If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

„To nismo mi, to je samo staklo“ – kazališna crtica o otpadnicima i buntovnicima

Posted on 01/02/2017 by LucijaK

Ekonomska kriza (od trenutka kad je skovana ta bolna sintagma i ustalila se u svakodnevnom diskursu novoga milenija) dodatno produbivši propuhe već načetih kućnih budžeta, postala je kakvom sizifovom boli koja priziva nikad dostiglo „bolje sutra“, svojom otrovnom romantikom neizlječivog i jalnog jareći i želju za odgovorom i u umjetničkom posredovanju. U teatar su tako prihajale jezične figure ekonomskih mešetara, razlagale su se kreditne računice i izvrtao se na ruglo kapitalistički diskurs, fikcionilizirali su se „pogođeni“, budili narativi o zaboravljenom srednjem sloju, ali ni pod jednim svjetlom reflektora nije toliko pucalo staklo, čuo se isprekidani krik kao u Perković-Božić-Penović interpretaciji drame Ivane Sajko „To nismo mi, to je samo staklo“.

riječi : Lucija Klarik
foto : Damir Žižić

U komornoj atmosferi jedne od skrovitih dvorana Teatra &TD što mnogo više nalikuje kakvom zabačenom prostoru nostalgije, prekrivenim finim slojem prašine nego što zaziva pompozna „svjetla pozornice“, na jednome ostarjelome kauču i uz pomoć „ispucalih“ lutkica kao rekvizite, četvero glumaca – Tina Orlandini, Matija Čigir, Bernard Tomić i Tena Nemet Brankov (mahom friško ili skoro diplomiranih polaznika Akademije dramske umjetnosti) priča o krizi daleko od brokerskih računica i minusa na karticama; u suštini njihovih riječi stvar je mnogo elementarnija. Sajko koja se nikada nije suviše oslanjala na lica, primjerice Slavka ili Maricu koji ne mogu prehraniti svoju djecu jer su nedavno izgubili posao u firmi što je pala u stečaj, i ovog puta odlučno briše točke i zareze koje raščlanjaju odrasle od djece, lika jednog od drugoga jer plahte rečenica, povici proizašli iz frustracija, riječi išaptane iz straha koje su jučer bile „moje“, sutra mogu biti „tvoje“ i na žalost, često su „nečije“ – Slavka, Marice ili kakvog trećeg označitelja što ga unutra netko, za sebe može prepoznati.

Iako su pak druge krize pred vratima i polu su prazni džepovi dobili neku drugu perspektivu ili im je tek oduzeto „5 minuta slave“, ono gdje Sajko i njeni intepretatori stvaraju univerzalan prostor je odbijanje preciznog upisivanja u točku prostora i vremena, sve je moglo biti i jučer, i danas, i sutra, ali glad jednako (ili bi jednako) nagriza(la) želudac. Što osvježava ovo autorsko uplitanje u sfere veće nego što je čovjek sam je jedan nemilosrdan i penetrirajući pogled unutra, gorka istina da ono zazorno i žučno što proizlazi iz njega se začima negdje u sustavu i povraća (kadtad!) sve natrag po njemu. Figurirajući kakav-takav narativ kroz pop legendu o fatalnome paru Bonnie i Clydea kao simbola bunta „jedne generacije“, u izvedbi Tine Orlandini, spomenut će se u riječima Sajko Clyde koji ne puca po staklenome sjaju shopping centra jer želi pucati „po njima“, slučajnim prolaznicima, pripadnicima sustava, (su)građanima, ne, riječ je o Clydeu koji puca po vlastitom odrazu kojeg vidi, nezadovoljan nedovoljno blistavom statuom što stoji naspram njegovih aspiracija da ponosno zauzima svoje mjesto u društvenoj hijerajhiji. Opisani teroristi jednog statusa quo neshvaćeni u svojoj boli mogu jedino izazvati ljutnju, usputne žrtve koje padaju pod pucnjevima njihova jala nikada neće znati da je Clyde tek pucao po sebi, svojoj slici – slučajno ili namjerno, autorsko društvo „To nismo mi, to je samo staklo“ na uznemirujuće koncizan način prodire i u treperenja današnjice, u strahove s kojima hodamo dok očekujemo završnu špicu gdje će konačno uhititi nesretni par, a koji je kao i svi mi samo htio dostojan odraz.

Predstava sama tako i završava, skončavanjem Bonnie i Clydea – niz prozivki i vapaja koje izvođači ispuste u obliku isprekidanih monologa, ti snažni rečenični potresi završavaju se kratkim filmskim opisom pada lica koja su motiv priče: dramaturg izlazi iz publike i postavlja se poput lažnog sugovornika da tiho sa svojim suoperaterima privede cijelu stvar kraju i dopusti Tomiću da izrecitira odjavnu špicu, da on tek suho i ishitreno (s obzirom na tok izvedbe) opiše krajnju sudbinu junaka drame. Pored grotesknog ozračenja kojeg dodatno podcrtavaju tamni tonovi izvedbenog prostora i uništene lutkice koje igraju kao parodijski blizanci sa svojim glumcima-vlasnicima, sveopće stresne atmosfere koju bude snažne izvedbe četvorke (s naglaskom na izrazito predanog Matiju Čigira) i motivi poput „još jedne proklete cigarete prije spavanja jer je ona jedina utjeha“, „još jednog prokletog djeteta koje proždire i ono malo što imamo“, takav se završetak doima kao pomalo mlako rješenje, poput odjavne špice koju nitko ne gleda. Tu kupku sveprožimajuće otuđenosti gdje glumci i kad priđu tik do očiju publike i neumorno pilje u njihova lica, oni s njima ne razgovaraju, gdje ni u jednom trenutku svoga trajanja predstava ne ponudi dijalog, tračak međusobnog komuniciranja, autori začuđujuće ne završavaju hladnim tušem već tihom predajom – nitko nikada ne počne razgovarati, ne dogodi se „dogovor“, samo zavlada tišina. Tko zna, možda je sve i trebalo tako bešumno pasti?

„To nismo mi, to je samo staklo“ držeći se za osovinu simboličnosti poznatih heroja s druge strane „moralnog“ spektra, emotivno dojmljivo ironizira naše želje i patnje. Sam odabir holivudskih ikona kao centralnih motiva istupak je za sebe i ukazuje na slojevanje autoričine kritike koja se gradi od trbuha što kruli do iskrivljenog odraza kojeg preziremo jer moramo, jer sve oko nas sjaji baš kao staklo. I što onda preostaje nego razbiti ga, restrikciju odriješiti destrukcijom, ako ništa onda barem samodestrukcijom paleći zdrava pluća? To je utapajući ugođaj „To nismo mi, to je samo staklo“, kazališne crtice o začaranome krugu života otpadnika i iznuđenih buntovnika iznesene s romantičnim minimalizmom.