If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Neki drugi životi 002

Posted on 25/04/2014 by Franjo Maretić

Vlak je nekom monotonom brzinom plovio prugom dok su se krajolici izmjenjivali ostavljajući zelena brda i doline iza nas. Osunčane zelene krošnje, duge livade, osunčani pašnjaci koji su se protezali mojim očima, naveli su me da pomislim koliko sam bio daleko od svega toga. Život je bajka, pjevao je kos na grani, kupajući se u dubokom zelenilu. Ali život je pakao vikao sam ja; izgubljen na cesti, pokisao, stisnut između visokih zgrada. Prikliješten. Smožden. Pogled između  visokih zgrada čini nebo uskim. Ne sjećam se kada sam se posljednji  put zagledao u taj plavi beskraj. Vjerojatno sam bio još dijete. Naivan. Nevin. S godinama i nebo je poprimilo sive nijanse. Prestao sam gledati.

Naš vlak je imao mnogo sličnosti s tim vlakovima, samo što je naš vlak  bio prazan, barem koliko sam ja uspio zamijetiti. Izuzev mene i djevojke iz moje kabine, uočio sam još par putnika. Kako mi se činilo, svi su putovali sami i uglavnom gledali svoja posla. To mi je odgovaralo.

Sišao sam  na sljedećoj stanici zaputio sam se u lokalnu trgovinu. Obaviješteni smo da imamo petnaestak minuta prije nego što vlak krene. Bila je to jedna od onih malih obiteljskih radnji koja živi samo zahvaljujući željeznici i putnicima koji siđu kupiti nešto za jelo ili piće. “Dobar dan“, rekao sam. „Dobar dan“ odvratila je mlada cura na pultu, nezainteresirano podigavši pogled s vjerojatno najnovijeg broja nekog ženskog časopisa, a odmah potom vratila se čitanju istog. Trgovina je bila prazna tako da sam mogao nesmetano pregledavati police, tražeći bilo kakav materijal koji će me zabaviti ili barem skratiti vrijeme tijekom putovanja. U moru raznih grickalica i hrpe gaziranih umjetno zašećerenih pića zamijetio sam mali odjeljak -policu- iznad koje je stajao natpis KNJIGE.

Bile su to sve rabljene knjige, iako vrlo dobro očuvane, zamijetio sam. Većinom bestseler autori poput Stephena Kinga i Gabriela Garcie Marqueza, ali bilo je tu još nekoliko autora za koje nikada nisam čuo. Shvativši da nemam previše vremena (već desetak minuta lutam trgovinom), da vlak samo sto nije krenuo, izvukao sam nasumce prvo što mi je palo pod ruku i  uputio se ubrzanim korakom na blagajnu. „Još nešto“? upitala je mlada blagajnica. „Ništa hvala“, rekoh izvadivši svotu koja je bila više nego dovoljna da pokrije cijenu knjige i gotovo trčećim korakom uputio sam se prema peronu. Stigao sam u pravom trenu. Sekundu nakon što sam se ukrcao vlak je krenuo. Stigao sam u kabinu zadihan. Ona je i dalje sjedila mirno i čitala gotovo ne primijetivši moj ulazak. Sljedećih nekoliko minuta pokušavao sam doći do zraka.

Sve što posjedujem može stati u dvije putne torbe, točnije u dva putna kofera što leže na prašnjavom podu vagona za prtljagu. Sve što dokazuje da su te stvari zaista moje vlasništvo je bijedan komadić papira na kojem već izblijedjelom tintom stoji broj dvadeset tri i naravno ponešto novca na bankovnom računu nakon prodaje kuće. Zadnjih pet godina kao da je ishlapilo, a život prije toga… to je u još većoj magli. Na kraju život se svede na par komada odjeće i pokoje sjećanje. Bez dokaza.

Vlak je već krenuo i krajolici su se nastavili izmjenjivati poput kazališnih kulisa. Došao sam do daha i obrisao znoj sa čela. I dalje je bilo prokleto vruće u kabini. Sjedeći tako shvatio sam da nisam kupio ništa za popiti, a već sam i ogladnio malo; ne bih sada imao ništa protiv ručka kakav je bivša žena uobičavala kuhati za nas dvoje dok sam ja lijeno buljio u televizor tih nedjeljnih popodneva, izležavajući se na kauču dnevne sobe. Nikad nismo imali djece. Htjeli smo, ali nikada nismo našli vremena, tako da smo uvijek bili sami; ponekad bi pozvali prijatelje na ručak ili večeru, ali s vremenom sve manje. Na kraju glavnu riječ vodila je tišina. Sjedili bi jedno nasuprot drugog i šutjeli. Sada dok prebirem po uspomenama, ne mogu naći razlog tog našeg udaljavanja. Kao da smo zaspali zaljubljeni, a probudili se kao stranci. Nakon podužeg nećkanja odlučio sam izvaditi knjigu koju sam kupio i skratiti si vrijeme do sljedeće postaje. Vidjevši da vadim knjigu, podigla je pogled po prvi puta, a potom ga brzo spustila. Lav Nikolajevič Tolstoj- Uskrsnuće- pisalo je na knjizi. Pomalo razočaran svojim odabirom -zbunjuju me ruska imena u knjigama – nevoljko okrećem prvu stranu. Čitao sam punih sat vremena, a potom sam odlučio malo odmoriti oči. Spavao sam nekoliko sati.

Probudio sam se s užasnom glavoboljom (opet), dok su mi usta bila suha poput baruta. Bilo je kasno poslije podne i sunce je bilo na zalasku. Oranice i pašnjake zamijenio je prizor vode koja se pružala ispod nas. Zamišljeno je gledala u mome smjeru i slušala me kako govorim. Učinilo mi se kao da gleda kroz mene. “Pomalo pesimističan pogled“, rekla je. “Iskustvo“, rekoh, “ipak sam nedavno razveden“ pokušavši namjestiti osmjeh. “Volite li ju još?“. Progutao sam knedlu kad me to upitala. Bilo mi je to preosobno pitanje, a i prebolno za sada moram priznati. Val vrućine okupao mi je lice. Osjetio sam kako poprimam boju tek dozrele rajčice.“ Ne“, rekao sam skrenuvši pogled s njenih očiju, trudeći se da zvučim što uvjerljivije moguće. Mislim da je shvatila da lažem. “Taj brak je bio divan primjer sebične  ljubavi“ rekoh. “Žao mi je“, rekla je. “Nema veze“, odvratih. Vlak je gotovo neprimjetno počeo usporavati. Golema vodena prostranstva zamijenio je zeleni krajolik i u daljini su se pojavili prvi znaci civilizacije. “Čini se da stajemo“ rekoh. “Jeste li za kavu?“ pitao sam je. “Jesam“, rekla je spustivši knjigu u mali ruksak što je stajao pored nje. Uspio sam pročitati naslov  njene knjige. Lav Nikolajevič Tolstoj – Uskrsnuće – pisalo je na knjizi. Vlak kao da je plovio po površini mora ili jezera, nisam siguran. Mora da smo prelazili neki poveći most. Zamolio sam je za malo vode, ako ima, objašnjavajući kako su mi usta suha i ispričavajući se usput što ju prekidam u čitanju. Rekla je kako nema veze, da se ionako mora malo odmoriti, pružajući mi gotovo punu bocu vode uz upozorenje kako je već pila iz boce i da ju slobodno obrišem. Nisam to učinio. Pitao sam je da li sam prespavao koju postaju. Rekla je kako nismo stajali još od popodneva. Nakon tog kratkog razgovora u kabini je zavladala tišina. Praveći se da ne gledam, pogledavao sam prema njoj, svaki puta zamijetivši drugi detalj, i dok su njene oči bile prilijepljene za posljednje zrake sunca koje su svakim trenom postajale sve tamnije, moje oči bile su prilijepljene na nju. Zlatnožute sjene koje su padale na njene obraze činile su da izgleda nekako umjetno, poput grčkih kipova žena savršeno isklesanih u kamenu, samo što je njeno lice izgledalo kao da ima kalup od zlata, savršen i blistav. “Vjerujete li u ljubav?“ upitala me odjednom uhvativši moj pogled na svojem licu. “Ne znam“ odgovorih pomalo zatečen, nervozno palivši cigaretu. “Kakvu ljubav?“ upitam. “Mislite li da postoji više vrsta ljubavi“? upita ona. “Ne, mislim da postoji samo sebična i nesebična ljubav“ uspio sam izreći, sabravši se malo. “Hmm“ prokomentira ona. “Nisam sigurna da shvaćam što mislite“ reče. Osjetivši se malo nelagodno, ipak sam odlučio  malo pojasniti što sam mislio.“Mislim da većina ljudi stupa u brak ili vezu, ne zato što se zaista vole, već zato što je to ustaljena navika koja nam je nametnuta društvenim normama i standardima koju većina ljudi slijedi, uopće ne razmišljajući svojom vlastitom glavom“ rekao sam. “Pribrojimo još svemu tome strah od samoće i dobijemo puno “sretnih“ parova unutar kojih ljubavnici samo žele uzeti, i samo razmišljaju što će dobiti od partnera. Zanima ih samo što mogu uzeti jedan od drugoga. E to zovem sebičnom ljubavlju, koja je po mome mišljenju prevladavajuća većina“ , rekao sam.