If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Likovni haiku Ane Ratković (INTERVIEW)

Posted on 05/03/2015 by Vijuga

Ana Ratković, umjetnica koja je upoznata s ukiyo-e likovnim stilom i tehnikom, te potaknuta radovima japanskog umjetnika Hiroshigea, kroz prizmu vlastitog viđenja i doživljaja stvara slike koja su lišene “viškova” i usmjerene na jasno i sažeto prenošenje ideja. Što stoji u pozadini njezinog umjetničkog senzibiliteta i rada i kakva razmišljanja ima o određenim pitanjima vezanima za umjetnost općenito saznajte u intervjuu u nastavku.

ŠTO SU GLAVNE ZNAČAJKE UKIYO-E I KOJI JE TEHNIČKI POSTUPAK STVARANJA NEKOG RADA U TOM STILU?

Ukiyo-e je žanr japanskog drvoreza koji dostiže vrhunac za vrijeme Edo perioda, zlatnog doba japanske umjetnosti, od 1600–1867 . Pojam ukiyo-e u budizmu doslovno znači “plutajući svijet“, a odnosi se na shvaćanje svijeta kao prolazne i nestalne realnosti nepostojane ljepote, u kojem kraljuje zabava i razonoda ( kabuki, gejše..) odjeljena od odgovornosti koje donosi svakodnevnica. Najpopularnije teme bile su kabuki kazalište, ples, različite vrste ženske ljepote (bijin ga), od otvorene erotike do kurtizana iz visokog društva, mitološke i povijesne scene te pejzaži. Ukiyo drvorezi bili su jeftini i dostupni širokoj publici, a tehnika drvoreza korištena je zbog svoje praktičnosti.

MOŽES LI NAM REĆI NEŠTO O SVOJOJ PREOKUPACIJI UKIYO-M? ZAŠTO SI ODABRALA BAŠ NJEGOVO PROUČAVANJE I POTOM INTERPRETACIJU NA SEBI SVOJSTVEN NAČIN?

Tehnički, nisam se odlučila za ukiyo. Mene je zaokupio Hiroshige,umjetnik koji je stvarao u tom periodu, ali njegovi radovi ni po čemu nisu bili tipični za ukiyo period. Hiroshige se koncentrirao na izradu pejzaža. Tijekom života putovao je od Eda do Kyota, duž Tōkaida „Istočne obalne ceste“, a rezutat toga, i drugih putovanja, svojevrsni su putopisi u slikama.
Privukao me način na koji umjetnik stvara jednosavne, kompozicijski savršene radove, u kojima svaki element ima točno određeno mjesto u cjelini. Uz to, radovi su odisali lakoćom i jednostavnošću, iako su izrađeni u zahtjevnoj (i pomalo gruboj) tehnici drvoreza.

UKIOY-E JE, AKO SE NE VARAM, OSIM NA JAPANSKU UMJETNOST IMAO I UTJECAJ NA UMJETNOST I UMJETNIKE ZAPADA, PRIMJERICE NA TOULOUSE-LAUTRECA, VAN GOGHA, NA NEKE IMPRESIONISTA NPR. DEGASA. ŠTO JE PO TVOJEM MIŠLJENJU BILO TOLIKO PRIVLAČNO U UKIYO-E UMJETNOSTI NEKADA, A U ČEMU JE NJEGOVA PRIVLAČNOST DANAS?

Japan je bio veoma zatvorena i izolirana zemlja od početka 17 pa do kraja 18. st. Tada je u Parizu održana izložba japanske umjetnosti koja je doživjela veliki uspjeh kod ljudi svih slojeva i profesija, te kod umjetnika. Nije teško zamisliti zašto, s obzirom da su ljudi po prvi puta vidjeli djela kulture toliko različite od naše. Umjetnici Impresionizma oduševili su se Japanskim drvorezima, njihovim žarkim i izražajnim bojama, te crnim linijma koje su unosile elemente crteža u slikarstvo. Taj utjecaj posebno je vidljiv u radovima Van Gogha, u odabirima motiva, bojama i načinu na koji je slikao. Sam Van gogh napisao je u pismu svojem bratu:“ Moja radionica postala je podnošljiva, posebno otkako sam pričvrstio japanske otiske na zid, da bi me razveselili.“ . Međudjelovanje istoka i zapada izrodilo je pomak u umjetnosti prema dvadesetom stoljeću, ekspresionizmu i modernoj umjetnosti, a odmak od idealističkog realizma.
Sve te odlike vrijede još uvijek, jer remek djela su uvijek remek djela, bez obzira na vrijeme koje je prošlo od njihova nastanka.

IMA LI KOD NAS JOŠ UMJETNIKA ČIJI BI RAD NA NEKI NAČIN MOGLA USPOREDITI SA SVOJIM I ZAŠTO?

Nastanak radova i ciklusa dugotrajan je proces tijekom kojeg ste podložni raznim utjecajima, od glazbe, romana, filmova, izložbi i mjesta koja posjećujete..Sam život, tijek dana, snovi, naoko beznačajni doživljaji utječu na tebe. Teško mi je sada izdvojiti par ljudi i reći to je to, oni su utjecali na mene ili usporediti njihove radove sa svojima..Mozda na moj rad više utječu osobe sa kojima sam direktno u kontaktu, poput prijateljica iz ateljea.

IMAŠ LI UZORE U RADU?

Postoje radovi i umjetnici koje jako cjenim, a ne rade ništa približno slično onome što ja radim. S vremenom sam zavoljela puno raznolikih izričaja i umjetnika.
U radu me nekada potakne promjena okoline, knjiga, film, druženje, putovanje, glazba, nečija upornost i inventivnost, ljudski postupci nevezani uz umjetnost… Od slikara općenito jako volim Mattisea. Prema njemu osjećam bliskost, a dok gledam njegove radove pravo veselje! Ali ne bih rekla da mi je uzor. Postoje umjetnici čije radove gledam češće nego druge, a posljednje vrijeme to je bio britanski slikar David Hockney, i njegovi zadnji radovi.

MOŽES LI REĆI NEŠTO VIŠE O SVOJOJ POSLJEDNJOJ IZLOŽBI U BOONICI. KAKO JE NASTALA, KOLIKO SI JE DUGO PRIPREMALA, KAKAV JE FEEDBACK?

Izložbu sam pripremala 4-5 mjeseci, neki manji radovi stari su i po godinu dana, no većina radova nastala je dva mjeseca prije izložbe kada sam svaki trenutak radila i boravila u ateljeu. Nakon nekog vremena počela sam se osjećati poput pustinjaka, a radove je prije izložbe zapravo vidjela samo moja kolegica iz ateljea. Reakcije su pozitivne, što me jako usrećuje!

ČINI MI SE DA TVOJE SLIKE IMAJU VELIKI POTENCIJAL ZA FUNKCIONALNU PRIMJENU, NPR. U DIZAJNU. MISLIM DA BI I U NEKIM VEĆIM “MURALOVSKIM” DIMENZIJAMA SUPER FUNKCIONIRALE. ŠTO MISLIŠ O TOME? JESI LI RAZMIŠLJALA O TAKVOM NEKAKVOM SMJERU RAZVOJA SVOJEG RADA?

Nisam do sada razmišljala o dizajnerskim dimenzijama svojih radova. Trudila dam se da budu što jednostavniji, pa pretpostavljam da odatle dolazi asocijacija. Što se tiće murala, naravno, imam namjeru izvesti neke od svojih radova na zidu velikih dimenzija, čim prestanu kiše i uhvatim vremena.

IMAŠ LI NAMJERU I DALJE NASTAVITI PROUČAVATI I RAZVIJATI VLASTITI UKIYO IZRIČAJ ILI SE PLANIRAŠ OKRENUTI NEKIM NOVIM STILOVIMA, NAČINIMA RADA?

Za početak, ne bih svoje radove nazvala ukiyo izričajem. Možda sam u početku pronašla dodirnu točku i inspiraciju u tome, ali se ne želim ograničavati, niti stavljati svoj rad u neku zatvorenu ladicu. Ne mogu predvidjeti što ću raditi za dvije ili pet godina, a ne bih to ni voljela. Znam da ću se još neko vrijeme zadržati na ovom ciklusu, jer sam odlučila napraviti još slika i nemam osjećaj da sam završila s tom pričom.

TVOJE SU SLIKE POPUT LIKOVNOG HAIKUA KOJI MINIMALIZMOM BOJA, OBLIKA, LINIJA, SAŽIMA PRIKAZ NA ONO BITNO…SAMIM TIME DOŽIVLJAJ ATMOSFERE I ESTETIKE SLIKA MOŽE BITI USMJERENIJI, INTENZIVNIJI. DA LI JE NA TRAGU TAKVOG RAZMIŠLJANJA I TVOJ LIKOVNI IZRIČAJ?

Drago mi je da si spomenula Haiku. U svojem diplomskom radu bavila sam se proučavanjem i povezivanjem literalnog i likovnog. Proučavala sam haiku poeziju, koja je veoma vizualna. Haiku barata sa malo riječi da bi probudio duboke vizualne (ali i akustične i taktilne) doživljaje. Moglo bi se reći da sam u svojim radovima namjerno reducirala elemente do krajnjih granica. Boje u pojedinom radu variraju od dvije do najviše tri, a suvišne kompozicijske elemente također otklanjam, da bih postigla čišći i jače izraženi kontast i ritam koji stvaraju stabla i izmjena kontrasnih boja.

TVOJE SLIKE DJELUJU JEDNOSTAVNO, A I SLIKE/PRINTEVI NEKIH TRADICIONALNIH JAPANSKIH AUTORA UKIYO-E. DA LI JE PROCES IZRADE SLIKE ILI PRINTA UKIYO-E JEDNOSTAVAN KAKO SE ČINI, ILI…?

Izrada slike i drvoreza teško se može uspoređivati, s tehničke strane to su dvije različite stvari. Dvorez je najstarija grafička tehnika visokoga tiska, a nastaje otiskivanjem crteža urezanog u drvenu ploču. Na drvenu podlogu nanosi se preokrenuti crtež. Zatim se sa dlijetom uklanjaju dijelovi drveta koji se ne štampaju , boja se na matricu nanosi valjkom i drvena ploča se otiskuje na papir. Kod ove tehnike teško je postići suptilne gradacije u bojama, u čemu su japanski majstori uspjeli. Kod izrade slike, boja se nanosi direktno na platno, nema matrice ili posrednika. Iako, ja često nanosim boju na paus papir, i otiskujem ga na platno.
Ne bih rekla da je slikanje jednostavno, iako to ovisi od osobe do osobe. Meni osobno sam proces slikanja nije mukotrpan, ali postoje razdoblja kada preispitujete svoj rad ili motive, ili kada stvari jednostavno ne idu onako kako ste zamislili. Ti trenuci su teški.

MOŽE LI FUNKCIONALNOST UMJETNIČKOG DIJELA UMANJITI NJEGOV UMJETNIČKI ZNAČAJ?

Ne. Sve ovisi o namjeri i ideji umjetnika kod zamišljanja i izvedbe rada. Postoje civilizacije i razdoblja u umjetnosti kada su svi radovi imali funkcionalnu notu. Plakat sam po sebi ima funkciju, a može imati i kvalitete umjetničkog djela. Uporabni predmeti poput šalica, čajnika ili stolica koji su se dizajnirali u školi Bauhaus bili su ujedino i predmeti umjetničke vrijednosti dostupni masovnoj potrošnji po niskoj cijeni. Mislim da živimo u vremenu umjetničkog izobilja. Umjetnost je dostupna na svakom koraku, sve oko nas postalo je lijepo. Međutim, imam osjećaj da su nestali čvrsti kriteriji, i utopili se u gomili podražaja. Danas možete otvoriti dnevne novine ili časopis u kojem vam sugeriraju kako da od predmeta nađenih kod kuće napravite art, bombardiraju nas reklame i pažljivo dizajnirani logo-i. Ali svugdje nedostaje dubina, značenje, srž, ukratko, sve je površno.

ŠTO JE TEBI OSOBNO NAJLJEPŠE I NAJBITNIJE U UMJETNIČKOM STVARANJU?

Sam proces slikanja je najljepši. Slikanje, boravak u ateljeu i sve ono što radiš, čitaš i slušaš doživljavaš uz slikanje.

KOJE VRIJEDOSTI BI TVOJA SLIKA I SLIKE DRUGIH AUTORA TREBALE ZADOVOLJITI DA BI SE MOGLE SMATRATI UMJETNOŠĆU?

Nemam neki univerzalni odgovor na to pitanje, niti nemam konačan odgovor na pitanje što je to umjetnost. Kako se mjenjam ja, tako se mjenja i moj pogled na stvari i na umjetnička djela.. Danas uživam u djelima koji bih ranije možda osudila, ili ih ne bih niti zamjetila. Mislim da djelo osim tehničke kvalitete mora prenositi jasnu ideju, dakle, mora se vidjeti povezanost između namjere umjetnika i gotovog rada.

TVOJA SLIKA “AFTER RAIN” JE NASTALA KAO TVOJA INTERPRETACIJA SLIKE “KYŌBASHI BRIDGE” HIROSHIGEA, KAO HOMMAGE OVOM POZNATOM JAPANSKOM UMJETNIKU ILI NESTO TREĆE?

Nastala je kao interpretacija.

JE LI TI TEŠKO PRONAĆI NEKI SEBI SVOJSTVEN LIKOVNI IZRIČAJ?

To je najteži zadatak za bilo koga tko se želi baviti nekom umjetnošću.

ŠTO NAKON AKADEMIJE… KOJE SU JOŠ MOGUĆNOSTI UČENJA KROZ INSTITUCIJE? DA LI NAKON AKADEMIJE I REZIDENCIJALNIH BORAVAKA IMA JOŠ NEKIH MOGUĆNOSTI ZA EDUKACIJU? KOLIKO JE TO UOPĆE BITNO MLADOM UMJETNIKU KOJI ŽIVI I RADI U HRVATSKOJ?

Nakon akademije je najbitnije biti uporan, pronaći atelje i nastaviti raditi. Jako lako se upadne u apatiju i mislim da je opasno izgubiti kontinuitet rada. Što se tiče edukacije, to sve ovisi o području koje te interesira. Ja osobno učim sama, čitam, itd., ali vjerujem da postoje razni tečajevi i mogućnosti da se usavršavaš (npr. zanima te fotografija- upišeš tečaj). Volim na stvari gledati optimistično. Ako nešto želiš postići, nađeš načina. Edukacija ne mora biti vezana uz instituciju, učiš dok si živ, svaki dan.
Danas je uz pomoć interneta lako pronaći razne rezidencije, studijske i doktorske programe u inozemstvu, razne natječaje za izlaganje… Tome ipak treba posvetiti jako puno vremena, svakoj prijavi. U moru raznih natječaja treba izdvojiti puno vremena za selekciju i odabir onih natječaja koji te zanimaju, i na kojima bi želio izlagati i sudjelovati. Meni je to naporan dio priče.

ŽELIŠ LI PODIJELITI NEKU NEISPUNJENU ŽELJU VEZANU ZA TVOJE UMJETNIČKO STVARANJE? ŠTO BI HTJELA JOŠ POSTIĆI, NAUČITI, DOŽIVJETI?

Voljela bih napraviti interdisciplinarni rad. Privlače me radovi koji kombiniraju više tehnika. Imam puno ideja, trudim ih se ostvariti da ne ostaju samo ideje. Ne mogu povući granicu između onoga što radim (i želja vezanih uz to) i ostatka života. Voljela bih svakako putovati, po mogućnosti u nekom egzotičnom pravcu, naučiti još neki strani jezik, i uvijek biti u mogućnosti slikati (jer to je i privilegija).

Comments

  1. […] momačkim društvom. Situaciju su doduše spasile dvije nestereotipne umjetnice: Diyala i Ana Ratković čije poglede na moć kreacije možete detaljno pročitati u pisanom formatu (kao i intervju s […]