If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Kakve veze sreća ima sa srijedom u životu jedne mlade djevojke?

Posted on 20/06/2016 by Introspekcija izvana

Žutio se svijet oko nje kao suncokret. Skoro kao obruč oko njene zjenice. Kao žareća nit žarulje u mrklom mraku. Gazeći u stan upalila je svjetlo koje ju je bolje promotrilo te se razočaralo pri pogledu na njene moderne sunčane naočale. U takvom se ozračju samo utrnulo. Bolje da me nema, pomislilo je. Nagli trenutak mraka bio je dovoljan da se sastavi s majkom zemljom, čvrsto stisne netom kupljenu teglu kisele cikle sačuvavši je od loma pri čemu su joj stradala dva nokta te opsuje i struju i Nikolu Teslu.

No i dalje je bila sretna. Čudno. Dogodio se presedan, bila je nasmijana. U srijedu. Teglu vrijedna kiseliša spustila je na stol za kojim su sjedili Sonja i Mirko. Ispijali su treću kavu danas. Razgovarali.
– Ljubavi, što ćeš napraviti za ručak? 
– Ono što i jučer, dragi. Ništa. 
– Ah, moje omiljeno jelo.
Neumoljivi zvuk utrobe otkrivao je njenu glad.

Revoltiran nemarom svog smisla, gnjevno se sunovrati prema zamrzivaču ne pogledavši psovačicu koja mu se našla na putu, otvori zamrzivač, izvadi zaleđenu, u plastiku zamotanu, patku. Nježno ju, pazeći da se ne smoči, spusti u lonac s vodom i stavi kuhati. Pohitavši za novim gutljajem kave i dimom cigarete pomaknuo je teglu cikle u lijevo po staklenom stolu ne bi li iritirao Sonju. Izusti:
– Evo, draga, imaš cikle za gladan želučić.
– Znaš da sam alergična na ciklu?
– Znam. – pogleda ju.

Jesam li ja normalna? Jest da sam sretna u srijedu, ali jesam li ja normalna? Vidim li dobro, uopće? Panično se preispitivala psovačica dok je micala sunčane naočale s očiju. Skamenjeno je gledala u onih dvoje nepoznatih ljudi shvativši da dobro vidi, ali ne shvaćajući najbolje što oni rade u njenom stanu, za njenim staklenim stolom. On pije kavu iz moje omiljene šalice! Ona je stavila svoju nogu na babinu stolicu! A to se ne smije! Nikada ne stavljamo noge na babinu stolicu! Nikada! Ej, čuješ li me, ljigo, nikada! Mahnito poče hodati po kuhinji. Tko su, zaboga, ti ljudi? Kradljivci cikle? Jesu li se upalili kad se svjetlo utrnulo, a ja opsovala Teslu. Oprosti mi, Nikola, i utrni ove ovdje, molim te. Evo, zatvorit ću oči, molim te, Nikola, ugasi ih dok ne gledam, molećivo je mrmljala u sebi.

Nikola ju, očito, nije čuo jer oni su i nakon što je otvorila oči u miru uživali blagodati njena doma.
– Oooo, Eržebet, pa kako je u gradu, Eržebet? – zanimalo je Mirka.
– Mačka je divljački nasrnula na mene. – zaustavi se Eržebet u odgovaranju i upita se zašto uopće komunicira s ovim priprostim mlatimudanom koji nema pojma gdje je. Za razliku od Eržebet. Panična je. Njena nutrina i Eržebet, ali ne pokazuje Eržebet to toliko koliko bi mogla. I trebala. Strah ju je tih dvoje ispičutura koji ispijaju njenu kavu. Gadovi. Oskvrnitelji. Još je i imenom zovu! Jesam li ih naslijedila sa stanom!? Neznani mi rođaci!? Traži nepronađene i nebulozne odgovore Eržebet u svojoj glavi. Strah se taloži u njoj, a dvojac neometano nastavlja započetu rabotu srkanja okupiravši okrugli stol razgovorom i smijehom.
– Dobro si se sjetila kupiti ciklu, Mirko je odlučio skuhati patku, imat ćete s čim pojesti komade vrećice ako budete te sreće da se ne raskuhaju. Ponekad me zaista zadivi svojom inventivnošću i maštovitošću u kuhanju. A tebe, Eržebet? Sjećaš li se kako si uživala dok si se davila onim žilavim i debelim palačinkama s nadjevom od kokosa?
– Bio je to vrhunski užitak, od suha kokosa nisi mogao zaustaviti kašalj, a žvakanjem se dobro navježbalo čeljust. Eržebet, ti si i sinuse pročistila kad su ti komadići kokosa završili u nosu. – prisjetio se Mirko smijući se. Ne znajući što učiniti, Eržebet se kiselo nasmijala i pomakla teglu kisele cikle po stolu kao da želi provjeriti nalazi li se i tegla u nekom nepoznatom joj svijetu.
– Joooj, Eržebet, nemoj! Samo ostaju tragovi po stolu, a tako sam ga lijepo jučer ispolirala. – zajauče Sonja nošena nagonom pedantnog čistunca.
Ona ga je očistila. Jučer?! Je li vrijeme da se zaputim na psihijatriju? Da se uselim u stan pored, kao ovi u moj?
– A Eržebet nam je tako sretna. Čini se kao da ništa ne može poremetiti njenu sreću.
– Pravo je čudo da je sretna u srijedu. Rijetko kad je sretna, a posebno usred tjedna. Što je razlog njenoj sreći? – pitala se Sonja, a pitala je i Mirka.
– Ne znam, ljubavi, to me i muči. Nije da je to problem, naprotiv, nego ne znam kako završiti.

Ma što završiti? O čemu ovi pričaju? Eržebet nije znala kojoj se od svih ovih nepoznanica posvetiti najprije. Njima, njihovim riječima, prijetnji da će nešto završiti ili tome da toliko znaju o njoj. Najviše je razmišljala o tome zašto joj kvare osmijeh. Njen tako rijetko viđeni osmijeh u srijedu. Nije htjela da oni budu dio toga, njenog pomicanja lica, utrošene energije, njenih misli, ali digresirala je.

Mora se vratiti na onaj glavni problem, koji k… rade ovi ovdje?
– Su vrata bila otključana? – upita Eržebet bojažljivo. Pitanjce je zvučalo više kao neko koje postavite neznancu u redu za platiti račune. Bojala se da su njeni računi došli na naplatu. Pogledala je sve one plaćene na šanku, uvijek tako revna, nadala se da će vidjeti nešto fantastično, da shvati da zapravo nije ovdje.
– Bliži li se rok? Trebaš poslati ovo za dan, dva.
– Jeste, a još taj kraj napisati i to je to, nije puno.

Mirko i Sonja su nastavili svoj razgovor dok je Eržebet činila korak po korak prema cikli. Smatrala je da ju neće opaziti ako se sporo kreće. Jer nisu je primijetili do sada. Uopće. Prigrlila je staklenku u pleća i otrčala prema vratima. Nestala je iz stana.
– Znači ona će biti kao sretna srijedom, ali radi čega?
– Ma ne znam ja ljubavi, smisli nešto, ja ću te ispravljati. – nasmijala se Sonja.
– Gubim inspiraciju. Možda da uopće ne pišem o tome, o njoj.
– Ajde budalo, ni doktorat u Brčkom ne bi znao prepisati, a tu nešto oklijevaš. – Sonja se ražestila na Mirkovo spoticanje o vlastitu maštu.
– Ne seruckaj. – zaključio je njihove dvojbe taj erudit i dodao: – Mislim da je ovo ono.