If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Kruh i konac

Posted on 18/12/2017 by Introspekcija izvana

Karirani se kaput ukazao i nestao trčkarajući na dvije savršeno krive noge koje su nosile šarene kockice uvjerene da su one jedini oblici dostojni bivanja na njihovom tijelu.

Ojačao gospodin s ribarnice širio je prirodan vonj današnjeg ulova dok se bagra razmicala od njega kao da nosi kakvo smeće, a ne najobičniju hranu. Iza njega su miris ribe pratile mačke i pokoji zalutao pas koji nije bio siguran što je u vreći. Kolona se nastavljala. Svi isti jedan do drugog, svatko sa svojim vrećama riba, sa svojim vrećama kruha i u svojim ili posuđenim kockicama ili crtama koje su odavale malo otmjeniji dojam. Pogotovo onima u besciljnom lutanju jednih iza drugih.

Jedan od mase, koji se ničim nije izdvajao, također je nosio vrećicu. Nije se izdvajao ničim osim starošću. Nekolicina oko njega bila je nekoliko desetljeća mlađa od njega pa bi ga se razaznalo od ostatka upravo po tome. Naličje starosti. Razlika u njegovim očima. Mudrost. Idiotizam. Ostatci jedan za drugim. Nema tu ni neke istine koja može stajati kao ono što će biti čar koja upire prstom u čovjeka koji je drugačiji. Nema tu ništa. Svi su isti. Samo ljušture na dvije noge.

Ljuštura je odlučila krenuti za drugim tijekom svijesti. Onim u kojem se nalaze radnici koji vraćajući se s gradilišta svakodnevno prolaze parkom u nadi da će jednog dana samo prestati prolaziti tim putem, da će doći u park sjesti i pri tom hraniti životinje, sebe ili jednostavno minuti i usahnuti na onom mjestu kroz koje su toliko puta prošli. To bi bilo jedino poetično. Neki od njih bi to i poželjeli. Nije da su znali išta o poeziji, ikakve duge riječi. Samo su, ne znajući, isčekivali svoj kraj. Kraj dana. Kraj bijednog im života.

Ljuštura ih je pratila i hodala sve sporije. Nije više imao snage za ikakav brz hod. Nije imao ni volje. Već je petnaestak godina u šetnji ovim parkom. Svakodnevno. Lagat će da mu to godi. Već petnaestak godina njegov je željezni toranj srušen. Njegov je tabor uništen. Sve što je posjedovao je oduzeto. Sada samo šeće i traži novi početak.

Prekasno je bilo kada se sve to uopće dogodilo. Mislio je da je nadomak tih nekoliko koraka koji će ga odijeliti od sve ove gomile. Od ovog tužnog pokreta, ovih stopa koje su i za njega zacrtane, ali prevario se. Ne trebamo to ni napominjati. Suvišno je suvišno. Ali nadao se. To je bar smio.

Došao je do klupice na kojoj je sjedio starčić koji je svaki dan tamo spavao praveći se da hrani živine. Taman se pripremao za san. Ljuštura mu ništa nije rekla. Prekasno je za pozdrave. Sjeo je do njega, odnosno na drugi kraj klupice i stavio svoju vrećicu do sebe. Na onu stranu na kojoj nije onaj koji spava.

Iz nje je izvadio komadić kruha i bacio ga na pod. Samo ga je bacao, bacao je komadić za komadićem koji su postajali sve veći. Kolona koja je prolazila kroz park izbjegavala je ugaziti na kruh radi bogobojaznosti, dok su se ostali zagledavali u tu hranu na podu.

Ljuštura je nabacala impresivnu gomilu kruha ispred sebe. Bio je to stari kruh, lako se kidao u njegovim starim rukama. Čuo je topot koračića. Brzi poput kakvih divljih mačaka. Bacio je pogled u stranu, obično su stizali s desne strane, odande odakle dolaze i putnici kući.

Čekao je još samo koju sekundu dok nisu počeli grabiti i proždirati plijen. Djeca zamazanih ruku, prljavih usta, poderane odjeće bacila su se na kruh, ljuštura je i dalje bacala kruh na pod. Samo ih je gledao kako se solidarno tuku za isti, kako neki dijele. To su bili uvijek isti. Nije ga zanimalo proučavanje ljudskog ponašanja. Ipak je on znanstvenik drugog kova.

Zato je nastavio bacati kruh dok su ovi grabili. Stao bi na nekoliko sekundi te bi hrane koja je bila na podu nestalo. Djeca bi se razbježala. Nakon nekoliko minuta nastavio je opet. Ovi bi se vratili i tako sve dok ne bi potrošio ono što je imao u vrećici za njih. Nema kruha, nestadoše i siromasi. Nema kruha, nema ni djece.

Pljesnuo je par puta rukama da mu mrvice padnu s dlanova. Nije bilo puno zainteresiranih za iste. Opustio je leđa na naslonu klupice i nastavio petljati po vrećici. Nije ništa vadio iz nje, ali znao se ponekad nasmijati kad bi gledao u nju.

Unutra je stajalo par vida, jedna zavojnica koja nikome ne bi značila ništa osim njemu, komadić crvene cigle i šljunak. Žice i kablovi. Ostatci njegova tornja koji je srušen u takvom naletu nasilja i osvete jer on nije mogao ostvariti ono što je obećao. A obećao je toliko puno. Obećao je prekinuti sve ove korake, sve ove nesretne pute po parkovima. Obećao je pomoći nesretnicima koji samo žele umrijeti što prije. Ne pomoći im da umru, nego da žive. Lakše. Pa da onda umru gdje god žele, a ne da budu obilježeni ovim parkom.

Samo prašina i šljunak koji su bili najteži u toj vreći opominjali su ga koliko je pogriješio. I kako je sve prošlo tako brzo.

Sjedio je na toj određenoj klupici iz dana u dan jer se iz ovog prokletog parka, a posebno s odabrane klupe, širio pogled na njegovo bivše imanje. Volio bi umrijeti gledajući to. Gledajući takvu sliku. Pomažući. Ali zna da neće. Zna da će ga smrt uhvatiti iza nekog smrdljivog kupca ribe ili iza nekog dandyja sa štraftastim hlačama. Toliko daleko od ovog pogleda da neće ni onoj sirotinji stići baciti kruh na pod. Zna on sve. Zašto onda i dalje udiše ovaj zrak?

S tom je mišlju ustao, uzeo svoju vrećicu i zaputio se u svoj hotel. Nije pozdravio spavača pored sebe. Samo je krenuo protiv struje. Jer kada krene protiv struje tada se loše stvari događaju. Krenuo je protiv sve te mase koja je šetala parkom. Jedva je staračkim nogama koje su bile opasane ljuskama radio pokoji korak koliko ga je gomila zadržavala i usmjeravala na njihov put. Nije se dao neko vrijeme, ali se samo opustio i prepustio njihovom toku misli. Toj rijeci ljudi koja ga je tjerala da prođe kroz park zajedno s njima i bude njihov.

Ispred njega se ponovno našao onaj s ribama, iza onaj u štraftastom. Sve je kako treba, reče si i prigrli svoje ostatke. Zažmirio je i hodao dok su ga noge nosile.