If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
slika (2)

Muke po žicama

Posted on 09/06/2015 by Vragec

I u ovaj je dan zakoračio u različitim čarapama na svojim stopalima. Hajde, barem se desna cipela ne razlikuje od one lijeve. I zakoračiše cipele, svaka sa svojom bojom čarapa, bučno u osvajanje poznatih svjetova, dok vlasniku istih u glavi tutnje vlakovi sastajući se na nekim novim i dalekim prugama.
Radni je dan službeno započeo. Treba ga otrpjeti i dočekati slobodu. Slobodu koja donosi stvaranje. Stvaranje umjetnosti. A stvara on mnogo. Stvarao je i stvarat će. Jučer, danas, sutra. Umjetnost čovjeku. Za čovjeka. No, pustimo parole koje evociraju neka prošla vremena.

Za razliku od njega ona je u dan krenula u istim čarapama. Znate one što sežu do pola bedara ili nešto iznad koljena, kako više volite. U istoj boji. Tople. Navodno dobro griju njena vječno hladna koljena. Ona ne stvara. Tek je ponekad inspiracija.
Jednom ga je upitala kad će se ona naći u njegovim pjesmama, notama, omanjem proznom tekstu… Makar jednom stihiću.
Šutnula ga je njena ideja, misao, eventualna želja duboko u stvaralački mozak. Šutnula ga je onako kako se šutaju prazne limenke piva po putu, dok ujutro žurite na posao, zavideći omladini koja ih je netom ispila i pošla na zasluženi počinak.
Ispunjava on njene želje, ali ovu ne može nikako. Ona da se nađe u njegovim pjesmama?!
Neizvedivo! Nemoguće! To nikada nije dolazilo u obzir. On jednostavno ne može pisati o njihovoj ljubavi. Ne može i točka! Ma uskličnik! Dva!! Njoj i njemu ne treba pjesma. Posebno ne njegova pjesma.
A pisalo se o ljubavi, ženama, srećama, patnjama… Pisalo se, nije da nije.
Ali stvarati nešto o njoj?! Ravno svetogrđu.
Možda ste pomislili da je naš umjetnik sebičan, egoističan, isuviše bezobziran prema ljubavi svojoj hladnih koljena i najljepšeg osmijeha. Samozvano bezobzirno piskaralo i ništa više, mislite si. Bezdušnik koji joj ne želi darovati jedan jedini stih. Stihić. Možda ste pomislili svašta.
Vi biste joj sigurno napisali ep. Epopeju, štoviše. Mahabharatu i Ramajanu istovremeno. Posebno kad znate da svijetom hoda u natkoljenicama. Da, ne nosi hlače preko njih. I zaista je lijepa, da odbacimo vaše nedoumice.
Ali ne i on. Ne i ne. Ugurati nju u svoja djelca bilo bi potpuno lišavanje smisla. Ravno izdaji. Nadmoćno iskorištavanje smislenosti moćne ljubavi.
Osakatiti iskonsku sreću i nadnaravnu ljubav tim činom. Objektivizirati onu koja s njim čini smisao. Smisao svih smislova. Ne dolazi u obzir! Nikako!
“Draga, uskratit ću ti svoj stih.” rekao je ozareno.
A vi ćete reći: ”Pa što se ovaj umjetnički lik, koji ne zna upariti čarape, izmotava? Ta upravo ju je tutnuo u svoj prozni ispljuvak.”
Naprotiv, inspiracija je ona, nikad objektivizirana.
Kako je dama hladnih koljena shvatila da patnja mora biti pokretač umjetnosti, zaključila je da njen kućni stvaratelj mora patiti od njene ruke. Samo tako će ju shvatiti ozbiljno i tako će prihvatiti novu inspiraciju koja dolazi od one najdraže. Ta koliko je puta žudio za takvom patnjom. Naravno, ne fizičkom. On je jednostavno nježan. Evo, baš jučer ga je slučajno porezala po nosu njegovom orlovskom kutijom cigareta te se sav uspaničio i počeo tražiti obližnje klinike za plastične operacije. Umjetnici su rijetke biljke. Hipohondri mahom.
Dama je smislila paklen plan, izrezat će sve žice na njegovim gitarama. Naime, ima nekoliko tih nepotrebnih, a srcu mu predragih stvarčica pa je inspiracija njegova krenula po krajnju inspiraciju režući žice na svakoj od njih. Po završetku bijaše i više nego zadovoljna. Iz daljine je promotrila svojih ruku djelo te joj se učinilo kao neka umjetnička instalacija. Žao joj je bilo što se njen dragi nikad nije ponudio da siječe žice za nju, da skida boju s tih živih objekata kakvima ih je nekad percipirao, uporno im odbijajući dati imena jer se bojao prevelikog vezanja za njih. Čudan čovjek.
Istinski uživavši u počinjenom, zvala je svoju ljubav da promotri njeno djelce i da vidi njegovu strašnu reakciju. Prije navedenog na stol je, naravno, stavila bilježnicu u koju on redovno zapisuje svoje misli upućene drugima. Drugim ženama, drugim trenutcima, drugim svjetovima, mislila je. Konačno će bar jedna stranica biti ispunjena žalopojkom o njoj jer to je ono što osoba do vas želi, da je prisutna u svakom aspektu života. Pa bila to i poetska kritika na papiru u obliku metafore. Samo ja bih ju shvatila, mislila si je još zadovoljnija učinjenim i pripremljenim.
Napaćeni hipohondar je dolazio u sobu na nagovor njenog svilenkastog glasa uz primjese dalmatinskog naglaska. Nije ga se ni trudila izgubiti tijekom godina, što mu je bilo jako simpatično, a ona je samo zvučala još više s krša ponavljajući rečenicu: ”Oj, dođi amo.” Neodoljivo.
Zamalo se nije ugušio vlastitom slinom kad je vidio sve te stvarčice tako oskvrnjene. Spustio se na koljena, izvadio iz džepa svoj drugi, omanji blokić i počeo recitirati kraću epopeju koju je napisao za slučaj da im se dogodi što ovakvoga iznenada. Zvala se Ep o gubitku.
Koljena su ga zaboljela te je izgubio strpljenja za svoje epove i za ikakve gitare. Umoran od posla, sjeo je na kuhinjski stolac i pozvao svoju mladu na raport.
“Rozamunda, ne možemo tako, znaš li ti kol´ko žice koštaju?“
Pokušavao je biti što uvjerljiviji u svojoj opomeni jer ni sam nije znao koliko žice koštaju. Ovo je zapravo bilo pitanje upućeno njoj, ali i molba da ”gugla” cijene žica jer je ovaj u potpunosti izvan doticaja sa svijetom. Znate, on stvara.
Ova ga je pokušavala gledati hladno te je laktom samo gurkala bilježnicu prema njemu, posve suptilno.
“Ne znam, možda piše u bilježnici, bolje da pogledaš?“
Nije se obazirao na njene riječi niti na bilježnicu, nije čak osjećao ni ljutnju ni gnjev koji bi ga tjerao na stvaranje. Samo je bio malo razočaran što sad nema na čemu skladati svoju novu pjesmu. Balada o golubu ju je zvao.
“I što sad Rozamunda moja, kako ću sad stvarat´?“
Upitao se ovaj dok je dama ostala zaprepaštena što nije ni pomislio da bi riječ zapisao o njoj, da bi malo ljutnje ili razočaranja pretočio u pjesmu, sliku, kip…
Nije dobio povratnu informaciju. U taj zao čas na obližnji dimnjak sleti golub kojeg umjetnik zapazi s prozora. Istog je trena ustao sa stolca, uzeo bilježnicu i olovku sa stola te počeo zapisivati završetak balade koja je čekala njegov pečat.
– Golub na dimnjaku, drugi golub ga gleda, gledaju jedan drugog, dva goluba ljubavi. –
Okrenuo se prema svojoj mladoj hladnih koljena bez njenih poslovičnih čarapa i ponosno rekao:
“Mislim da je to to.“
Ova ga je samo slušala kako čita svoju baladu iznova i iznova. Možda se prvi put smjestila izvan svoje percepcije i sve promatrala kao prolaznik u njihovoj kući, obitavalištu. Korisno je to bilo.
Gledala ga je tako ponosnog i spremnog da osvoji svijet svojom baladom, zgražajući se kako je užasna. Balada, ne ona. Ne zato što ne sadrži nju, nego zato što joj je možda prvi put došlo do uma da je on zaista loš umjetnik i da je zaista iluzorno tražiti da bude u njegovim stihovima. Može se nadati samo sparivanjima s nekim nepoznatim pastelnim bojama zavjesa, presvijetlim sunašcima i sličnom.
Možda je prvi put shvatila da je zaista dovoljno to što oni imaju, bez te umjetnosti, naravno. Tu ljubav koju isporučuju jedno drugome. Možda je samo tražila previše.
Počela je kovati novi plan. U kući ima tekućine za upaljače, nikad se ne zna kad će slučajno doći do kakvog manjeg požara koji će zahvatiti samo bilježnice i njegovu umjetnost.
Rozamunda se poveselila i pljeskala Rudolfu kako je umješan u stihoklepstvu jer livade su procvjetale, nebesa se pozlatila, lastavice su im došle ponuditi svoja prvorođena. Rudolf je osvajao svijet svojim riječima, dok su golubovi bježali što dalje.