If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Katarza uz gudalo i falset

Posted on 23/10/2017 by Ervin Felić

Sigur Rós u Domu sportova

riječi : ervin felić
foto : marko šolić, Samir Cerić Kovačević, Danko Crnković Perun

Postoji jedna doza zadovoljstva socijalnim kontekstom u kojem živiš kad visoko na tribinama Male dvorane Doma sportova promatraš nagužvanu rulju svih uzrasta i različitog društvenog porijekla koja je došla poslušati koncert sastava čija glazba nije samo na razmeđu popularne kulture i umjetnosti, već ju debelo prelazi. Čaša je to hladne i svježe vode za bilo koji um koji si pokušava objasniti kako je Gibonni rasprodao Arenu, a Doris Dragović pune tri Velike dvorane Lisinskog. U Zagreb je stiglo nešto što nam je apsolutno trebalo kao živim bićima, čak i ako toga nismo bili svjesni sve dok nismo iz dvorane izašli pročišćeni.

Tri tisuće ljude u petak je dakle zahtijevalo nešto uzvišenije i Sigur Rós bio je spreman dati i više nego što smo očekivali, a očekivali smo puno. Prije samog koncerta čuo sam vijest da je bend sa sobom donio ni manje ni više nego četiri šlepera i tri autobusa opreme. Za sastav koji broji električnu gitaru, bas i bubnjeve, to je i više nego dovoljno da bilo kome zagolica maštu. Finalni produkt bio je spektakularni vizualan doživljaj svjetlosnog kaveza čije su čiste linije kontrirale veličanstvenom video zidu koji je pratio jednu od ponajboljih glazbenih izvedbi koju sam ikada čuo vlastitim ušnim jabučicama.

Instrumentalno, bubnjevi Agusta Gunnarsona, bas Georga Holma i električna gitara pretvorena u sablasno hladno oružje gudalom Jonsija Birgissona skidaju plombe istovremenom umjerenošću i udarnošću koji nekako transportiraju čovjeka u goli krajobraz Islanda išamaran oštrim vjetrovima i hladnoćom. Tu je i sintić i elektronika koja ispunjavaju preostale praznine pa im na kraju glazba uz oštrinu donosi i nevjerojatnu punoću, bez da smekša kompletan doživljaj. Napokon, kao kontra svemu tome, dolazi nevjerojatno nježan i savršeno uglađen vokal Jonsija Birgissona. Čitav koncert proveo sam na rubu stolice i živaca, istovremeno napet i miran, nabrijan i melankoličan. Falset, more like truset, zar ne? Iz pjesme u pjesmu bend je sam rađao čudovišta u mraku i sam stvarao svjetlo kojim nas je izbavljao. Vizualno i glazbeno, koncert je bio umjetničko djelo koje po zilijunti put povlači pitanje što se točno toči na tom Islandu, otoku od tristotinjak tisuća stanovnika, da tamo raste toliko nevjerojatna glazba? Pročitao sam puno nezadovoljavajućih odgovora na to pitanje i nekako se ponovno mirim s neobjašnjivom činjenicom da pojedina mjesta na zemlji u određenom trenutku postanu plodna za rađanje vrhunaca naše civilizacije, kao što je nam je antička Grčka dala filozofiju ili Austrija klasičnu glazbu ili Irska modernu književnost.

No vratimo se u Zagreb: iskustvo koje smo svi zajedno preživjeli bilo je toliko intenzivno da je ponekad na kraju pjesme bilo teško i zapljeskati, a kamoli zatvoriti usta. Koncert u dva dijela je jednom riječju bio veličanstven i na izlasku smo svi bili tihi, ali lakši. Kao što su rekli iz LAA-a, Sigur Rós je apsolutno ubio ali mislim da je još bitnije primijetiti da je Zagreb pokazao da žeđa za nečim uzvišenijim i intenzivnijim i da smo spremni puniti dvorane iz potreba koje nadilaze puku zabavu.