If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Lišen spoznaje

Posted on 21/09/2016 by Introspekcija izvana

Sramio se samog sebe. Ispala mu je polupuna čaša piva na pod te je hinio da je tako trebalo i biti. Cipela je prošla preko lokve ne bi li je zabio dublje u tlo, kao da pokušava nježno poništiti ono što se odvilo. Nije to bila njegova cipela. Njegova je melankolija stajala pored njega, privatna mu družbenica. Nikako cipela.

S kiselim smiješkom na licu pokušao ju je zagrliti. Klatio je gitarom dok mu je u drugoj ruci bilo nešto kablova. Jedva je držao tih nekoliko stvarčica. Sve to nije bilo izvedivo tako jedrom mladiću.
– Idem pustiti ove pizdarije pa me eto. –
Ozbiljnost jednog čovjeka, samo jednog, uspjela je prekriti tminom sve te mase koje su došle počastiti onih nekoliko ljudi koji će se uspeti na scenu. Ubrzo.
– Dobro, pusa. –
Približio se i u kut usana joj položio svoje usne. To je bilo sve. Poklonio joj je položaj svojih usana, malo sjeverozapadno od njihovog uobičajenog položaja na njenim usnama. Uobičajenog položaja od ičega, od Lipika.
Nije to shvaćala kao nešto što bi unazadilo njihov topao i rastući odnos, nešto što tinja u njihovim plećima kao kakva bomba. Spremna eksplodirati. Zaljubljenost i srdašca dva čekaju da eksplodiraju po cijeloj prostoriji kao dva vodena balona. Čuo je da tako ljudi pogibaju. Na nekom auto mitingu previše se zaljubljenih našlo na jednom mjestu te su im srca od ljubavi počela pucati. Tako jednostavno i priprosto. Trebalo se čuvati toga.
No njegovo srce nikad nije ni imalo namjeru eksplodirati kao bomba, više kao nekakav balon prepunjen želatinom i prljavštinom. Onakvom kakva ostane u loncu nakon kuhanja da si pri čišćenju iste zamjerate zašto ste uopće kuhali, zašto uopće znate kuhati. Zašto kemijska sredstva nisu jača da vas izgrizu do kosti. Da se ne sjećate njegova mirisa, dodira. To je bila posljedica njegova srca.

Čuvao se on pucanja svog srca, melankolije i svega što je tom balonu drago.
Polagano i nezainteresirano odšetao je u backstage. Odgrnuo je zavjesu te je samo stajao. Ne da bi ga netko primijetio, nego da bi na miru mogao primjećivati stvari. Volio je takve mirne trenutke. Mir unutar kaosa ljudi oko njega. Nije da nije volio ljude, nego je samo htio mir. Zato je svirao i svakih nekoliko vikenda bio gotovo javna ličnost. Volio je on i logiku.

Logičar produži do kauča na kojem su ležali instrumenti i par koji se ljubakao.
„Pff, kakav klišej.“ pomisli on.

Bile su to dvije djevojke i tu mu je priča o klišejima pala u vodu. Pustio je gitaru i kablove te sjeo na kauč. Do njih. Ove su se ritale uz manevre obezglavljenih kokoši na što se malo udaljio. Trebalo je unijeti nešto bontona u ovu tragediju. Ne njihovu ljubavničku, jer nema ništa protiv bilo kakve ljubavi, nego u ovu njegovu tragediju. On je bio ta početna misao koja je vodila ka gorem. Tako je i ovo procijenio. Jedna od malih tragedija koje se njemu događaju. Eto, ne može na miru ni sjediti i čekati da odsvira jer mu netko nabija lakat u bradu.
Zazvonio mu je mobitel.
– Da? –
– Ej, mi smo išli u kafić popit koju, di si? –
– Na orgijama. –
– Šta? –
– Ma ništa, pusti, zajebavam se. –
– Oš doć? –
– Di? –
– Pa na pivo, ne da nam se bit tamo, neke lezbače su u prostoriji. –
– Aha, ma nisam primjetio. –
– Išle ća? –
– Ma kurac… –
Kolege su nastavili pričati u slušalici, bilo mu je zanimljivo kako se glas udaljava sve više i više. Na kraju je samo prekinuo. Nije bilo svrhe razgovarati. Ni s kim, kako je on to pronicljivo promotrio iza zidova vlastitog uma. Kakvi Wertheri, Goethei i ini? Ovaj je momak bio crna rupa svog Weltschmertza u ovom trenutku, a i u svim trenutcima njegova bitka kako je već primjećivao svoje postojanje. A nije favorizirao to isto. Jer znate, bio je plačipička. Ne po fizičkoj manifestaciji suza, nego po stavovima. Samo idiot.

Prije njegova benda nastupao je uglađeni gospodin na klaviru. No, on ga je zvao lik na klaviru. Volio je omalovažavati ono što je smatrao manje vrijednim, ne samo u njegovim sitnim, crnim, upalim očicama, nego u cijelom svijetu. Svjetskom svjetonazoru na koji je on držao monopol, naravno.

Lezbače su se lizale (po licu i laktovima samo) dok je pijanist i dalje svirao svoj pjesmuljak. Idiot je sjedio na mjestu dopuštajući da ga ove tu i tamo dotaknu, ne znajući je li bio tako stoički raspoložen jer je htio nešto osjetiti, nešto izuzev svoje budalaštine, ili je samo bio beskrajno lijen. Možda će djeci iz ulice kad ostari pričati tu fascinantnu priču o sjedenju pored dvije aktivne ljubavnice. Zaista, život na rubu.

Tonovi su dopirali do njega i ta ga je glazba, na koju je namjerno pokušavao ostajati imun, obuzimala sve više. Počeo se vrpoljiti. Slušao je sve te dubokoumne riječi pijanista koji spominje i Dalmaciju i kamen i sve te ptice i cvijeće koje idiot nije znao ni nabrojati. Vjerojatno ni Dostojevskovljev Idiot nije znao za tako nešto. Dalmatinski kamen. Predivne li spoznaje!

Pun mu je kurac bio vlastite gitare. Ljubičasta, imala je težnju da joj puca ‘A’ žica, nije ga voljela, ali on je volio nju. Unatoč tomu, bacio ju je na pod s kauča. Bilo je to odricanje od nečega za što se čovjek drži duže vrijeme. Odricanje usred cijelog ovog cirkusa. Odricanje od one tamo koja onako glupo gazi po lokvama, odricanje od idiotske glazbe kojom će promijeniti svijet, odricanje od sebe ovakvog kakav je. I to samo radi jednog klavira, jedne pjesme o kamenu, Dalmaciji, moru… Pička im materina!

Osovio se na noge ne znajući kamo ide, u kojem smjeru, gdje će krenuti, znao je da mu je pun kufer svega oko njega, navika i sličnih pizdarija. Gurnuo je ruku u onaj javni prostor, onaj kojeg će se toliko bojati nakon ovoga. Gurnuvši ruku kroz zavjesu izašao je iz backstagea kao iz neke svoje misli u kojoj je bio toliko vremena. A nije mu bilo ni puno godina, balavac mali! Premlad za ikakve spoznaje, no ovu je možda zaslužio.
Stepenice su bile na desnoj strani stagea, prošao je pored njih, pogledao ih.
Markantni pijanist još je jednom opjevao cijelu Dalmaciju, sve svoje lajtmotive i svako pero ptice koja mu je toliko važna. Jebo te galeb, pomisli idiot.

Vratio se do stepenica i dok se zadnji refren uzdizao do vrhunca i pripremao na još četiri ponavljanja, uspeo se na pozornicu, prišao pijanistu i jednostavno sjeo do njega na klupicu. Bila je jako udobna. Od skaja, volio je sve lažno. Počeo je razmišljati u toj sekundi koliko postoji lažnih izraza za kožu. Pogledao je u svoju mladu kožu, madeže. Nasmijao se i šapnuo pijanistu: “Koja je tvoja tajna?“. Pijanist se trudio i dalje svirati i pjevati, ali multitalent i nevjerojatno pristojan čovjek pokušavao je čuti što ovaj ima za reći. Idiot je samo i dalje ispitivao koja je njegova tajna, kako je premostio smisao i sva ta provizorna sranja.

Pijanist je završio pjesmu. Uslijedio je predivan pljesak, cijela je dvorana od osamnaestak ljudi pljeskala, dok su se zvijezdi trenutka oči orosile. Ustao se i svojim umješnim prstima im mahnuo. Sagnuo se natrag do ruba stolca gdje mu je bio ružičasti ručnik kojim je obrisao ruke i suptilno prošao njima preko očiju. Srdašce mamino. Idiot ga je pogledao onako hladno kako to inače radi. Pijanist se sagne bliže i kaže mu svjetovnu istinu, ono što će progoniti ili izliječiti idiota od njegove budalaštine. Njegov je izbor.
– Znaš, ja ti samo volim Dalmaciju, krš i koze. To mi je u krvi, to i pjesma. –
Reče tako mirno i nimalo patronizirajuće, štoviše, motivirajuće. Dok je izgovarao zadnji dio rečenice utješno je primio idiota za ruku i klimnuo mu glavom nakon čega se okrenuo kao da ovog nema i nastavio uživati u svojoj slavi samo na ovu večer. Čovjek je znao svoja ograničenja.

Nesretnik u potrazi za iskonskom istinom i melankolijom ostao je sjediti za klavirom, bilo je još vremena dok se nije trebao maknuti, do nastupa iduće grupe, grupe ovog nesretnika. No, nije se dao trznuti čak ni na nagovor tonaca.

Nije to vrijedno ovakvog bijednog osjećaja, praznine. Ne voli on Dalmaciju ili bilo koje podneblje kao onaj kozojebac koji mu je ruku dirao s onakvim njegovim rukama. Ustao se što brže i otišao u backstage tražiti od dvije lezbače vina, piva ili rakije da dezinficira ruke. Uvijek je bio tolerantan prema svima. Poslale su ga u kurac.

Nasmijao se ironiji, obrisao ruke o još prljaviji i grešniji kauč i produžio u birtiju do drugova, pustivši svoju melankoliju da luta koncertnom halom tražeći ga. Nastavio je putem negodovati. Vidio je na rubu ceste nekakve pijance i slatko im se nasmijao, fudbalerke i čudni dresovi. Bilo je lijepo biti ciničan i nadmoćan. Ušao je u birtiju gdje mu kolege uzviknuše ime. Jedan od njih upita što se dogodi da je došao.
– Ma ništa, trebamo se pripremiti za svirku. –
Sjeli su, pili, svirali, spavali, jeli, radili, pili, svirali, jeli, pili, spavali… Bez nekih velikih spoznaja i saznanja. I ništa se nije mijenjalo.