If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Neki drugi životi 003

Posted on 19/05/2014 by Franjo Maretić

“Mislim da većina ljudi stupa u brak ili vezu, ne zato što se zaista vole, već zato što je to ustaljena navika koja nam je nametnuta društvenim normama i standardima koju većina ljudi poput stada slijedi uopće ne razmišljajući svojom vlastitom glavom“ rekao sam.

“Pribrojimo još svemu tome strah od samoće i dobijemo puno “sretnih“ parova unutar kojih ljubavnici samo žele uzeti, i samo razmišljaju što će dobiti od partnera. Zanima ih samo što mogu uzeti jedan od drugoga. E to zovem sebičnom ljubavlju, koja je po mome mišljenju prevladavajuća većina“ rekao sam.
Zamišljeno je gledala u mome smjeru i slušala me kako govorim.
Učinilo mi se kao da gleda kroz mene.
“Pomalo pesimističan pogled“ rekla je.
“Iskustvo“ rekoh “ipak sam friško razveden“ rekao sam pokušavši namjestiti osmijeh.
“Volite ju još?“ upitala je…
Progutao sam knedlu kad me to upitala.
Bilo mi je to preosobno pitanje, a i prebolno za sada moram priznati.
Val vrućine okupao mi je lice.
Osjetio sam kako poprimam boju tek dozrele rajčice.
“Ne“ rekao sam skrenuvši pogled s njenih očiju, trudeći se da zvučim što uvjerljivije moguće.
Mislim da je shvatila da lažem.
“Taj brak je bio divan primjer sebične ljubavi“ rekoh.
“Žao mi je“ rekla je.
“Nema veze“ odvratih.
Vlak je gotovo neprimjetno počeo usporavati.
Golema vodena prostranstva zamijenio je zeleni krajolik i u daljini su se pojavili prvi znaci civilizacije.
“Čini se da stajemo“ rekoh “Jeste li za kavu?“ pitao sam je.
“Jesam“ rekla je spustivši knjigu u mali ruksak što je stajao pored nje.
Uspio sam pročitati naslov njene knjige.
Lav Nikolajevič Tolstoj-Uskrsnuće-pisalo je na knjizi.

*

Nebo je poprimilo žarko crvenu boju.
Plave nijanse su se počele stapati s tamom dok je sunce užurbano prepuštalo mjesto velikom bijelom mjesecu koji je našao mjesto na već noćnom nebu.
Večer je bila ugodno topla.
Sjeli smo u restoran koji se nalazio nedaleko od postaje. Imali smo dovoljno vremena, zaključili smo.
Ona je naručila čašu bijelog vina, a ja sam naručio pivo. Neko uvozno mislim.
Ova postaja bila je dio većeg mjesta nego sve dosadašnje.
Ljudi su prolazili ulicama, dok je uobičajenu tišinu zamijenio žamor drugih gostiju restorana.
Nije to bio neki otmjeni restoran, ali čisto pristojno mjesto za čašicu razgovora.
Sjedila je nasuprot mene.
Već refleksnim pokretom ruke stavila je pramen kose iza uha, izvadila cigaretu i zapalivši je duboko udahnula.
“Gdje putujete?“ pitala je.

*

Konobari su popalili svijeće po stolovima.
Ulica je poprimila žuti sjaj obasjana uličnom rasvjetom.
Gledao sam u nju. Izgledala mi je poput izmišljene priče.
Plavičasti dim njezine cigarete gubio se u mirisu tame koji su prekidale samo krijesnice.
Kada sam zadnji put vidio krijesnice?
Ah, sjećam se. Bilo je to u djetinjstvu, za vrijeme posjeta baki na selo.
Roditelji su me slali tijekom školskih praznika na selo kod bake i djeda.
Htjeli su da iskusim seoski život.
Pa… iskusio sam dosadu.
Ali sjećam se stotina krijesnica kako plove tamom.
I svjetlucaju.
Poput njenih očiju sada.
“Nigdje određeno“ kažem, pripalivši cigaretu.
“Želiš reći da ne znaš gdje putuješ?“ pitala je – više radoznalo nego začuđeno.
“Želim reći da mi odredište nije bitno“
“Zašto onda putuješ?“
“Bitno je putovanje, a ne odredište“ rekoh.
“Hmm“ prokomentirala je “zvuči poput rečenice iz lošeg filma“ rekla je, nasmijavši se, ali bez imalo podrugljivosti.
Bio je to lijep osmijeh. Iskren osmijeh.
“Pa, ponekad mi se život čini poput lošeg filma“ rekoh
“Još malo klišeja?“ pitala je osmjehujući se.
“Zašto ne“ rekao sam.
“ Da, zašto ne“ rekla je.

*

Konobar je stigao s pićem.
Elegantno je odložio čašu bijelog vina ispred nje.
Nazdravili smo pogledavši se u oči.
Osjećao sam kao da se poznajemo već, ali bilo bi suludo tako nešto misliti.
A možda sam samo suviše usamljen pa tražim veze i tamo gdje ih nema i hvatam se za stvari koje ne postoje.
Hvatam iluzije.
Barem je to lako. Umisliti si stvari. Zamisliti svjetove koji postoje samo u mojoj glavi, čuti glasove koji govore samo meni, vidjeti veze tamo gdje ih nema.
“Udana?“ začuo sam zvuk svoga glasa.
“Samo za sebe“ odgovorila je podignuvši lijevu ruku, šireći prste i pokazujući prazno mjesto tamo gdje bi vjenčani prsten inače stajao.
“Vidiš?“ rekla je ponosno ispuhujući dim cigarete.
Imala je lijepe duge prste. Tanke.
Nokte lakirane, crne boje, ne preduge, ne umjetne već svoje, vidno održavane.
To gotovo uvijek prvo primijetim na ženi, a uostalom mnogo toga se može saznati o osobi samo gledajući im u prste i nokte.
“Znači…“ rekao sam “još uvijek samo svoja?“
“Još uvijek samo svoja“ rekla je.
Nazdravili smo tome.

*

Konobar je prišao nudeći nam jelovnike.
Naručili smo samo hladna predjela.
Ja sam naručio još jedno pivo, a ona je naručila još jednu čašu bijelog vina.
Ispričala mi je kako putuje u rodni grad. Mlađa sestra joj se udaje i vjenčanje je za dva dana.
Rekla je da nevoljko ide kući jer zna da će je odmah zasuti raznim pitanjima.
Sve će zanimati kad će se ona udati i svima će biti čudno kako se pet godina mlađa sestra udaje prije nje i još hrpu besmislenih potpitanja.
Budućeg sestrinog muža ne poznaje, ali uopće ne sumnja kako je tupan, jer što bi njena draga sestrica mogla naći – nego tupana.
Nije da ona ne voli svoju sestru već samo misli da je ona jedna od onih ljudi.
“Kakvih ljudi?“ pitao sam.
“Plošnih“ rekla je “ljudi koji su zapeli u svome filmu“
“Ali svi smo mi u svome vlastitome filmu“ rekoh
“Da, ali… ma nema veze, objasnit ću ti jednom – možda“ rekla je.
Na moje pitanje kako ne poznaje sestrinog dečka (muža) samo je odmahnula glavom. I objasnila mi kako nije u kontaktu s obitelji već gotovo sedam godina. Od kad se odselila od njih. Nisu se baš lijepo rastali.
“Samo sam našla pozivnicu u sandučiću“ rekla je “ne znam ni kako su znali gdje živim“
“I zaista ideš, samo tako, nakon toliko vremena samo ćeš se pojaviti na kućnom pragu“? pitao sam.
“Pa život je prekratak da bih ga provela u svađi, a uostalom, pozvana sam.“

*

Hrana je ubrzo stigla. Jeli smo u tišini.
Izgledala je prelijepo pod svijetlom svijeća.
Pomislio sam kako je lako s njom razgovarati.
Imao sam osjećaj da bih joj mogao reći sve, sve svoje brige i čežnje i strasti i žudnje.
Mogao bih nasloniti glavu na njeno krilo i zaspati poput djeteta.
Bila je poput starog druga i stare ljubavi, bila je poput svježeg jutra poslije sparne noći.
Osvježavajuća.
Ali znam da je i prolazna, jer istina je da kad se rastanemo i kad svatko ode svojim putem, nikada se više nećemo vidjeti. To je istina. Ma ne istina – već najizglednija budućnost.
Stranci smo jedno drugom, to je stvarnost koju tek će vrijeme otkriti. Igramo sporedne uloge u igrokazu života. Statiramo i samo stojimo sa strane i gledamo kako prolazi.
A kada prođe kao da nas nikada nije ni bilo.
Ostajemo izgubljeni u tuđim hodnicima sjećanja, lutajući čekamo da nas nađu, čekamo da nas spomenu, da nas se sjete, da bi u tom jednom kratkom trenu opet postojali onakvi kakvima smo nekada bili. A kada sjećanja izblijede, kada požute poput starih slika, kada sjećanje postane više poput sna; maglovito i nejasno, nestvarno i daleko, samo će vrijeme biti svjedok da smo nekada bili ovdje.
Jer svi nestajemo. I ona i ja, i svi mi svakog trena. Zauvijek.

*

“Oprosti“ zamislio sam se.
“Što si rekla, nisam te čuo?“
“Kad kreće vlak“ pitala je
“Vrlo brzo, imamo još malo vremena“ rekoh joj pokazavši na sat na svojoj ruci.
Konobar se lijeno dovukao do našeg stola i pokupivši prazne tanjure nestao negdje u unutrašnjosti restorana.
Zatražio sam ga račun.
“Odmah gospodine“rekao je.
“O čemu si razmišljao maloprije?“ pitala je.
“Ma o glupostima samo, ništa bitno“ rekao sam i odmahnuo rukom.
“Izgledao si previše ozbiljno i daleko za nekoga tko razmišlja o glupostima“
“Zaista“ rekoh “ nije ništa bitno, ponekad jednostavno odlutam i moje misli kao da imaju svoju vlastitu volju“.
Samo me pogledala ne rekavši ništa.
Konobar je stigao s računom.
Platio sam račun. Ostavio sam mu siromašnu napojnicu, ali i usluga je bila siromašna pa se i nisam osjećao obveznim ostaviti više.
Izašli smo iz restorana i krenuli prema željezničkoj postaji.
Hodali smo laganim koracima. Hodala je pored mene šuteći. Izgledala je tužno.
Bojao sam se da nisam možda ja nešto rekao ili učinio.
Pitao sam je je li sve u redu?
“Ne“ rekla je potiho pogledavši me velikim smeđim očima.
Učinilo mi se da su staklenaste. Suzne. Ali svejedno lijepe.

*

“Samo….div mojih grudi ide sa mnom, bilo kuda išla“
“Emerson?“ pitao sam.
Nasmiješila se.
Uzvratio sam osmijeh.