If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
Goran-Bare-i-Majke-MSU

Ljeto u MSU: Majke [REVIEW]

Posted on 17/06/2015 by Franjo Maretić

Čudo stvaranja je u tebi, rekao je Goran Bare negdje pri kraju koncerta u sklopu programa “Ljeto u MSU”. Svi koji su izdvojili 80ak kuna mogli su prisustvovati tom događaju u subotu 13. lipnja na krovu MSU i posvjedočiti jednoj životnoj priči koju Gospodin Pjesnik izražava kroz svoje pjesme. Takav izraz kako se sve više čini, umire, jer sve velike umjetničke manifestacije u nas, obavezno su popraćene golemim Egom iza kojeg se skrivaju mali ljudi, koji nemaju potrebu mjenjati ništa osim debljine svog bankovnog računa.

Jedan čovjek je jednom napisao da se „narod uvijek sudi po svojim misliocima“ ali mi svojih mislioca nemamo baš. Goran Bare rekao je jednu univerzalnu istinu koje prečesto nismo svjesni. Moč stvaranja zaista je u nama, jer kako god da se okrene, unatoč brojnim ograničenjima, unatoč tome tome sto krećemo iz “minusa” u svijetu u kojem vlada “sveti novac”, mi imamo moć za kreaciju svog žvota. Unatoč i usprkos mraku u kojem Goran Bare očito obitava barem neki dio svog vremena, iz tog mraka izvire jedno blještavo svijetlo, pretočeno u stihove u kojima svi barem malo vidimo sebe.

“Moje ime nije važno, ja sam čovjek” ispjevao je posljednji stih. Negdje sa strane, duboko unutar publike čulo se odobravanje ili bolje rečeno prepoznavanje te jedne velike istine, koja nam toliko često isklizne ispod ruke. Neću pričati o glazbi, neću pričati o ozvučenju, neću pričati o pjesmama, pričat ću o emociji koja je dolazila od tog ranjenog čovjeka koji je svoj mrak pretvorio u djelić svjetlosti koju pjesnik poput njega jednostavno mora podijeliti s drugima. Možemo mi ne voljeti njegovu glazbu, možemo ne voljeti njegove životne izbore, ali nikako ne bi trebali ignorirati poruku koju šalje. Mi ljudi često sudimo knjigu prema koricama, zaslijepljeni onim što vidimo, nesposobni za iskrenost pred drugima, pa i prema samima sebi, ostajemo sakriveni u svojim strahovima maskirajući ih u svjetonazore u koje se kasnije i životom kunemo. Goran Bare to ne radi. Tako je, kako je. Nema maski i predstave, samo čista emocija, pa kakva god ona bila. Naravno, svatko vidi onoliko koliko može i svatko je s tog krova te subote ponio ono što je bio sposoban staviti na svoju dušu, pa makar to bila samo dobra zabava, jer sve što je lijepo je i vrijedno, zar ne? Ili se možda ipak danas sva vrijednost mjeri Svetim Novcem?