If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Nije stvar u vremenu

Posted on 14/02/2017 by Introspekcija izvana

Trgovina je bila prepuna raznih naprava, njemu bespotrebnih, ali tako sjajnih. Caklile su se uglancane i nove. Unutar svakog staklenog kaveza stajalo ih je po nekoliko. Bili su tihi. Očekivao je zvuk koji će zaglušivati njegove velike uši i umanjivati smisao njegovih riječi dok ništa ne objašnjava prodavačici, nego samo izgovara naivna pitanja.

Pogledala je kako je odjeven i pomislila je li možda kakav luđak zalutao u ovaj prostor, misleći da su svi ovi skupi artikli nešto što se može dobiti besplatno. Nije bila previše ljubazna prema njemu. Znate kakav je običaj i pravilo, ne smije se biti previše dobar ili blagonaklon prema ljudima koji nose nošenjem izlizane traperice, a ne one koje su takve kupljene. Ne smije se previše reći onima koji imaju ofucane jakne i pokazuju koliko su već godina u vlasništvu te tužne osobe. Time se i povela u svom predstavljanju onoga što ima za ponuditi, no gospodin je ustrajao.
Probao bih ovaj. – rekao je plaho.
Dooobro.

Nije joj bilo drago što će se skupocjen sat naći na ruci nekoga takvoga.

Uzela je pokazivač vremena koji je bio tanak, sa starinskom narukvicom i u rukavicama ga krenula stavljati ‘kupcu’ na ruku.

Ruke su mu bile znojne. I on je uviđao da mu tu nije mjesto, ali inzistirao je na tom odabranom satu. Satu koji je stajao na njegovom dlakavom zapešću. Gledajući ga nije ni na djelić vremena obratio pozornost na to koliko je sati, hoće li mu biti presitne numere na brojčaniku. Samo je promatrao kako čudno taj predmet izgleda na njegovoj ruci. To je zapešće imalo nešto što mu ne pripada. Ne zato što je nevjerojatno skupo, nego zato što nije navikao na nošenje satova. Na cijenu se brecnuo tek kada mu je ljubazna prodavačica namjerno istaknula istu, primijetivši da se gospodin zablokirao i da jednostavno stoji na mjestu bez reakcija na ikakve podražaje.

Gospodine, sat stoji negdje oko tisuću eura.
Namjerno je izrekla tu cijenu u eurima da naglasi njegovu skupoću, suprotno radnoj etici njene prodavaonice. Nekoliko sekundi nakon toga bezvoljno je pročitala i kunsku cijenu.

Razumijem. – tiho je i pristojno napomenuo gospodin u svojim četrdesetima.
Gledao je sat još nekoliko sekundi i zahtijevao od prodavačice da ga skine s njegove ruke. Znojne i usplahirene.

Dobro onda ništa. Želite li pogledati nešto drugo? – zaključila je samovoljno vladarica vremena i pomalo posprdno rukom pokazala na dio trgovine sa skupocjenim nakitom.
Ne, uzet ću ovaj.

Posegnuo je rukama u džepove i odmaknuo se od staklenog dijela gdje su stajali ostali satovi dopustivši prodavačici da mirne duše uzme sat iz vitrine, a da se ne obazire gdje su drugi artikli. Pitala je gospodina želi li platiti karticom ili gotovinom. Odabrao je karticu. Prodavačke bore su joj iskočile, one oko očiju, kad se smrknula i kad su obavili transakciju. Iznenadivši se što je sve prošlo ispravno, uručila mu je skupi predmet u kutijici koja je bila u lijepoj vrećici.

Pred ulaznim vratima se mučio s ključem dok nije ugurao isti u bravu, išlo je lako nakon toga. Da barem nije išlo lako, pomislio je. Čekao ga je njegov stančić koji je bio skroman, baš kao i njegova odjeća. Ako odjeća čini čovjeka, onda je ona odraz njegova stana, a onda je njegov stan odraz njega. Sve je to povezano, pomisli gospodin. Ili nije?! Tko će ga znati?
Skinuo je jaknu i odložio ju na rasklopni kauč. Desno je stajala polica s knjigama, kapama, nekad i tanjurima. Očistio ju je jučer od nepotrebnog. Izvadio je sat i stavio ga na nju. Nije ga ni otvorio, ni izvadio iz kutijice, samo ju je tamo smjestio da stoji. Zajedno s njim unutra.

Prekosutra se mora na posao. Pripremao je stvari koje su mu trebale. Sutra se htio odmarati, možda uživati. Dok se lišavao svakodnevnog tereta kojeg nosi kao da mu nije na leđima, bacio je oko na radni stol i zastao. Pustio je radnu odjeću na kauču i primaknuo se ladicama. Polako je rukom posegnuo za jednom od njih. Oklijevajući. Kao da je zaboravio koja ladica mu je cilj. Odlučio se za onu prvu. U njoj su bili fascikli i papiri skrivajući izbočinu neodređena oblika.

Stajao je tamo, što drugo nego, sat. Stari sat kojemu su se kazaljke malo kretale pa bi stale i tako unedogled. Izvadio ga je i uzeo u ruke. Bio je iznošen i njegova se kožna narukvica ofucala toliko da ju se nije moglo staviti na ruku, a da na njoj ne ostane dio dotrajale narukvice. Samo ga je gledao i ruke mu se nisu znojile. Bio je to sat njegova djeda. Nekakav Darwil.

Djed ga je nosio oduvijek. Na svakoj fotografiji sat je na djedovoj ruci, na svakoj crno bijeloj uspomeni gdje je obitelj oko djeda, gdje su ljudi, mnoštvo njih. Nekad mu se čini da se djed fotografirao samo da sat dođe do izražaja. Nasmijao se svojoj glupoj postavki. Vratio je sat u ladicu, pomno ispod svih tih papira. Možda ga težina riječi i nevažnih izraza na njima zaustavi barem još malo. Dok ne stane zauvijek. A onda mu je rok i prošao. Tako je gospodin gledao na sat, na vrijeme, življenje.

Sjeo je na kauč nasuprot svome novom preplaćenom satu i razmišljao gdje će ga i kada nositi. Ništa mu nije palo na pamet. Nije pristajalo da takav sat nosi na ovakvu odjeću, a takvu jedino ima. Nije bilo umješno da takav sat nosi na posao s kojeg se vraća prljav svakog dana. Nije bilo pravedno prema satu da ga nosi kada ovakav ide van. Tu se zaustavio s mislima. Priznao je i sebi i satu da ne ide nigdje i da sat treba biti nošen. A gdje će on nositi ovoga?

Znao je da ga nije kupio radi nošenja. Bio je svjestan da sat nikad ni neće napustiti svoje stanište. Ali drago mu je bilo da je još jedna naprava u kući. Ustao se, otvorio je kutijicu i slušao naizmjeničan zvuk kazaljki oba sata. Gledao je u ovaj novi. Bio je spokojan. Onaj u ladici čuo se jako rijetko i bio je glasan. Novi je punio te praznine. Nije ni ovoga namjeravao popravljati. Možda samo malo bolje čuvati. Nisu satovi tu da ih se popravlja.