ovom slučaju – nego sa samom sobom. Govorila je o tome kako nije obojen ovaj zid, o tome kako je košara s rubljem u onom kutu, a trebala bi biti negdje drugdje, u nekom drugom, proizvoljnom kutu, recimo… i još mnogo toga. Sve te rečenice završavale su višim tonom na kraju. Onako kako govorite kada nešto trebate ili postavljate nekome  pitanja za koja ste gotovo sigurni da ih ne slušaju. Možda je samo bila Dalmatinka pa je ovo bio normalan diskurs nje i zidova. Promolila je glavu iz tog sobička i ugledala prazninu na kauču sa slušalicama na ušima.  Nije on baš bio praznina, koliko je jedan dio njega bio prazan. Baš onaj koji mu glazba trenutno ispunjava. Pomislila je kako bi bilo dobro da stalno ima te slušalice. One bi mu pomogle u tome da nešto i zadrži u toj tupoj glavi, glavici njegovoj. No i onda bi našao izliku za neslušanje. Njegov klasični ‘ccc’ kad nikoga i ništa ne sluša. Poštapalica njemu samo vjerna, koju ima u svom arsenalu uvijek spremnu pa drži taj jezik zapet na njoj kao okidač da ju ispali kada se vlasnik isključi i odluta u svoju ispraznost. Jebala ga je ispraznost.

-Je l’ mi tu knjiga?-
Došla je do njega, povukla mu jednu slušku i priupitala toliko suptilno da se plaho mače pred njom uplašilo od gnjeva žene u PMS-u. Opasne su takve, uvijek je smatrao, a još kad je vaša… bjež brže bolje. Il bar natakni slušalice na glavu.
-Nisu, najdraža.-
-Ma što nisu, nisam te pitala za knjige. Knjiga, konju! Opet ne slušaš.- 

-Ccc…- 
Povukla je slušalicu još malo prema sebi i pustila ju. Predivan zvuk udarca po šupljini načinila je ta plastika. Okrenula se žena koja popunjava praznine i uvidjela da je knjiga na stolu. Obula je cipele koje su stajale u predsoblju i uzela mrsko joj štivo. Bilo je to njemačko djelce nekog tamo nepoznatog autora čije se ime nije dalo ni izgovoriti. Obje su krenule u sobičak s početka priče. Na podu papiri, puni nekakvih riječi, Jutarnji i još kojekakvi glasnici sreće. Na njima stoje kante s bojama, a na sredini ono na što je stavila knjigu. Ono što je naučila ignorirati jer nije bilo po njenom. Stol. Nije stvar u tome da dama mrzi stolove, nego ovaj je tako neugledan i jednostavan. Želi ga malo promijeniti. Uzela je tu knjigu i sjela. Prolistala je nekoliko stranica i počela ih trgati, jednu po jednu pa više njih zajedno i tako dok nisu ostale samo korice. Korice su bile tvrde, njih se riješila u sekundi. Bacila ih je na hrpu drugih korica kojima su nedostajale stranice. Ponavljamo, nije namjerno pravila metafore oko sebe i činila si metaforičan i bajkovit život. Samo se pogodilo da je na hrpu voljela bacati stvari koje joj nisu trebale. Navika, hajdemo reći. Pa su tako i knjige bez stranica stajale na podu sobe.

Lijepo je ona nastavila sa svojim poslom, dok je njen dragi slušao glazbu praveći se da su mu koljena bubnjevi i udarajući po njima štapićima za jelo. Nešto od toga se lomilo, nešto bi pokupio, nešto pustio pa sjeo na to kad bi se pomaknuo da namjesti činele. Nije ju za kriviti što jadna sama trga stranice knjiga u omalenoj sobi s jednim omalenim stolom i u ovom trenutku otvara ljepilo za drvo. Gledala je u tu bjelinu i malo zastala. Nije voljela taj miris, ali bila je sigurna da bi se mogla prisiliti da ga zavoli. Okrenula se prema praznini sa slušalicama, prema svom Drvofixu. Privukla je vrata i udahnula malo, treba se naviknuti na sve.

Gledala je te papiriće koje je istrgala i promatrala kako je to vješto napravila. Sada su stranice stajale prekinute na pola, pa još na pola. Sve te njemačke riječi koje joj ništa ne znače. A ona o riječima zna sve. I previše. Piše oglase za velike firme, vjerojatno zna i nešto od ovoga pročitati, ali u ovom trenutku joj se gade. I oglasi i riječi. I praznine između njih. Uze ljepilo i namaže ga na jedan papirić pa ga nalijepi na stol, potom na drugi te napravi isto. Ponavljala je tu radnju sve dok nije popunila cijelu donju plohu. Počela je od nje. Jer kuća se gradi od temelja, a ona tako voli poslovice i njihovo duboko značenje.

Pazila je kako reda te rečenice i riječi. Nije željela da joj se na stolu njenom potkrade neka univerzalna i pesimistična poput ‘das Feuer’. Slagala je jedan ispunjen stol iako nije ni znala zašto ga uređuje u ovoj maniri, ali znala je da želi nešto slično. Pitala se kako ona uopće zna kada išta želi ili kada je pravo vrijeme za odluku. Kada počinje ta žudnja za nečim? Kada zna da je odluka prava? Nikad, Mare, nikad, promrmljala je i nastavila s lijepljenjem. Lijepo joj se sve to posložilo. Ne u glavi jer je vječno razbarušena. Nekad još gora nego glava onog tamo konja no neće ona to priznati. Posložilo se na stolu, papiri dobiše svoje mjesto i mogla je izaći.

Konj je spavao na kauču. Malo se začudila, mislila je da konji spavaju na nogama. Nasmijala se naglas i požalila što nije budan da podijeli to s njim. Njen je konj, ‘ajde. Kuhinja ju je očekivala s hladnom kavom na stolu i pepeljarom prepunom opušaka. To je bio standard. Sjela je na stolicu i počela doprinositi toj hrpi zapalivši još jednu. Analitički um ona bijaše. Počela je promatrati i ove zidove, i ove boje, i slike na zidovima, i figurice razbacane, i ostatak knjiga spremnih za kidanje i počela je to uspoređivati sa sobom, sa svojom glavom pa s njegovom, svojim riječima, koje su možda škrte, možda stroge, možda mile. Razmislila je ona koliko je sve ovo tu pored nje s razlogom, izgubila se u tim svojim mislima. Vjerovala u sudbinu ili ne.

Bila je nedjelja danas. Bila je nedjelja i kad su kupili stol. Onaj isti koji ona oskvrnjuje. Dragi je skočio u Ikeu, uočio neku plastičnu nakazu te odmah nazvao Mare za savjet. Ova se nije libila poslati ga u kurac i reći mu da kupi onaj koji je ona vidjela u katalogu. Dragi je to i napravio. Tako su kupili stol. Dugo je on trajao, divili su mu se isprva, lijep komad precijenjenog pokućstva, ali vrijeme ga pohaba, dođe dan za obnovu. Draga uze stvari u svoje ruke te bez dragog napravi novi stol, tako da nemaju praznina u komunikaciji. Kome to treba. I sada taj stol stoji renoviran, pun ljepila za drvo i laka za brodove, a ona i dalje nije sigurna sviđa li joj se ideja. Nije sigurna hoće li se naviknuti na njega. Hoće li se naviknuti na taj smrad koji ostaje u toj sobi, na tom stolu? Ali tako funkcioniraju stvari. Sjetila se Pipsa i dana kad je slušala njihovu pjesmu sličnog naziva. Možda oni znaju kako funkcioniraju stvari pa ju napisaše, možda samo lažu poezijom. Poezija je, pomisli Mare, najveća laž.

Konj je počeo rzati. Otkrio se, bio je pokriven dekicom. Mari se cigareta taman ugasila, išla je po vode pa joj je bilo usput i pokriti ga. Odložila je čašu na rub stola dok je to radila, malo mu utišala buku u slušalicama jer ovaj voli slušati najglasnije moguće. Više se nije zabrinjavala je li to zbog vanjskih faktora. Krenula je rukom po čašu na što ju je nespretno odgurnula u drugom smjeru, ova se malo zavrtjela po rubu i stala. Gledala je Mare kako čaša nerealno stoji na tom rubu stola, a zatim polako pada na pod. Pustila ju je da odradi svoje. Glazbeni se zaljubljenik probudi unatoč svojoj buci te pogleda ozbiljnim izrazom lica. Mare mu je uzvratila istim.
-Pala je čaša.- 
-U jebo te.-
Konji su elokventni u ovoj kući. Uspavana ljepotica pita je li se Mare porezala na što mu ona odgovori da nije. Taman kad se htjela uspraviti ovaj skine slušalice i povuče ju prema sebi. Zagrli ju onako iznenada, govoreći joj da mu je smisao. Šutjela je na to sa smiješkom na licu. Otišla je po metlicu i počistila staklo. Usput je zapalila cigaretu, odloživši je u pepeljaru i krenula ovom rezati komad kolača koji je napravila prije koji dan. Počeo se hraniti.

Mare je otišla za svojim poslom u WC napudrati nos no zapravo se samo gledala. Drago joj je bilo sve ovo.  I teško joj je bilo sve ovo s emocijama i iskazivanjem istih pa se nekad zatvarala u prostorije omanje gdje bi ih provarila kako treba. Nasamo.

Vratila se Mare u veliku prostoriju koja je u ovom trenutku imala nešto manje praznine. Nećemo reći da je nije bilo uopće, uvijek je ima i uvijek će je biti koliko god mislili da je nema, koliko god Mare i konj dijelili dobro i loše. Stalno će biti te praznine, a tako je i dobro. Od bitka su oni trenutci u kojima je prostor ispunjen dimom, glazbom, ljepilom i nekim riječima koje dođu do nas i ugnijezde se, pomisli Mare i nastavi gledati svoga konja kako se naginje preko kauča da bi dohvatio štapić koji je vidio na podu, dok mu je tanjur na kojem je bio kolač polako klizio na pod.

Opet je krenula po metlicu prije nego što je čula udarac. Vratila se i stavila mu slušalice na uši pokazavši palac. Bilo joj je drago što je jedina praznina ona u njegovoj glavi.