If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Machiavelliev Fraktal

Posted on 25/04/2014 by Introspekcija izvana

Svemirska invazija se približavala, Janko i Milena trčaše dobrih stotinjak metara dok ova nije pogledala prema tlu.  – O ne! –  Uzviknula je i u plaču pala na pod. Janko je gotovo nastavio bez nje, ali jednostavno nije imao srca. Vratio se unatoč strahu i činjenici da je ugazio u govance. Opsovao ju je ispod glasa. Što je? Upitao ju je srdito. – Očica na hulahopki mi se rasparala, ne mogu dalje.-  Janko je zaokrenuo glavom dva, tri puta, sasvim mirno kažiprstom pokazao svemirskoj rasi koga prvoga treba uzeti i otrčao u pobjedu. Milena se derala za njim dobre dvije minute, (svemirci su jako spori u ovoj priči) nastavila je s riječima, – ali DM je samo pedesetak metara odavde, možda je još otvoreno.

Nakon fake uvoda možemo početi s ozbiljnijim stvarima.

Fraktali su fascinantni oblici, zaista. Kako definicije govore, to su geometrijski oblici koji se beskonačno ponavljaju ali imaju konačan oblik i obujam. Ima nešto privlačno u tim suprotnostima, bar meni, ali ja sam čovjek kojeg se jednostavno zabavi. Da bi nastavili ovu raspravu, ogled, morat ćemo se upoznati s još nečim ili nekim. To je Niccolo Machiavelli. Krivo shvaćen čovjek koji je prije više stoljeća napisao politički manifest Vladar. Čak je dobio svoj epitet i to u derogativnom smislu – Makjavelistički. Napisao je manifest Vladar kako bi se umilio princu Mediciju koji ga je nedugo prije toga krivo optužio za djelo izdaje te poslao na višetjedno mučenje. Naime Princu Mediciju su u djelu za to vrijeme možda i previše otvoreno prokazane etičke i moralne vrijednosti modernog čovjeka a to su zloba, volja i želja za moći te jedna od poznatijih izreka – ne satri protivnika svoga do pola nego do kraja, toliko da ti se više ne može osvetiti. Odatle makjavelizam. Machiavelli je krivo shvaćen jer je napisao djelo na osnovi svojeg iskustva, na psihološkoj osnovi predaje.

No u kakvoj su korelaciji Machiavelli i fraktali? Ovdje ćemo pričati o Machiavellievom Fraktalu. Bolje da se vratimo na fraktale da se ne pogubimo. Fraktali kao oblici nemaju nikakve veze s ljudskim osobnim životom, psihološkim aspektom istoga i filozofijom. No ukoliko pogledamo na metafizički način jedan stadij čovjekova života je kao i razvijanje jednog dijela fraktala. Cvate u svim oblicima na sve strane, ima potencijala da se razgrana kamo god može. Onda dođe idući stadij života koji je poprilično sličan ovome prijašnjem no naravno da nije isti. Oplemenjen je možda prijateljima, možda ljubavima, sjećanjima i fraktal dobiva na raskoši, no nikako na veličini, jer znamo da ne možemo nadmašiti tih sedamdesetak godina prosjeka. Zatim dođemo do idućeg dijela života i još smo plemenitije osobe, podarena su nam djeca, obitelj, još sjećanja, loših sjećanja, dobrih, pa problemi, pa usponi i padovi. Naš fraktal postaje sve raskošniji, brojimo krajičke i rubove tih oblika kao kakav sitniš koji nam ostane po đepovima. Čitavo to vrijeme dok nam se život širi, dok naš fraktal postaje sve gušći, napučeniji i plemenitiji mi cijelo vrijeme vidimo našu smrtnost, naše rođenje, našu konačnost i početak. Koliko god čovjek bježao od toga mi nažalost i nasreću sve to primjećujemo. Taj oblik se proširuje, ali unutar jednakih razmjera, unutar onih zadanih godina, unutar onih zadanih milimetara koliko ćemo dati fraktalu mjesta da raste. I sve je to predivno, mi vidimo kako je plemenit naš život, počnemo s jednim, završimo s tisuću oblika. Štoviše, završimo kao posve neki drugi oblik, a na rubovima smo oni isti, čvrsti, tvrdoglavi, ljuti, umorni, dosadni, sretni. Mi biramo i to je lijepo.

No ono što me muči je ta konačnost izbora, ta konačnost koju vidimo pri rođenju već, taj krajnji oblik koji znamo da ćemo doseći. I tu u igru dolazi Makjavelizam. Svaka osoba na kraju živi taj Machiavelliev Fraktal, taj život po Machiavelliu i njegovoj premisi. Na kraju čovjek je sam samcat unutar svoje prolaznosti i smrtnosti i može se samo diviti onome što je sam napravio, koliko si je lijepe ukrase dodao na ovo što ima. Ovim želim reći da je Niccolo patio, a život je izvjestan i samim time je patnja, ponavljanje. Jer po Machiavellievom naputku treba uništiti sve do kraja, treba zgromiti neprijatelja, treba biti nihilist, treba žaliti one koji dopuštaju da se njima vlada, a samim time treba uništiti i sebe. Treba uništiti samog sebe da bi se došlo do kraja tih fraktala, da bi se bolje vidjelo te rubove. Jer to je ono što je zapravo i radio, prognan je uništavao sebe ljubavlju prema takvom životu, prema toj obitelji znajući da ga nikada neće primiti natrag. Vršio je jednu vrstu dodatnog mučenja prema sebi, bio je zatvoren unutar svog fraktala, unutar svog svijeta, svog malog imanja varajući se da će ga život primiti natrag na svoje grudi. Samo zato jer je bio slomljen u jednom trenutku fizičkog mučenja. Naime unutar tog našeg fraktala sva ta promišljanja nas toliko muče da imamo mnogo toga zajedničkog sa starim gdinom. Sami sebe uništavamo unutar fraktala i tog prostora dok ne ostanemo samo mi i patnja. Jer Machiavelli je bio izoliran ali je i dalje bio privržen tim Medicijima, i dalje je pisao Princu, i dalje je pisao sve najbolje o njemu, i dalje se htio vratiti u njegovo okrilje, kao kakvo kruženje koje se vječno događa. Baš kao što i mi i dalje najbolje mislimo o svom životu koliko god nas izigra. Patio je i bio je svjestan toga da ne može izbjeći tu činjenicu. Ostao je sam sa svojim riječima koje na kraju nitko nije čitao, kao da nisu ni postojale, a bile su tako utjecajne.

Ovo nisu gnjevne riječi, nemojte krivo shvatiti, ovo je samo ogled o smislu trajnosti i iskorištavanju tih zadanih nam godina. Jer nemoguće je da ne pomislimo da se makar u jednom trenutku života vrtimo u krug, ponavljamo greške i vraćamo na ono gdje smo već bili, jer sve se ponavlja s takvom osobnom nametnutošću, privatnom nametnutošću rekao bih čak. Jer to će se dogoditi i čim se to odvije sjetite se Niccola i njegove knjige, ne zato jer je napisao tako ogorčenu knjigu, nego zato jer je bio slomljen od strane svijeta, i nisu mu dopustili lijepe krajeve iako se trudio da ih učini takvima. Tu dolazimo do poante, ti naši zatvoreni fraktali osobnog života uopće nisu mizantropske naravi, nego su samonametnute makjavelističke. Čovjek uništava samog sebe promišljanjem i razmišljanjem o tome je li taj život dobro proveden, je li on vrijedan, pa bio on proveden na rubovima. Kakvim god. Rubovima gradova ili rubovima uma. No i dalje mu je čovjek privržen, tom svom fraktalu, koliko god patnje isporučio.

Zadnje Machiavellievo pismo prije smrti poslano prijatelju govori o tome kako je sretan u Firenzi, sam, u malenom seocetu izvan grada kamo je prognan. Bez ikakvih mizantropskih tendencija koliko se god činilo da ih ima. Tu je samo bitno pomirivanje sa sudbinom i to je sve. Tako da svi živimo Machiavelliev fraktal kada shvatimo da je život repetitivan, da se stvari događaju bez razloga, i da je ovo najbolje što se može dogoditi sada.

Razlika naravno uvijek postoji. Lagodnost razmišljanja prevlada i ponavljanje se pretvori u novi život, ponavljanje se pretvori u živote koje ćemo podariti nekom drugom i nećemo to smatrati promašenim, u vrijeme provedeno sa samim sobom i nekakvim međuprostorom koji je tu samo za nas i koji nam dopušta da napravimo što god želimo od sebe. To su trenutci u kojima se ima fleksibilnosti, za sebe i za toleranciju prolaznosti. Za prihvaćanje smisla i besmisla prihvaćanja smisla. Jer vakuum se tvori svake sekunde oko nas i čeka da ga raspršimo ne razmišljanjem o bitku. Život na selu, život u vrevi grada, petstotinjak godina prije ili poslije, jednako je sve. Posve isto, u suštini se ne mijenja. Siguran sam da je Niccolo uresio svoj vrt i okućnicu kakvim biljem da bi se razgranalo, da bi lijepše raslo i da bi ga podsjećalo na stvarnost njegova života. Na podudarnost svega što se ponavlja toliko vremena unedogled. Uresio je rubove mjesta u kojem je živio i s kojeg nije smio otići mireći se sa prolaznošću.

 

Comments

  1. […] mi čovjeka koji se bavi onime što voli i bacit ću kamen na tog lašca. Mislim, zaista ima ljudi koji su se […]