If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Ljudi za zvijezde

Posted on 20/09/2017 by Introspekcija izvana

Ne postoje nikakve drugačije rasprave nego one žustre. Takve je priznavao Florijan. Ili Cvetko, kako ga je zvala njegova najdraža Ljiljana.

Ležali su na plaži. More je oplakivalo žal dok se stina bijelila na mjesečini. Oko njih samo šljunak i poveća gromada koju si je ovaj metnuo ispod glave da mu pridržava ono najmilije. Ljiljana je pričala o bubamarama, a Cvetko ju je ovlaš slušao. Njemu su na pameti bile veće stvari. On je bio čovjek za zvijezde.
Cvetko moj, si razmišljal kad kako mi ne vidimo bubamare nikakve drugačije nego
odrasle? – 
Cvetko ju napaćeni pogleda odvrativši pogled s neba i zvijezda. Pokušao je odgovoriti, ali je njegova gesta izgledala kao da je sav od želea ne znajući koji dio sebe najprije zatresti. A svi znamo koliko su želei neodlučni…
Ja nikad nisam vidjela malu bubamaru, recimo…
Super. – odgovori joj Cvetko, promatrajući je još samo nekoliko milisekundi onako
želeast, vraćajući svoj pogled na zvijezde.

Cvetko je svojom tišinom, pardon, kontemplacijom zadavao tempo razgovora, a glava mu je svako malo bila zabačena u stranu u neprirodnu poziciju te je tako izgledao, ne samo kao gore navedeni nečovjek, nego istovremeno i posve humano. Najčovječnije moguće, djelujući kao da ga more psihičke nedaće. Ali nedaće nisu bile obaviještene da su zvijezde posvuda. Paradoksi u Cvetkovom životu bili su tako ironični, baš kao što je ironija nekad bila jako cinična prema njemu i Ljiljani. Nije ih puštala na miru. I kada bi pomislili da je to sve od nje, narugala bi se svojim društvenim mjerilima i pretvorila u komediju.
Zamaskirana cinična ironija s primjesama komike.
Ljubavi, zamisli da nam je sada mala bubamara ovdje… Bila bih ful sretna. Ono, malu da ju vidim napokon. –
Je draga, evo je, samo što nije. –
Cvetko se zamislio i smjestio na ugodno mjesto pored svog autopilota pa oboje lete pored i između Ljiljaninih riječi. I nekih svojih misli, svega onog što bi mogla biti opstrukcija za ovaj veleban trenutak u kojem spoznaje sve što voli. A voli te jebene zvijezde.
Ljubavi.
Riječ iz njenih usta uđe nekako u uši ovog za kojeg ona stalno ponavlja da ju ne čuje i ne sluša. Ali samo je polovično u pravu. Ovaj put je uhvatio ovo ljubavi iz prva jer se rimovalo s Proxima Centauri. Nema on pojma što je to, ali misli da je to neka nama najbliža zvijezda. Što je onda M83? Možda je to samo bend…
Uglavnom, čuo je kako ga doziva i dok se okretao s kamenčuge na kojoj mu je počivala glava ugledao je njeno lice. Eh, to lice – viđeno mnogo puta. Ali kao da ga svaki put gleda Cvetko prvi put. Podsjeti ga na onaj trenutak kad je Ljilju ustvari vidio prvi put dok je sjedila za stolom na svom uvaženom i ozbiljnom poslovnom mjestu. Femme fatale. Za njega i dalje. I ovo se rimuje. Bijaše nasmijan radi te prispodobe.
Ona ga pogleda i stavi mu ruku na lice njegovo bradato. Pokrila mu je oko palcem sasvim slučajno. Imao je osjećaj da mu je komarac u njemu.
Hoćeš li nam otići po kavu? Tamo je kafić, nije daleko, možda devetstotinjak metara. –

Devetstotinjak metara?? To je jebeni kilometar, ne računa se sto metara kada su u pitanju ovako velike relacije. Mislite da se računaju svi poginuli u ratu? Oholom, prljavom i dugom ratu, onom dugom poput te šetnje. Ne! Isto je tako i s ovih sto metara. To je njegova kolateralna žrtva koju ona ne razumije. Sto metara kojih ga je već umorilo više nego što će onih devetsto.
Prije nego što je stigao išta odgovoriti pogledao ju je, sjeo za pilotsko mjesto i unatoč tom kilometru rekao da će otići po kavu. Pokupio se Cvetko s nešto sitniša i odjurio u boj.
Trajala je ta bitka s njegovim umorom od izležavanja. Bitka sa stopalima i grčevima jer je zakržljao poput amebice kakve. Dočepao se Cvetko kave u lokalnoj birtiji i pojurio gotovo trčeći prema plaži jer su ga ruke toliko pekle od vrele kave. Tko još pravi vrelu kavu, zaboga? Mračak je bio, a Cvetko je pošao bez naočala. Za nekoliko je metara promašio svoju Ljilju. Vrativši se nekoliko koraka natrag u tišini je odložio kavu na šljunak i otišao moliti svoje zvijezde da ga liše boli toćajući ispečene ruke u plićaku.
Nije ni obraćao pažnju na to da je Ljilja u sjedećem položaju zabrinuta lica promatrala ekran njegova mobitela.
Kad je uočio situaciju zaledio se u sekundi jer je znao u što ova gleda. Ne opet. Ponovno se to događa.
Približio joj se i zagrlio mokrim rukama. Pogledala je idiota ne mogavši vjerovati da se nije obrisao. Nije ga bila briga. Bio je zabrinutiji za to kako ju smiriti. Zar je otišao po kavu uzalud, zar ju neće ispijati?
Pokazala mu je ekran mobitela. Uzdahnuo je i pogledao. Stisnuo ju jače izgovarajući ‘šššššš’. Otrgnula se idiotizmu i odlučila progovoriti.

Pogledaj ovo. –
Što ne valja? –
Ljubavi… Izgledam ko ova žena na netu. 
Kako ljubavi? – zabrine se Cvetko.
Pa bucmasto. – tužna bijaše mu žena.
Izgledam li tako?
Uze joj mobitel iz ruku. Pomalo je ljutito pogleda.
I ti meni onda govoriš neke gluposti, a ne znaš osnovne stvari, a? Znaš, gledam ti ja te
zvijezde, ti meni o bubamarama, kao ne čujem te, misliš ti… Ovco, ovako ćeš izgledati za nekih puno, puno godina. Sto možda. –
Voli se on loše šaliti. Voli se ona ne smijati njegovim lošim šalama.
Evo, pogledaj ove starce – pokazuje joj novi pogodak na internetu – meni su baš super jer vidim nas kako ćemo izgledati za svu silu godina. E. – bio je odriješit.
Sviđalo joj se kad bi bio takav. Možda je to doprinijelo tome da se opusti i razvuče lice u osmijeh. Bilo joj je drago čuti sve to, ma kako bilo.
Zvijezde i bubamare, znaš ti koliko je to tamo. Čak i bubamare čahuraste male. Staro ti je to ljubavi moja. Ima to svoju povijest. –
Ušutila je draga. Odložio je mobitel. Zagrlio ju je Cvetko i oboje razmišljaše o zvijezdama i bubamarama. On o bubamarama, a ona o zvijezdama.
Tako to ide, pomisli bubamara na koju je Cvetko odložio vrelu kavu. Sad se vesele i onda se pitaju gdje su bubamare. Pih. Ljudi. Samo da im je ljubavi. Tako su jednostavni.