If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Neno Belan [INTERVIEW]

Posted on 23/01/2015 by RollOver Beethoven

Sve je počelo u jedno ludo i nezaboravno jutro na plaži Grandovac na otoku Visu. U biti lažem, sve je počelo dok sam bila mala debela štreberica u osnovnoj školi kada mi je vrhunac tjedna bilo otić s best frendicom petkom u kino i jest sladoled u Vinceku. To je bilo doba Backstreet boysa (da, da) i plišanih igračaka i vrabaca i komaraca, netom prije nego sam postala užasno kul i počela slušati rock i svirat u bendu i zgražat se nad domaćom popularnom glazbom. I danas držim do svog ugleda nekog tko totalno kuži mjuzu i zna svakakve opskurne stilove i ne znam ništa od današnje mainstream glazbe (fakat ne znam) i zato nikad nećete znati koje stvari iz moje osnovnoškolske karijere pjevušim u tušu dok me nitko ne čuje. Samo jedne ljubavi prema “zabavnoj” glazbi (kak to vole zvat) se nikad nisam sramila čak ni u krugovima najvećih muzikofašista – glazbe Nene Belana – jer tko ne bi volio čovjeka koji uvijek tako divno pjeva o ljubavi.

Riječi: Iva Kvakić

No vratimo se Grandovcu. Došla sam vrtiti mjuzu dan prije početka festivala koji organiziram u susjednoj Komiži, počela oko ponoć i uz povremenu zamjenu polako je došlo jutro. Izlazak sunca… 7 sati… 8… 9… Kad ja više nisam mogla stajat, a ekipa iz Visa nije odavala znakove da će oni ikad stat, rekla sam da ne mogu više i da si sami nešto puste. I tako je netko iz mase došao, opušteno uključio svoj iphone u zvučnike i pustio Ivonu. Pitajte bilo koga tko me zna i reći će da mi je pamćenje kao (zlatnoj) ribici, ali tu scenu neću nikad zaboraviti – ta stvar mi je obilježila ljeto, s njom sam zatvorila festival, puštam si ju za instant podizanje raspoloženja (kao i bilo koju drugu Neninu stvar uostalom). I od tada svaki put kad zatvaram parti zatvaram ga s Ivonom – nema boljeg recepta za širenje ljubavi u ekipi – SVI pjevaju i nakon toga odu doma s osmijehom na licu. Ne sumnjam da bi tako bilo da pustim bilo koju njegovu stvar, jer su sve totalna ljubav. Tako da… ako se hoćete napuniti (ili čak predozirati) ljubavlju pred Valentinovo, pridružite mi se u prvim redovima na njegovom plugged/unplugged koncertu u Tvornici 6. i 7. veljače (ne zaboravite upaljače). I pročitajte intervju, Neno je super, ‘ko ga ne bi volio! 🙂 Poooooveeeedi meeeeeeee…

Često pjevate o ljubavi. Jeste li veliki romantičar?

Romantika i ljubav idu nekako ruku pod ruku… iako ne nužno uvijek. Romantika je jedan od načina na koje se izražava ljubav. Moje pjesme su romantične, a moje pjesme su ja. Zaključak izvedite sami. 🙂

Kako to da ste se ove godine odlučili za plugged/unplugged kombinaciju?

Dosad smo većinu koncerata svirali u električnoj varijanti, a prošle i pretprošle godine smo se zagrebačkoj publici premijerno predstavili i u akustičnoj maniri s proširenom postavom na bini. Sad bismo htjeli objediniti obje varijante nastupa i pružiti ljudima opet neki novi doživljaj.

U čemu nalazite inspiraciju? Nastaju li pjesme iz teksta ili iz dobrog gitarskog riffa?

Nalazim je u vlastitom životu i u promatranju okoline. Obično je tu prvo melodija koja stvara sliku, koja se uobličava u poetiku. Riff dolazi na kraju. 🙂

Na koncertu u Tvornici predstavit ćete i novi singl “Jer pjesma je dio nas”. Znači li to da se uskoro možemo nadati i novom albumu?

Ta pjesma je promišljanje o vlastitom životu i značenju glazbe u njemu. Isto tako, tiče se i svih vas. Tu sam poeziju uglazbio u maniri ’80-ih godina i premijerno je predstavio na nedavno održanom Zagrebačkom festivalu. To je, naravno, i najava novog albuma koji će isto tako biti plugged/unplugged. Dakle, dvostruki. Plugged CD bit će kolekcija singlova koje sam nedavno objavio, kao i nekih novih, a drugi CD bit će unplugged koncertni – snimka naših prošlogodišnjih unplugged svirki iz Lisinskog i Tvornice.

Publika je navikla da vas uvijek vidi s gitarom, koliko ih imate i svirate li još neki instrument?

Gitara mi je osnovni instrument, a uz nju sviram još i bass, mandolinu i ukulele. Služim se klavijaturama, a ponešto znam i na bubnju lupnuti. E, da, zaboravio sam napomenuti da sviram i usnu harmoniku.

Redovito pjevate uoči Valentinova za zaljubljene, kako vi provodite Valentinovo?

Sa svojim dragim i predragim bendom “Fiumens” na gaži. 🙂 Jer, dok drugi uživaju, mi glazbenici, naravno, radimo i zabavljamo te ljude. Naravno, nije nam žao, to je, uostalom, naša misija na Zemlji. A i mi uživamo s njima. 🙂

Rijeka snova, Vino noći, Divojka sa juga, Ivona… Često se u pjesmama obraćate nepoznatoj djevojci, imate li jednu muzu ili su se one mijenjale? Je li vaša muza samo ljubav? Tko je Ivona?

Rijeka snova je grad. 🙂 Što se tiče ovih ostalih pjesama, neke su posvećene konkretnim osobama. Dakle, tu je ujedno i odgovor da nije uvijek bila jedna osoba. Isto tako, mnoge su i fikcija. Moja muza je ljubav. Da, to je u potpunosti točno, ali u širem smislu te riječi. Pa tako, iako je mnogo pjesama posvećeno odnosu muškarca i žene, “Rijeka snova” je pjesma o ljubavi prema gradu, a nova pjesma “Jer je pjesma dio nas” je o ljubavi prema glazbi. A Ivona… Ivona je žensko ime, jedino koje se rimuje s “rajska zvona”. 🙂

Postoji li nešto što u svojoj bogatoj i dugotrajnoj glazbenoj karijeri još niste napravili?

Postoji još svašta, a posebno me privlači ideja da napravim glazbu za neki film.

Koje vam vlastito glazbeno razdoblje najviše fali i zašto? Je li to ono kad su svi pjevali ‘stojim na kantunu, glava u balunu’ ili neko drugo?

Ne fali mi nijedno. Svaka dekada, a ima ih već tri, donijela je svoje radosti i izazove. I ta prva, koju sad spominjete, tako i druga, a i ova treća je fantastična i puna predivnih doživljaja i iskustava.

Zapitate li se ikada koliko neke pjesme nekome znače? Plaši li vas taj osjećaj ili veseli? Znate li neku priču o nekoj vašoj pjesmi? Podijelite je s nama…

Naravno da se pitam. Ne samo da se pitam, već to i osjećam na koncertima. Zamislite sad kako je to kad vi svoje misli i osjećaje prenesete u pjesmu, a one dodiruju toliki broj ljudi, oni žive te pjesme. To je jedan nevjerojatan osjećaj. Naravno, nikako onaj koji me plaši već, naprotiv, uzdiže me direktno u nebo. A, priče, ima ih puno. Od onih lijepih kad mi par dođe nakon koncerta i kaže “Mi smo se prvi put poljubili uz vašu pjesmu “Vino noći” prije dvadeset godina, a sad smo u braku i imamo dvoje djece”, do onih tužnih, kad djevojka umire od neizlječive bolesti i sluša svaki dan moju “Ulicama grada – Pjesma sreće” i ta joj pjesma daje snagu da gura dalje…

Budući planovi?

Ima ih pregršt. Zagrebački festival smo odradili, slijede mnogi koncerti, posebno ovi zagrebački. Završavanje studijskog albuma, završavanje koncertnog unplugged CD-a, nastup na slovenskom izboru pjesme za Eurosong, rad na glazbi za jednu dječju predstavu, prevođenje vlastitih pjesama na poljski… Sasvim je sigurno da mi ova godina neće biti dosadna ili monotona. 🙂

Comments

  1. […] se pak popelo na dvoznamenkaste brojke. Lepršava pera Lucije, Marka, Ervina, Tene, Lane, Brune, Ive, donedavno Ivana, Dore … osiguravali su svježi dotok kulturnih tema iz domene glazbe, […]

  2. […] Neno Belan, najveći romantičar na domaćoj pop/rock sceni, autor nekih od najljepših pjesama i jedan od najcijenjenijih glazbenika na ovim prostorima, poziva Vas na emotivno glazbeno putovanje u bolju prošlost. Putovanje naslovljeno, poput njegove pjesme, ‘Pričaj mi o ljubavi’. […]