If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Montažstroj i A gdje je revolucija, stoko? – Znamo li što znači „javno dobro“ i kakvi su to krokodili pojeli riječ revolucija?

Posted on 16/03/2015 by LucijaK

Možda najtočniji komentar na najnoviji uradak Montažstroja bio bi prazna stranica – autocenzura na riječ koja, ukoliko i do koga pristiže, radi to uglancana i premazana, za nepce čitatelja koji se smatra dijelom svojevrsne kreme, kreme podatne za provarivanje dobro upakiranih mišljenja koja izbjegavaju formu bilo kakvog čvrstog stava. Ali, koliko Montažstroj voli na čelu s Borutom Šeparovićem, toliko posramljeno (?) volim i ja svoje autorstvo. Onda, s jedne strane, Montažstroj u Beogradu otvara 48. po redu Bitef svojom novonastalom predstavom A gdje je revolucija, stoko? i dobiva izvedbeni prostor u Zagrebačkom kazalištu mladih ujedno slaveći i 25 godina svog postojanja, a ja dajem ljubaznoj djevojci u crnom na ulazu da otkine vršak moje karte, kako bih pravovaljano ušla na borbu za prava maloga čovjeka i sjedam na svoje precizno označeno mjesto, kraseći se svijesti o potrebi za „revolucijom“ i umjetničkom slobodom te ga uredno napuštam, kako bih ponovno probrane individue, uvjerila kako trebaju čuti gdje leži ta ista „revolucija“.

Da početak i kraj projekta nisu realizirani pod nazivnikom „A gdje je revolucija, stoko?“, da ono nije njegova osnovna premisa, onih sat i nešto manje minuta između što su pripadnici kolektiva Montažstroja ili točnije, njegovi akteri: Buga Klara Blanuša, Andreja Dodig, Nataša Mihoci, Konrad Mulvaj i Ante Perković hujali scenom, moglo bi se prozvati tek pop-bukom koja samo u povremenim trenucima tišine, možda ne zazove kazalište, ali barem postavi pitanje. Autoironija s kojom je prožet taj kaotični show spašava tu paradu parola od toga da ne postane samo podcrtavanje onog „tko jači, tlači“ ili u ovom slučaju, „tko glasniji, tog se bolje čuje“ jer, tko može čuti glas razuma kada vam na jedno i drugo uhu izvikuju servirane definicije?

„Ovo nije aktivizam, ovo je pop-glazba“ – riječi su same pozornice i osjetilno gledano, one nisu daleko od istine. Sama energija koja dolazi od aktera evocira osjećaje kakvog dobrog koncerta, da vas gotovo tabani zasvrbe kada shvatite da ste vi prikovani za mjesto. Van toga, gledatelj se sreće samo s mrtvom predstavom, pred sobom i na ekranu gdje bešumne snimke bivšeg projekta Montažstroja „Mali čovjek želi preko crte“ istovremeno prizivaju, ali ne dozivaju, sada zabranom zapečaćene ideje, a jaz između zbora i šačice aktera postaje opipljiv, pop glazba sadašnjice pretvara se u buku, a ona prošlosti u cenzuru, i to najgore vrste – u autocenzuru. Sve ostaje na milost i nemilost vremenu: oni ljudi više nisu, kao što ni mali čovjek više ne prelazi preko crte, ono što je prozvano javno dobro, sada je zapečaćeno pod autorska prava, na pjesme „Paket aranžmana“ što su zazivale ideologije, priljepljena je kapitalistička etiketa, a put do pakla ostaje popločen dobrim namjerama.

Okupani smo u masovnu svijest, uviđamo manjine – pedere, lezbe, crnce, cigane, Srbe i ostale, ako ih ne kupamo drvljem i kamenjem, busamo se u šutljivu toleranciju; ostatak ostataka MČŽPC (koji više nema prava ni vlastito ime), ušutkan je da progovara o toj istoj prešućenoj toleranciji kao i o svemu onome što je na našem, građanskom, hrvatskom tanjuru – on je začepio vlastitu gubicu. Imamo samo natpis poznatog zagrebačkog grafita: „A gdje je revolucija, stoko?“ dok pred vlastitim očima gledamo revolucionare što se sakrivaju od oluje pod krovovima institucija. Da se izrazim riječima Đorđe Balaševića: „Sve je to parada pijanstva i kiča“.

Uglavnom su to upiranja prstom, ali sveti je trenutak kad, ni više ni manje nego Ante Perković (ugodno ironičnog imena) razbija čekićem ploču „Paket aranžmana“. Prekršiti pravila u toj sekundi vremena postaje lako, sve postaje nematerijalno i idealno, ali Perkoviću već u drugoj sekundi ne preostaje ništa drugo nego da pljune dječačkim snovima u usta, kad je glazba pokretala, a on je vjerovao. Sada može jedino zamahnuti čekićem.

U silini performansa Montažstroja, iskliznut će ta doza boli kojom smo obujmljeni gdje nam kao i Baretu, ne ostaje ništa drugo nego da se pitamo „kojim putem krenuti?“. I dok, krajnje mahanje crvenom zastavom Nataše Mihoci možda nešto drugo priziva u konceptu Montažstroja, ono što sigurno time priželjkujemo je novi pogled, neku vrstu novog početka. Ali, ni ta pomisao ne ostaje nedotaknuta od ironije, jer kao što to izjavljuje i sam Šeparović „kapitalizam dobro probavlja i antikapitalizam“ – da želimo preko crte postaje opće mjesto, a rješenja ostaju daleko i od samog pomola. U međuvremenu, sjedit ćemo po kazalištama ili se karnevalizirati na pozornici, upirati reflektor u same sebe i pečatiti svoje ime po ispisanim riječima i nitko neće izostati iz te „parade pijanstva i kiča“ pa zaista gdje je revolucija, stoko? Je li to ono „korak po korak“ ili smo se komforno uljuljali u dobro uvježbane uloge? Prva stepenica pri rješavanju problema njegovo je prihvaćanje – Montažstroj priznaje da ne zna, priznajem i ja, priznat ćemo i svi, a što sad, stoke? Hoćemo li šutiti?

Ako su u A gdje je revolucija, stoko? oni samo slika s ekrana ili ispisana parola, na ulici oni postoje, na ulici MI postojimo, pitanje je – hoćemo li se pokušati nadglasavati ili ćemo protestirati šutnjom? Mi, stoke, na kraju balade, trebamo revoluciju.