If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Neki drugi životi

Posted on 02/04/2014 by Franjo Maretić

Piše već dugo, ali nikada nije ništa završio; trebalo je dozrijeti za to, pa sada eto imate priliku po prvi puta čitati jedan od prvih dovršenih radova koji će izlaziti dva puta mjesečno u kratkim serijama. Bit će to polu – istinita priča o tome koliko jako možemo zeznuti u životu i je li to uopće moguće ispraviti. Možda priča o smislu, a možda samo trabunjanje…

Stigao sam kući kasno, zadnji vlakovi već su odavno krenuli sa svojih perona.
Put mi se odužio.
Već kasnim ali…
Noćas  me nitko ne čeka, nema više tople večere i poljupca koji odaje dobrodošlicu – dobrodošlicu kući.
“Zdravo dragi“ uobičavala je reći, dočekavši me sa smiješkom.
“Bok ljubavi“ odvratio bih ja,onako pomalo već uobičajnim tonom, kao da se podrazumijeva.
Tada bih sjeo za stol poput kakve klade i napunio želudac, nabrzinu.

*

Ovih dana liježem sve kasnije, a jutra kao da sve brže dolaze.
Pijev kosa svako jutro kao da mi poručuje;“hej čovjece, halo, život je bajka“, a ja sve čvršće držim oči zatvorenima. I zaista, nema goreg slijepca od onog koji odbija vidjeti.
Jutra su najgora.
Sunčevo svijetlo ubija sjene i ruga im se, i pod tim svijetlom vidim sebe – onakavim kakav doista jesam.
Odraz u ogledalu iskrivljuje mi lice pa se ponekad čini da plačem.
To ne činim više.

*

Svakim je danom sve teže biti gost u svojoj kući.
Prazan hodnik koji me dočekuje i pozdravlja čini se sve mračnijim – jučer sam stajao ispred vrata pola sata prije nego sam se odvažio ući.
Tihi škljocaj kljućanice kao da je odjeknuo duž hodnika.
Zidovi.
Prazni zidovi.
Prazan hodnik.
Hm..zanimljivo je to. Ja i taj hodnik, imamo mi dosta zajedničkog.
Oboje odišemo starom ustajalom prašinom, koju nitko ne dodiruje.

*

Rekla je da više nismo isti ljudi-ona i ja.
Rekla je da nisam više onaj u kojega se zaljubila. Ha kakav klišej, zar ne?
Rekla je da bi bilo najbolje kada bi se malo razdvojili,
“Trebam malo vremena za sebe“ rekla je.
Bila je to prva besana noć. Više ih i ne brojim.
Sljedećeg jutra otišao sam na posao, ali kad sam se vratio nje više nije bilo.
Vidjeli smo se još nekoliko puta kasnije ali ispred naših imena sada stoji oznaka bivši.
To je nešto poput rabljeni mislim.

*

Noćas sam posljednji put doma. Hm. Čudno je to, jer više ovo nije dom.
Sličnije je to groblju. Groblju uspomena čiji spomenici izviruju iz svakog kutka.
I zadirkuju i zovu i mame.
Spomenik jednog bivšeg života.
E pa vrijeme je da krenem. Karta je u jednom smijeru a ovaj spomenik na prodaju.
Jučer me nazvao agent i rekao da imaju mogućeg kupca.
Dajem ispod cijene.
Rabljeno.
Bivše.
Odbačeno.

*

Zastao sam na nekoj stanici u nekom gradu.
Rekli su nam da vlak kreće za dvadeset minuta i da obavimo što moramo.
Bila je već kasna večer jer bio je to kasni vlak.
Vlak za kuda? Pitate me.
Vlak za daleko odavde.
Stajao sam na stanici i pušio već drugu cigaretu.
Plavkasti dim uzdizao se visoko i blijedio u žutom sjaju visokog stupa javne rasvjete, dok su cvrčci pjevali svoju jednoličnu pjesmu.
Bila je to prva stanica mog sljedećeg života.
Dvadeset minuta je ubrzo prošlo.

*

Imala je crnu valovitu kosu i par sitnih pjegica što su joj prekrivale obraze.
Sjedila je u kabini nasuprot mene.
Otprilike negdje mojih godina zaključim.
Imala je otvorenu knjigu ispred sebe, i pretvarajući se da je beskrajno zanimljiva potpuno se zagledala u njene stranice.
Šiške su joj padale preko očiju i prekrivale njene velike smeđe oči.
Zadubljen u svoje misli pogledavao sam u njenom smijeru.
Lijepa je, pomislih.

*

Kroz prozor kabine tama je pružala svoje ruke.
Svijetlost ulične rasvjete je postala sve rijeđa dok se naijzad nije potpuno prorijedila.
Pogledavši kroz prozor vidjeh samo mrak.
I svoj odraz.
Učinilo mi se da plačem. Ali…
Povremeno u daljini bljesne neko svjetlo.
Neka lampa nekog nepoznatog.

*

Trznuo sam se iz sna.
Znoj je curio s mene u potocima.
Svjetlo u kabini je bilo prigušeno, a djevojka je nasuprot mene, ispružena preko čitavog sjedala mirno spavala.
Ne sjećam se sna. Nikada ih se ne sjećam.
Vjerojatno je i tako bolje.
Otvorio sam prozor  i  zapalio cigaretu.
Zapljuskivajući mi lice hladan zrak me vratio u stvarnost.
„Hvala bogu za nikotin“ pomislih
Sjeo sam.

*

Gledao sam je kako spava i slušao kako diše.
Tako je lijepa.
U mislima joj rukom dotičem lice, pomičem pramen njene kose i smještam ga nježno iza njenog uha.
Koza joj je tako glatka na dodir.
Sitne pjegice, gotovo neprimjetne na obrazima stoje poput neke tajne karte.
Karte skrivenog blaga kojeg treba pronaći.
Ona otvara oči i gleda me tim velikim smeđim očima.
Smiješi se.
“Znaš li da te volim“? upitala je nježnim glasom.
“I ja tebe“ odgovaram.
Usne su joj slatke i meke…
Buđenje…
Naravno, lijepi snovi nikad ne traju.

*

Bljesak jutarnjeg sunca granuo je kroz kabinu koja je sada bila prazna.
Zaspao sam u nekom sjedećem položaju i jedan od prvih osjeta nakon buđenja, izuzev jake glavobolje, poprilično iritirantna bol u leđima.
Dok sam se pokušavao ispraviti uz veoma bolne grimase shvatio sam da vlak stoji.
Odlično, pomislih.
Nema takvog problema koji kava i cigarete neće riješiti.
Izašao sam iz vlaka prilično loše volje,zapalivši cigaretu već na izlazu.
Sunce je već bilo poprilično jako, što je samo ojačalo moju mrzovolju.
Letimičnim pogledima sam pokušavao utvrditi da li u ovoj vukojebini postoji barem iole pristojno mjesto gdje bih mogao popiti kavu. Sam bog zna da mi je potrebna.
Krajićkom oka uhvatim nešto za što sam zaključio da je strojovođa… ili vozač,ne znam kako to danas zovu, kako iz plastične čaše s glupom reklamom pijucka nešto slično kavi.
Ispostavilo se da u blizini, odmah iza ugla, postoji mjesto gdje mogu uzeti kavu za van.
S kavom – ili barem ovom blijedom kopijom kave u jednoj i već trećom cigaretom u drugoj ruci, potražio sam miran kutak u hladu blizu vlaka.
Nisam se previše udaljavao jer nisam bio siguran kada krećemo.
Dok se sunce sve više uzdizalo, moje raspoloženje je sve više padalo, a da stvar bude gora sjetio sam se i noćašnjeg sna – iako, da neznam bolje mogao bih se zakleti da se sve to zaista i dogodilo.
Gotovo da još osjećam slatkoću njenih usana.
Čuje se poziv za ukrcavanje…
Vraćam se u vlak.

*

Sunce se probija kroz prozor kabine i nametljivo inzistira na svojoj prisutnosti.
Još uvijek je tu.
Sjedi ispred mene.
Još uvijek čita knjigu i ne primjećuje me.
“Hoće li vam smetati ako otvorim prozor“ pitao sam
Samo je kimnula glavom u znak odobravanja.
Sjedili smo tako u tišini.

*

Dnevne novine.
Nikad nisam bio ljubitelj, ali sada su dobro došle.
Kupio sam ih na na prošloj stanici.
Od kada smo krenuli prazno zurim u njih ,slova mi plešu pred očima i
ne uspijevam složiti misaonu rečenicu u glavi.
Pogledavam preko novina u njenom smjeru.
Osjećam joj miris,tako sladak poput proljetnih marelica
Tako opijajući.
Vidim kapljice znoja kako teku niz njeno lice, prekrivajuci sitne pjegice ispod ociju,
vidim vlagu na usnama kada ih obilže…poželim ih zagristi,zariti zube u toplo vlažno meso.
Saberi se! Vrisnem u sebi.

*

Pokušavao sam se usredotočiti na ozbiljne vijesti.
Bili su to članci o političkoj situaciji u zemlji, ipak zemlja je u krizi, svjetsko gospodarstvo u recesiji, bliže se izbori a uvijek se u kakvu udarnu vijest ubaci i pokoje ubojstvo, silovanje ili kakva slična gadarija.
Jedino na što sam se uspio zaista usredotočiti je činjenica da uopće nisam normalan.
Dao sam otkaz na dugogodišnjem poslu – ipak pakiranje proizvoda u kutije i skladištenje istih nije baš bio moj „dream job“ dok sam odrastajući maštao o svojoj sudbini.
Prodao sam kuću – jedino što mi je ostalo iz bivšeg života. Hm, kad bolje razmislim, kao da nisam ni živio taj život.
Sjećanja samo ostaju.
Soren Kirkeegaard je rekao; „kad govorim o nadi govorim o sjećanjima“. (ili nešto slično)
Ne bih se složio s njime sada, možda je nada ipak u budućnosti.

Comments

  1. […] Vlak je nekom monotonom brzinom plovio prugom dok su se krajolici izmjenjivali ostavljajući zelena brda i doline iza nas. Osunčane zelene krošnje, duge livade, osunčani pašnjaci koji su se protezali mojim očima, naveli su me da pomislim koliko sam bio daleko od svega toga. Život je bajka, pjevao je kos na grani, kupajući se u dubokom zelenilu. Ali život je pakao vikao sam ja; izgubljen na cesti, pokisao, stisnut između visokih zgrada. Prikliješten. Smožden. Pogled između  visokih zgrada čini nebo uskim. Ne sjećam se kada sam se posljednji  put zagledao u taj plavi beskraj. Vjerojatno sam bio još dijete. Naivan. Nevin. S godinama i nebo je poprimilo sive nijanse. Prestao sam gledati. […]

  2. […] “Mislim da većina ljudi stupa u brak ili vezu, ne zato što se zaista vole, već zato što je to ustaljena navika koja nam je nametnuta društvenim normama i standardima koju većina ljudi poput stada slijedi uopće ne razmišljajući svojom vlastitom glavom“ rekao sam. […]