If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Kanda Kodža i Nebojša [INTERVIEW]

Posted on 04/03/2015 by RollOver Beethoven

Postoje intervjui i postoje INTERVJUI. Ovo je jedan od onih koji se pišu velikim tiskanim slovima, jedan od onih koji svojim odgovorima intrigira te postavlja nova pitanja – kako meni koja sam ih postavljala, tako i onima koji ga čitaju – dakle, svima vama. Promišljeno i sa stavom – tako bi se ukratko moglo opisati ovo što ćete pročitati u obliku odgovora iz tipkovnice Nenada Pejovića, gitarista benda Kanda, Kodža i Nebojša. A povod? Dolazak kultnog benda beogradske underground glazbene i art scene u Mali pogon zagrebačke Tvornice kulture u petak, 6. ožujka, gdje će predstaviti novi album “Volja za noć”. Album objavljen krajem 2014. godine sedmi je studijski uradak benda, a kritika ga opisuje kao višeslojnu ploču koja će vam svakim slušanjem pružiti nešto novo, ističući zanimljiva glazbena rješenja i produkciju na višem nivou te literarno vrijedne ispovjedne tekstove Olivera Nektarijevića. Naš drugi – sada ga već slobodno možemo nazvati prijatelj – Nenad u ovom se intervjuu pak dotakao prošlosti, sadašnjosti i budućnosti; kako glazbene tako i one koja nas okružuje. Uživajte u čitanju i slobodno si postavite pokoje pitanje… Sigurni smo da ćete odgovor dobiti upravo na koncertu.

RIJEČI: TENA ŠKILJEVIĆ
FOTO: ALEKSANDAR ZEC
Recite mi nešto više o novom albumu ‘Volja za noć’? Osim onih standardnih činjenica, zanima nas i kako je izgledala suradnja s Nizozemcem Casparom Wijnbergom?

Pisali smo ga od albuma Manifest, dakle u periodu 2011. do 2013., a već od 2012. smo usvojili radni naziv ‘Volja za noć’ i pod tim imenom smo ga objavili 2014. godine. Naslov smo odabrali jer je previše razloga zbog kojih je nama noć važnija od dana. Recimo taj da su poezija i filozofija u životu koji živimo pogodniji da se „konzumiraju“ noću i da su razumljiviji od „rugla danjeg“ u kome živimo i u kojem, u konačnici, svaka kvaliteta ispada. A kad ispadnu i spomenute filozofija i poezija, možete se slobodno pozdraviti i s egzistencijom. Ničeg standardnog nije bilo vezano za snimanje i objavljivanje tog albuma, jer mi nismo kriminalci i ne pričamo u tabloidu, zar ne? Suradnja s Casom je izgledala kao skoro pa idealan susret istočnog i zapadnog čovjeka, bar u odnosu na odnos ta dva čovjeka kako je predstavljen u famoznoj izjavi Rudyarda Kiplinga o odnosu ta dva čovjeka. A prije toga smo snimili bubanj i par gitarskih dionica u polulegalnim okolnostima.

Doživljavate li se još uvijek jednim od ‘najboljih underground izvođača iz regije pa i šire’? Naime, upravo vas tako doživljavaju publika i mediji. Što je danas uopće ‘underground’ – kakvim ga doživljavate?

Osim ako nisi proveo posljednjih 25 godina u komi, za to vrijeme si mogao primijetiti da su se pojmovi i undergrounda i regije više puta definirali i redefinirali. Za sve to vrijeme, mi smo stvarali najbolju moguću glazbu u kojoj se mogu čitati odjeci svega što se dogodilo i događa u tom vremenu i po pravilu smo bili od strane kritike i publike slavljeni kao estetski i idejni laureati, a onda je, u posljednjih nekoliko godina, kritika izgleda definitivno prestala postojati i diletanti – kritičari naših/vaših režima su bez ikakvog kriterija zauzeli mjesto mainstreama, na veliku i masovnu radost podanika naših režima. A mi smo „jedni od najboljih“, „underground“, „kult“ i sl., drugim riječima, mi cjenjeni i kvalitetni moramo prihvatiti životarenje na margini okolnosti, života i scene. Underground dakle doživljavam kao još jednu laž genetski korumpiranog sistema. Barem kad se i kako koristi u uobičajenoj uporabi u našim okvirima.

Više od 600 koncerata u zadnjih 10 godina. Respektabilna brojka. Na koji se način u tih 10 godina promijenila publika za koju svirate, a na koji način ste se u svojim nastupima promijenili vi?

Publika je postala mlađa i ljepša, a mi stariji i sigurniji.

Kako je izgledao period od 2001. do 2003. kada je bend prestao s djelovanjem?

Ja sam studirao društvene znanosti, Vlada je svirao na hrpi ploča i koncerata, a Oliver je bio kod prijatelja u L.A.-u. No, sve to vrijeme smo svi iz benda ostali vezani uz glazbu, i oni koji su ostali, i oni koji su ga napustili. Isto vrijedi i za Janka, našeg gitarista i Boleta, našeg basistu.

Te 2003. Oliver je oko sebe okupio nove glazbenike, a dvije godine kasnije izdajete album pod nazivom ‘Prekidi stvarnosti’ – po mnogima najzrelije ostvarenje benda. Je li za to zaslužna pauza ili je razlog tome u nečem drugom?

Ne mislim da PR priopćenja imaju snagu kritičkog suda – tj., ne vidim kako su Prekidi stvarnosti zreliji album od ostalih koje je bend objavio. No, ok, konstatirali smo smrt kritike. Oliver i Vlada su bili tu kao stari članovi benda, a ja sam im se pridružio kao i svaki put do tad godinama unazad, i onda smo sva trojica udarili temelje tom albumu, kreirajući na par proba polovinu pjesama s tog albuma. Razloga za tu zrelost je bilo više: Oliver je bio posebno nadahnut što se tekstova tiče i trebala mu je glazba, a ja sam imao puno ideja koje su se materijalizirale na tom albumu u pjesmama Plaše dečake, Ton po ton, Kad oživimo, Najsvetliji dan itd.

2010. godine svirali ste u klubu Purgeraj u sklopu projekta Transmeet.Tv LIVE. Koncert se prenosio putem live stream-a što tada nije bilo toliko uobičajeno i rašireno. Danas, s druge strane, tehnologija uzima sve više i više maha. S obzirom na to zanima me gdje i kakvom vidite glazbu za 10 godina? Isplati li se – s obzirom na to da se sve može skinuti ilegalno – danas uopće snimati albume?

Na ovo zadnje pitanje sam odgovarao često u posljednjih nekoliko godina i uvijek sam se pitao zašto nitko ne pita ljude iz filma ili kazališta isplati li se njihov posao imajući u vidu postojanje YouTube-a, ili stvaratelje iz književnosti, znajući da pdf fileove mogu otvarati i oni koji ne znaju sve padeže. U Srbiji i Hrvatskoj su ilegalne radnje odavno postale prihvaćene kao uspješan biznis, što političari s vrha koriste u svrhe vladanja vlastitim pukom, jer znaju da ih vrhovna instanca iz Bruxellesa pod maskom pseudolegalnosti uvijek može ucijeniti, što je kod vas rezultiralo i nekim zatvorskim kaznama, a kod nas to ide kako ide i to je ambijent u kojem ti gledaš tih 300tinak ljudi iz sljedećeg pitanja. Isto tako, odavno se u svijetu govori o smrti ili neisplativosti novinarstva, pa ja i ti ipak radimo nekakav intervju, zar ne? Odavno se govori o smrti romana, no Michel Houellebecq rastura s tiražom novog romana. Albumi su još uvijek nenadmašna forma u umjetničkom pogledu i ako je novac jedini kriterij za smisao njihovog postojanja, mi ćemo ih stvarati i dalje, jer toliko je toga u životu vrijedno osim novca. Inače, tehnologija je uzela maha od Descartesa naovamo i informatičku revoluciju u kojoj živimo i trenutno razgovaramo najbolje iskorištavaju ljudi poput Zuckerberga kojem je cura dala košaricu, pa je napravio mrežu koju većina, bar na našim prostorima doživljava kao sinonim za internet, a on sam je tek ove godine otkrio knjige i njihovu vrijednost i značaj. Ali, glazba koju će stvarati ljudi koji ne pristaju na lokalno/globalnu glupost će bez sumnje postojati i za 10 godina.

Kakvom doživljavate glazbu u regiji? Je li sve zaista turbo folk kad pogledamo malo šire od 300 bliskih ljudi koje zovemo ‘scena’ i koje više-manje srećemo po mjestima na koja odlazimo i na koncertima koje posjećujemo? Tako je barem u mom slučaju… Zapravo se niti ne usudim gledati van tih okvira jer se vrlo brzo preplašim i (opet) zapitam gdje ja to živim (i što to ljudi danas slušaju)…

Prvo, regiju čine društva koja ne znaju ni zašto su se ujedinjavala, ni zašto su ratovala međusobno, ni danas, 20 godina od posljednjih sukoba i mjesec dana od konačne haške presude u porijeklu krivice za te sukobe. U takvom ambijentu, glazbu u regiji čine ista lica o kojima je Johnny pjevao u Kurvinim sinovima, samo što mi koji možda imamo poneki argument da ne spadamo u njih po svom talentu, znanju, kreativnosti – onim što smo stvorili, više nismo bitni, jer sad za slavu i bogatstvo nisu dovoljni samo ne-talent, plagijati, korištenje javnog prostora i pornografija, već je tu i internet, tj. Facebook preko kojeg se kuga može širiti i dalje. Nemoj se pitati gdje živiš, uvijek se možeš samozapaliti, ali inzistiranje na kvaliteti uvijek daje ploda, zato ne nasjedaj na maglovite provokacije. Zagreb ne bi bio to što jest da nije bilo jednog Krleže, a to što puk nema pojma što i tko je on bio ne znači da je pučina grdna bila ikad u pravu tijekom njegovog života, a ni danas.

Kako izgleda proces snimanja albuma? Što nastaje prvo, tko radi što, kada znate da ste zadovoljni onime što ste snimili…

Osjetljivi smo kao nerv, znači ili ima impulsa ili ga nema. Drugi su to nazvali talentom i kreativnošću, mi znamo instinktivno kad je pjesma ok ili ne. Obično prvo nastane glazba, koju donesemo ja ili Oliver ili neko drugi iz benda, a onda Oliver uobliči stihove. Ima bezbroj načina da budeš kreativan, a konačno zadovoljstvo učinjenim prolazi kroz mnogo slojeva, kao kad pečeš pitu.

Što vas u zdanje vrijeme fura od glazbe? Ima li nekih novih klinaca koji rade sjajne stvari a da se za njih nepravedno ne zna ili ste ipak skloniji starijim ritmovima?

Uvijek ćemo biti skloni starijim ritmovima, ali ne živimo u prošlosti. Uz stvari koje nas stalno furaju, uvijek ima sjajnih poletaraca, recimo Natural Child, mada su blago kiksali na prošlogodišnjem albumu, ali za mene ostaju bend kome sam privržen. War on Drugs su razvalili sa Lost In Dream, North Mississipi All Stars vredi pratiti itd. Priča se nastavlja, a pravde nema u rokenrolu, kako kažu Hydromatics.

Da možete promijeniti jednu stvar u svojoj karijeri koja bi to bila i zašto – ako biste uopće nešto mijenjali… A ako ne biste onda nam otkrijte na koju ste stvar najponosniji do sada i zašto?

Kad na našim balkanskim prostorima gradiš karijeru u nečemu što sam Balkan propusti da odredi kao kulturu ili umjetnost, a što se u svijetu dogodilo dok smo se mi međusobno bavili ratom i mirom, prvo što zaboraviš je baviti se karijerom. Ponosni smo na sve diskografske jedinice koje smo snimili i objavili, a puno bi nam značilo da budemo ponosni i na zagrebačku publiku…Voljeli bi i da je ona ponosna na nas.

Budući planovi – bliža i dalja budućnost…

Prijatelju, nadam se da se vidimo u Tvornici, to nam je najvažniji plan u ovom trenutku. Transmeet TV nas snima kad god smo tu pa bi bio red da sjednemo na još koju čašicu.

Ulaznice su u pretprodaji po cijeni od 45 kuna, dok će na dan koncerta iznositi 60 kuna. Vidimo se na koncertu!