If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
siromaštvo01

Morloci i eloi

Posted on 03/03/2014 by Introspekcija izvana

Volim pomagati ljudima, zaista volim. Uživam u tom samaritanstvu kao i svaka druga osoba s imalo zdravog razuma i želje da bude cijenjena i korisna ovom društvu. Pomažem ljudima svakodnevno na razne načine, od jednostavne riječi ohrabrenja do materijalne pomoći. Ovih dana uz riječi obavezno isporučujem i ono materijalno. To je bitnije čini mi se. Čovjek treba igrati po osjećaju, nekima će ipak potpora da će slijediti dobar dan biti važnija, no sve se u hodu improvizira. Pomažem ljudima već duži niz godina, gledam tako oko sebe i primjećujem da ima onih koji se niti ne trude. Time mislim na potencijalne altruiste no ima takvih koji samo puštaju svijet da teče pored njih. Pomalo nezahvalno.

Ključ pomaganja je velikodušnost koju osjetim pri izvršavanju tih djela. Tako da se osjećam kao da sam primio kakav dar a ne podjelio trenutak svog vremena ili financija. Financije nikad nisu problem, na njih gledam kao na nešto čega imam u obilju.

No kad dođem do gubavaca ne volim se previše zadržavati kod njih. Ne zato da bi me ne dao Bog zarazili svojom boleštinom i neimaštinom nego jednostavno ne znaju animirati čovjeka. Nemaju taj ‘joie de vivre‘ koji imaju ostali djelovi niže pozicioniranog društva. Tako da što se više udaljavam od njih činim to za dobrobit druge sirotinje. Da bi ona iskusila nešto više moje vesele dispozicije, jer kao što rekoh, psihološka pomoć te takav oblik darivanja je nekad čak i bitniji. Kada dođem do gubavaca i njihovih kolonija, a trebate znati da su oni najniži stalež društva po svojoj zaraženosti, držim razdaljinu od pet do desetak koraka maksimalno, ne želim pretjerivati, bacim im malo hrane koju pokupe zahvalnih lica. No svako gubavo lice je jednako, trebam to istaknuti. Puno poniznosti, zahvalnosti za taj obrok koji je dobiven, za eventualni račun koji je plaćen. Uvijek su isti, zato su i dosadni često. Nema tu nekih iznenađujućih varijabli, pogledajte jednog i vidjeli ste sve. Samo je bitno da ih ne taknete, da se njihova boleština ne očese od vas. Tu naravno ne mislim na kakav ružan način nego predostrožnosti radi. Teško bi bilo završiti s njima, jer ukoliko se to dogodi svi vam okreću leđa, zaboravljaju vas rođaci i prijatelji i bačeni ste na rub gradova gdje vas ne trebaju gledati. Postajete nerado slušana vijest. To je ustroj društva kakav danas poznamo, bolje tako. Zamislite samo, nekoć su gubavci živjeli među običnim narodom normalno implementirani u društvo. No došlo je do velike eksplozije koja se dogodila prije izvjesnog vremena. Nakon toga sve je došlo na svoje, svaki stalež i kasta skladno znaju gdje smiju i gdje ne smiju. Svi znaju gdje im je mjesto. Jer svijesni smo da nam je nakon eksplozije krv zaražena virusom koji čini naš resus faktor ubojitim.

To nije uobičajen virus. No nismo mi nikavi zombiji da odmah ne biste pomislili. Ovo je jedna podmukla i neizlječiva bolest koja nas tamani malo po malo. I nije lijepa nimalo. Prvo osakati vid, prvo uzme ono što je najmilije. Čovjek ne vidi na daljinu i širinu više, teško je to kad vam netko pokušava dočarati ljepotu osobe ili predmeta do vas, a vi ga ne možete jasno vidjeti. Možete vidjeti samo obrise, a time često pogriješite i zabunite se, a znate kakvi su ljudi, teško ćemo priznati greške. Zatim vam počne uzimati govor, jednostavno zašutite, što god se dogodi, kakav god užas ili lijepa situacija u životu, vi niste sposobni reagirati prigodno, jednostavno šutite. A htjeli biste prozboriti, vjerujte, htjeli biste.

siromaštvo

Iduće što zahvati je živčani sustav, dođe do ogromne empatije koja je disproporcionalna onome što se događa trenutno u vašem životu, koja je zatim praćena kompletnim odumiranjem živčanog sustava. Ne osjetite više ništa i tako znate da je gotovo, tehnički postajete biljka. Zabilježeni su i teži slučajevi u kojima se pojedinci ponašaju kao pod utjecajem droge ili alkohola, mi to zovemo plemenski sindrom, tik prije odumiranja čovjek je iznimno agresivan iz nikakva realna i racionalna razloga. Kao što rekoh volim pomagati gubavcima, ali oni su imuni na te naše bolesti. Neki kažu da je to zato jer su već dovoljno prokleti ovom svojom pa čemu onda da ih Bog tereti još jednom. Neki kažu da su oni nas prokleli no bilo kako bilo nekoliko su klasa ispod nas, a ipak nekad se učini da žive bolje od nas. Jer mi smo u strahu od njih i od nas samih, dok su oni otporni na taj način razmišljanja. Vidim u tome neko olakšanje, neku poetsku pravdu. Odbačeni Morloci koji čekaju da dohvate kojeg buržoazijskog Eloia.

Nekad ne znam čija bolest je gora, naša ili njihova ako već iskreno pričamo. I jedni i drugi u svojim jamama, samo oni su svijesni svoje realnosti za razliku od nas i uspjevaju to iskoristiti najbolje što mogu. Čuo sam čak za priče da su se neki iz viših kasta svojevoljno degradirali da bi barem neko vrijeme živjeli takav život. No to su samo mitovi.

Volim ja pomagati siromašnome, volim taj osjećaj, osjećaj kada me pogleda u oči i kada živim kroz njega pasivno barem tih nekoliko sekundi jer sam blizu njega takvog, iskrenog. Takvog koji čuje, vidi i koji osjeća. Volim ja pomagati bolesnome.