If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Nietzscheov demon

Posted on 25/09/2018 by Introspekcija izvana

Snijeg je već počeo pomalo prštati. Dovoljno da mu ulazi u oči. Izgledao je kao rasplakano derle. Bio je spodoba obučena u široku crnu trenerku koja bi svako jutro dočekala uredno složena na krevetu, a on bi spavao na kauču ne htijući ju gužvati.

S ruksakom na leđima klizio je ulicama na biciklu. Psi su lajali na njega u prolazu. Jedino njega u cijeloj ulici, cijelom gradu psi ne podnose. Instinktivno si je sakrivao lice kapuljačom da se ne vidi izobličenost istoga, kao da bi psi prepoznali razliku između čudovišta i čovjeka. No nastavio je svojim putem, posao je morao biti obavljen.
Čekala ga je ogromna zgrada bez vidljivog lifta. Još se jednom zahvalio svom poslodavcu s nekoliko biranih riječi koje je mrak zakamuflirao. Gotovo se činilo da tepa ovom gorostasu od zgrade.
Trebalo je dobrih pet minuta do vrha. Naime, na zadnjem katu stajala su vrata koja mu bijahu dužnost. Očekivano, vrata su otključana. U prostoriji u koju je zakoračio
za pisaćim ga je stolom čekao brkat gospodin koji je skidao naočale otpijajući gutljaj vina. U neugodnoj situaciji obostrane šutnje, naš je junak poželio da je pjevajući telegram u zamjenu da radi ono što mora.
Starac je primjetio da je ovom neugodno pa je prozborio:
– Stigao si dobro, nadam se? –
– Ma da, bez problema, samo mi snijeg nadražuje oči, nisam plakao. –
Opravdavanje u nedostatku drugih riječi. Bilo mu je teško započeti sve ovo.
– Znate, malo sam smeten, morat ćete mi oprostiti, inače ljudi nisu upozoreni da dolazim. – osilio se s duljom rečenicom napokon.
– Sve je u redu, nisam upozoren na tebe, imao sam predosjećaj. – reče to brko s osmjehom kao da nešto zna. Ovaj se uplašio toga. Upotrijebio je svoj autoritet i pitao ga je li možda na krivoj adresi? Brko mu je odgovorio negativno i instruirao da mogu početi.
Još mu je bilo vidno hladno pa je Glasnik protrljao ruke, napravio je tih nekoliko koraka prema starcu, veoma pažljivo da ne bi dotaknuo nešto od pokućstva, naherio se prema njegovu lijevu uhu i počeo recitirati:
– Što ako vam se jednog dana ili noći demon ukaže u vašem najusamljenijem trenutku i kaže: Ovaj život kao što ga sada živite i kao što ste ga proživljavali, morat ćete proživjeti još jedanput i još bezbroj puta. U njemu neće biti ništa novo, samo svaka bol i svaka sreća, svaka misao i svaka sitnica koja vam se dogodila u životu. Zar ne biste stisnuli zube, škrgutali njima i prokleli demona koji vam je to rekao? Ili biste ga nazvali Bogom? –
Starac ostade indiferentan. Ovaj se uplašio da je fulao koju riječ pa je pogledao na ceduljicu na kojoj je imao sve zapisano. I demoni griješe.
Ravnodušno mu odgovori da se ne boji vječnog ponavljanja, da je svoj život dobro iskoristio, proživio kako je htio. Ovaj nije mogao vjerovati toj reakciji, zar je naišao na jedini živući primjerak amor fatia? Takvi su bili rijetki, ali i problematični.
Demon je privukao stolicu, koja mu je bila pri ruci bliže sebi i sjeo. Bila je to stolica za ljuljanje, izgledao je poput kakve starice u njoj ovako razočaran.
Svo to vrijeme donosi ljudima vijesti o tome da im je život uklesan u kamenu i nepromjenjiv, a da uopće ne razmišlja o svome. Snašlo ga je jedno pitanje prošle godine – kako ju je proveo naspram toliko ljudi koje je preplašio prijetnjama o nepromjenjivosti života koliko god se tražio smisao istog. No pravdao se da mu je to samo posao.
Saznavao je na toj sitnoj drvenoj stolici koliko je vrijeme dragocjeno i bitno, koliko ga je gubio. Sjećao se koliko je puta mogao napraviti neke stvari a nije, poduzeti prvi korak u ičemu što je bilo ponuđeno. Ne može se reći da je uživao u zadnjoj godini jer da mora živjeti do kraja vječnosti samo u njoj osjetio bi svoju rezerviranost i čekanje, a nema čekanja ni zašto na svijetu. Pogotovo bi on to trebao znati, tako paradoksalno, onaj koji drugima donosi vijesti da nema čekanja.
Starac ga je promatrao nemoćno dok je donositelj loših vijesti doživljavao krizu identiteta. Demon u krizi se i dalje prisjećao prošle godine. Naposlijetku, jedna godina čovjekovog zrelog života i više je nego dovoljna da se odredi njegov put, karakter, društvene ambicije i mane. Dobro je razmislio o svojima, manama i ambicijama. Od početka godine do ovog trenutka, svih tristo i šezdesetak dana. Žalio je za njima, razmišljao je gdje su nestali, gdje su otišli, godina je otišla u te dane razmišljanja o tome kako će biti jednog dana razmišljati o tome kako je prošla ova godina. Izgubio se u svim tim nelogičnostima.
Malo je životnosti bilo tu. Ne samo u godini, nego i u cijelom životu ako ga pogleda. Nije vjerovao da je on bio taj koji ljudima govori kako stvari stoje, a na kraju krajeva on nije slušao sam sebe, svoje riječi, ono najvažnije. Bio je sam svoj demon.
Sam je sebi pojasnio kako je proveo život i ovu godinu. I tako je čitav život kroz druge ljude sebi objašnjavao kako je provodio svoj život. Licemjerno od njega, licemjerno prema samom sebi.
Samo je sebi čitavo to vrijeme pojednostavljivao konačni odgovor, to da je sve nepromjenjivo. I da živimo tisuću ovakvih jednakih života. Da je prihvaćanje bit svega, da je prihvaćanje ono što on nije mogao shvatiti ni uzeti k srcu. Prihvaćanje stvari kako dolaze tako spokojno i neprijeteće.
Brko ga je pogledao, pitao sjeća li se sada napokon?
Klimnuo je glavom i rekao da se sjeća, sjeća se prošle godine.
Rekao je brki da ga odvede u sobu. Starac se uspravio iz stolice te ga je obujmio rukama oko rebara, uzdahnuo kao da su mu se brige skinule s pleća na neko vrijeme i odveo ga na kauč leći. Priredio mu je čistu odjeću za jutro i odložio ju na krevetu. Pokrio je spodobu u trenirci i otišao u kuhinju gdje je sjedila starija žena u suzama. Počeli su razgovarati.
– Opet ima napadaje.- započela je gospođa.
– Ima, ali proći će ga brzo.- smirivao ju je muž.
– Ne laži sam sebi, dobro je kad meni lažeš, ali ovako… On si nikada neće priznati što je bilo. –
Pogledala je prema slici na zidu koja je visjela u prolazu prema kuhinji. Bio je to on dok još nije bio izobličen. Pogledao je i muž prema slici, naličje sretnog mladića isijavalo je s nje, zato joj je majka pridavala više važnosti nego sinu.
– Misliš da je lako ovako, njemu?
– Ako mu je potrebno to da si stvori koliko god svjetova treba da prebrodi što je bilo neka je tako. – reče to muž u ljutnji i gotovo u prijetnji.
Žena je ušutjela, bojala se išta pričati dalje.
Ostali su sjediti u tišini. Činilo se da sjede tako godinu za godinom, dok ih njihov demon ispituje jesu li dobro proveli život, dok demon sam sebi zamjera neispunjenost i zamrznutost istoga. Dok se ništa ne mijenja iz dana u dan osim njihovih bora, samo ona slika hvata deblje nijanse žute boje. Nijanse zaborava prošlog života. Sjedili su tako piljeći svatko u svoju stranu. Sjedili su i osijedili oboje u toj maloj kuhinjici, bez riječi kako već bračni parovi to rade.