If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Kovači sreće svoje – [DRUGI dio] Sašine metalne paprike

Posted on 03/10/2013 by Vijuga

Sašin metalni nakit je stilski orginalan i odiše posebnom energijom. Njene su ideje vrlo razrađene ili u potpunosti otvorene slučajnom ishodu u procesu eksperimentiranja. U jednom i drugom slučaju vješto stvara skladnu cjelinu u kojoj se osjeća smisao za lijepo kombiniranje kompozicija, tekstura, boja i izbora materijala. Njena suvremena rješenja nakita su vrlo zanimljiva, od futurističkih mad maxovskih “otpadnica” koje radi od ostataka materijala, do nekih romantičnijih razrada u wire wrapping tehnici. Neki njeni komadi odišu nekim stilskim elementima koji bi mogli pripadati art decou, a neki odišu samo Sašinim emocionalnim utiskom. Pozivam vas da zavirite u njezinu škrinjicu s blagom u kojoj se nalaze orginalni komadi nakita koji bi mogli egzistirati i kao skulpture, bez svoje funkcionalne uloge.

Kako si se odlučila baviti izradom nakita u metalu? Što te je njemu
najviše privuklo?

Ne znam kad je počelo i kako, nisam odlučila, nego je to samo po sebi došlo. Razvijalo se u meni dosta dugo. Stalno sam nešto prtljala s prstima, izrađivala… Na kraju, eto našla sam medij koji mi najviše odgovara i tu je sve počelo.

Što te najviše motivira i inspirira u oblikovanju nakita?

Ja ti nisam baš od onih koji će reći da ih inspirira priroda, cvijeće, drveće i sl. Ja ti se više vodim za osjećajima, to je moja inspiracija. Sjednem i što osjećam to izrazim na limu, žici. Nekad su to sretni, romantični, veseli, ponekad radovi na granici s dječjom osobnosti a ponekad tu ima svega… zbunjenost, ljutnja, neodlučnost, puno odraslih karakteristika… a nekad je to kombinacija oboje, mog unutarnjeg djeteta i mene kao odrsle osobe. Uglavnom metal je moja igračka s kojom se mogu igrati kako god želim.
Također, obožavam nakit stvarati iz otpada, tj. od. materijala, srebrnog lima, srebrne prasine koju skupljam od piljenja, bakrenog ili mesinganog lima koji ostanu nakon nekog izrađenog komada nakita. Obožavam odrezane dijelove bez nekog početka i kraja i spajati ih u cijelinu. Zato imam i posebnu kolekciju koju sam nazvala “Ekipa s otpada” . Isto tako uživam metal kombinirati s alternativnim materijalima poput drva, špage, jednom sam koristila i štrik za veš, pa užad za jedrenje. Jednu ogrlicu čak i izcementirala, smiksala sitni pjesak iz dvorista s cement masom i time zalila medaljon. Igra, sve je to meni predivna ispunjavajuća igra.

Možeš li opisati svoj osobni doživljaj svojeg metalnog nakita?

Kao što rekoh …igra. Moj nakit, svaki komad je moja mala igraonica. I tko god ga udomi, dobije i neki dijelić mene. Jer ja sebe ne potpisujem na nakit ali se utiskujem.

Na koji način si naučila izrađivati metalni nakit i kojim se tehnikama služiš?

Naletila sam na oglas Cekao Zgb za tečaj oblikovanja suvremenog nakita, upisala ga i tamo naučila hrpu bitnih stvari. Uz to i internet na kojem zaista možeš čuda sazn ati, pokrenula sam se i počela stvarati. Služim se svakakvim tehnikama, od kojih mislim da neke nisu nigdje ni zapisane (moje su). Kujem, jetkam, patiniram, spajam dijelove metala lotanjem, brusim, pilim, poliram, ponekad kombiniram s wire wrappingom, metodom savijanja i pletenja žice…ahhh ima toga.

Postoji li nešto u tvom procesu rada što ne voliš ili što te iscrpljuje?

Ne postoji…to je definitivno moj ispušni ventil. Kad se zatvorim u radionu ne postoji ništa osim mene, ideja i hrpe nereda u obliku metala i alata oko mene…i u tom uživam…jer iz tog nereda nastane nešto, nešto što će neko biće nositi na sebi i zbog toga se osjećati lijepo.

U čemu najviše uživaš u procesu stvaranja nakita, što ti je najveći izazov?

Ja uživam u cijelom tom procesu. Kad pred sobom imaš komade limova koji sami po sebi ne liče na ništa i od njih učiniš malo umjetničko dijelo, nosivo ili za objesiti na zid nije bitno…nema ljepšeg osjećaja od tog. Tada znaš da si poseban, da je to tvoj dar… Kada nekome nacrtaš osmjeh na lice. Jer kad se taj netko sredi, krene van, ona će staviti naušnice, ogrlicu, broš i osjećat će se lijepo, izazovno… a ti si zaslužan za to… Ma di ćeš bolje od toga.

Koliko ti je zahtjevno svoje inicijalne ideje pretvoriti u komad nekog lijepo oblikovanog nakita? Da li se uvijek u procesu izrade vodiš unaprijed napravljenom skicom ili kadkad tvoj nakit nastaje “u hodu”. Koliko je uopće moguće biti slobodan eksperimentirati izrađujući metalni nakit?

Tu i je stvar u čistoj slobodi… kod mene nema skica. Da, ima ponekad ali nikada komad ne ispadne tako na kraju. Ja stvaram u hodu, imam neku početnu ideju ali koliko je ja promijenim, zapetljam i produljim, to valjda nitko ne može…ali to je igra za mene, tako treba biti.

Kakav metalni nakit voliš nositi?

Svoj :-). Uvijek nosim svoj nakit. Imam komade koje sam napravila isključivo za sebe i s njima se osjećam najbolje. Možda je malo egocentrično ali meni je besmisleno kupovati ako si sama mogu izraditi. Ak imam paprike u svom vrtu kaj ću ih kupovat na placu il od susjeda. No, iako nosim svoj nakit ima nekoliko naših autora čiji bi nakit rado nosila, jako rado. Samo za sad mi je primarno novac trošiti na nove materijale i alate.

Za koga najviše voliš izrađivati nakit? Postoje li osobe za koje ne bi
voljela da nose tvoj nakit?

Volim izrađivati nakit. Ne znam zašto bi mi bilo mrsko da netko nosi određeni komad mojeg nakita. Ako se netko pronađe u mojem nakitu, u mojem stilu – ja sretna… Mada, kroz godine shvatih da većinom slični tip ljudi uzima moj nakit. – Ljudi koji imaju naglašenu osobnost, koji vole drugačije stvari, ne podliježu komercijalizaciji, cijene umjetnost, cijene ručnu izradu.

Možeš li izdvojiti primjer nekog komada nakita kojeg si izradila a koji ti je najviše prirastao srcu i objasniti zašto?

Najsvježija mi je ogrlica koju sam radila za izložbu”Vizija crvene niti”. Dala sam sve od sebe u ideju i prijenos te ideje u ogrlicu. Vjerovatno svi znaju za legendu crvene niti, kako smo svi povezani nevidljivom niti i kako se ona može zapetljavati i rastezati ali da nikada neće pukunuti i da će se oni koji se trebaju sresti uvijek sresti kad za to dođe vrijeme.
Eh, ogrlicu sam napravila od crvenog strujnog kabla, srebra i bakra. Struja je protočna, ide do svog cilja iz tog razloga je kabel strujni. Iz njega sam izvadila bakrene žičice i svakoj vrh rastalila u malu kuglicu što simbolizira isto tako da svaka ima svoj cilj, nema nedovršenog kraja… Ma najbolje je pogledati fotku ogrlice i vidjet ćete sve… ja se nadam.

Što te u najvećoj mjeri ispunjava osjećajem postignuća ili/i zadovoljstva u tvojem stvaralačkom radu?

Reakcije ljudi na moj nakit, bilo da sam im ga radila po narudžbi ili da razgledavaju što imam dostupno. Mogla bih sjediti sa strane i samo slušati te žene i gledati ih kako s oduševljenjem otvaraju vrećke, poput djece u dućkasu s igračkama… a meni srce puuunoo… To je hrana, to je motivacija, to je potvrda da se baviš upravo onim čime bih i trebala.

Gdje se sve tvoj rad može vidjeti, eventualno kupiti?

Na žalost za sada u nikakvom dućanu ili galeriji, jer nemam baš dobra iskustva pa to nekako izbjegavam. Tako da je sve direktno preko mene. Imam svoju stranicu na fejsu i tamo moji ljudi i ja super komuniciramo.

Što za tebe znači predstavljanje tvojeg rada široj javnosti putem weba ili izložbi?

Puno mi to znači. Svi se mi u životu volimo tu i tamo pohvaliti s nečime. Eto ja se volim hvaliti sa svojim nakitom…Volim ga predstaviti ljudima i čuti komentare, kako ga doživljavaju, da li sam pogodila žicu ili ne. Na taj se način razvijam, širim krila…

Postoje li neke neispunjene želje ili težnje vezane za izrađivanje nakita?

Oooh da, kako ne…Ima puno stvari koje bi voljela naučiti. Otići van na neki tečaj, malo moždane vijuge nahraniti pa ruke zaposliti. Voljela bih imati dućančić, u biti mali atelier u sklopu kojeg bi bila radiona i tamo bih ja voljela održavati posebne radionice i tečajeve. Družiti se cijele dane s kreativnim ljudima i biti okružena inspirativnim materijalima i alatom.