If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Njeno ime je umanjenica

Posted on 18/08/2016 by Introspekcija izvana

Njeno ime je umanjenica. Simpatična su takva imena, no jedini je problem što ne odaju ništa o vlasnicima istoga. Nekad su vlasnice bahate, nekad su naporne. Nekad su nalik na princeze, nekad na babe koje rade u državnim ustanovama i odbijaju mirovini po svom genskom kodu i po cijenu smrti. Problematično je odrediti kakav je tko iza svog imena.

Tako je dama s umanjenicom pakovala kufer, odnosno jednu poveću sportsku torbu i provjeravala je li sve što joj treba u njoj. Bacila je pogled na popis koji je napravila noć prije, onako za svaki slučaj, neka se nađe.

Kako smo počeli ovu priču pomislili biste da će biti o Njoj. No, to je samo poluistina. U priču se kao i inače upliće On.

Stajao je naslonjen na štok, znate ono, rub vrata. Promatrao je kako se priprema. Nije ona znala što taj isti razmišlja dok ju promatra. Iskreno, samo ju je htio odvesti u krevet i voditi ljubav s njom. Ništa više, ništa manje.

No, i dalje ju je promatrao, osmatrao je oko sebe je li što zaboravila, je li sve na mjestu. Dama sva u šoku, a on ne može ni izreći tu njenu umanjenicu. Stajao je naslonjen na taj glupi štok i razmišljao o stvarima o kojima inače razmišlja. Zašto nije napravio bolje odluke u životu, zašto nije akademik, pilot ili slično? Shvatio je i sam da će i njegova umanjenica primijetiti da se muško pomalo gubi u svojim fantazijama pa se vratio na ono drugo o čemu uvijek razmišlja. Na nju. Palo mu je po stoti puta na pamet da kako je moguće da mu se njeno ime tako uvuklo pod kožu? Kako je moguće da na spomen njenog imena ta riječ poprimi posve drugi kontekst? Znate ono kad riječi koje ponavljate više puta izgube svoj smisao? Znate. E, Ovo je bilo posve obrnuto. Pri spomenu te umanjenice ovaj krkan bi se raznježio te bi joj skoro i pomogao pospremati robu u torbu. No, nije se dao.

Gledao ju je i dalje. Na radiju je naravno počela svirati prigodna pjesma, taman da ga sjeti na njih. Još sjećanja na njih pomisli on, a tu su, i oni su. Ovo je bila njihova pjesma, samo draga to nije znala…

Znate, ona je uvijek bila ta neromantična u njihovom umanjenično-prosječnom odnosu i ona koja je zagovarala ideje ne imanja zajedničke pjesme. A svi ju imaju, zaboga! HDZ ju ima zajedno sa Jacquesom. Na tu se misao malo nasmijao. Pogledala ga je bez izraza na licu.

Dolazimo do bitnoga… On je gad i budala i sve ono ostalo. On je taj koji stoji naslonjen na štok dok mu se žena, da, žena njegova, sprema tko zna gdje, a on ni prstom ne miče. Mala digresija, obožava si govoriti s vremena na vrijeme da mu je ona žena, označava da je baš ona taj njegov dio ženskog roda iako nisu u braku. Tko zna u kojem kontekstu? Čudno…

Tako se dama s umanjenicom nastavljala vrzmati po kući, tražiti kojekakve kremice dok je muškarac sagledao situaciju. Ne ovu vanjsku jer ga nikad nisu zanimale vanjske situacije koliko one unutarnje, unutar ljudi oko njega. Počeo je razmišljati zašto je bio loš prema drugim ljudima. Bio sam, onako, prosječno loš, misli si, loš koliko je bilo potrebno. Pri tom nije mislio na nekakvu zlobu, nego samo na prekide odnosa, zahlađenja. Razmišlja si on zašto je kao dvadesetogodišnjak odjebao siguran posao koji je imao. Bio je loš prema samom sebi, prema toj poziciji, prema mnogo toga makar to ne bilo fizičke prirode.

Misli si on mnogo tih stvari i razmišlja si zašto su ljudi ovakvi ili onakvi. Zašto su dobri ili loši, što ih natjera da budu prema nekim ljudima bolji, prema nekim ljudima lošiji? Kakvo je to ljepilo koje drži dva srca zajedno? Dvoje ljudi različitog genskog koda. Ženu s umanjenicom i baš njega.

Počela je pičkarati da zašto ni koraka ne radi naprijed ni nazad, kako može samo tako gledati ovu agoniju, a kako bi bilo da se pomakne, da ima još malo vremena za spremanje. Nije mu bilo stalo do tih rečenica. Otišao je u sobu da ju ne sluša. Imala je dosta visok glas koji je on jako volio, ali joj nije to htio nikad reći. Mislio je da je bolje da kaže da joj ne voli glas tako da ima jedan argument više u raspravama u kojima bi ga ona uvrijedila. Eto, da ima jednu umjetnu uvredu. Jednog asa u rukavu više. Bolje da se za to pitao zašto je tako, nego za neke stvari prije nekoliko minuta.

Tako je otišao u spavaću sobu, na širok im krevet i sam sjeo. Ovo je bio jedan tmuran dan. Pakovanje, njegova inertnost, razmišljanje o koječemu i trenutno zurenje u pod.

Glazba je prestala. Ona ju je ugasila ne znajući da je to bila njihova pjesma, u redu je. Razmišljao je kako ona još dosta toga ne zna. Ne o životu jer za to se svatko brine sam, nego o onome u ovom trenutku najbitnijem, o njima. Shvatio je da ona ne zna s koliko godina i gdje je on naučio plivati. Pogledao je prema dnevnoj sobi i uzviknuo njenu umanjenicu na što se žena odazvala, nevoljko.
– Hej, znaš s koliko godina sam naučio plivati? –
– Ma otkud ja znam, nikad mi nisi rekao. –
Pokunjio se i u bradu si rekao, devetnaest.
Odmah je dotrčala.
– Ma, što si rekao? Devetnaest? – Ti nisi normalan. –

Odšetala je u kuhinju nastavljajući spremati valjda cijeli vražji frižider, svo povrće iz njega u torbu, svaku čačkalicu i svaku granulu prašine. Zavrnuo je glavom njen muškarac nekoliko puta i ponovno se zapitao kako održimo sve te veze u našem životu. Romantične, prijateljske, nasumične. Nije znao odgovor na to zakučkuljasto pitanje. Mučilo ga je to jer je znao odgovor na to što radi ovdje s njom. I što uopće radi s njom i zašto je s njom?

Ponovno je zavrtio glavom. Ovca, rekao je na glas. Začudo ga nije čula.

Odlučio je ne pričati s njom, ne zato što su u nekakvoj zavadi, nego jer ovako sam rješava svoje demone. A imao je on krivi koncept demona.

Rekli smo već da ovo neće biti samo priča o njoj, više je nekakva samospoznaja o  njemu, vječnom gadu egoističnom. No, hajde da vidimo i njenu stranu.

Pakirala se i dalje. Vidjeli smo je. Vratimo se na njega.

Mučio se sa svojim nepotrebnim demonima koji su zapravo, kada bi ih se personificiralo, bili slatki psići poput mopsova. Ne, mopsovi su preružni, mogli bi proći pod demone. Njegovi demoni su bili nešto poput zaigranih maltezera, i to čopora, friško rođenih koji su tek progledali. Tako je hrpa maltezerića bila oko njega dok se mučio otarasiti njihovih mliječnih zubi kojima su se kvačili na šarene mu čarape. Jedan ga je posebno ogrebao, šutnuo ga je dalje te se smirio. Prokleti maltezeri, kome trebaju takvi demoni.

Izderao se na svoju umanjenicu (ne smijemo joj spomenuti ime jer će poanta cijele priče propasti). Ali da bude zabavnije, reci ćemo da ju je nazvao Mala. I to je jedna vrsta umanjenice, zar ne?

Stala je kao stup soli, ne zato jer je bila na oprezu od onoga što bi joj rekao, nego jednostavno jer je razmišljala. Znate, trebalo bi joj vremena nekada, godine su tu.

Tako je lijepa četrdeset i nešto godišnjakinja stajala ukopana na mjestu dok je krkan dolazio do nje i pitao ju treba li joj krema za ruke koju nekad koristi. Ova se odmah izderala da koji će joj vrag takva glupost, kupit će ona to čim izađe odavde.

Pogledao je prema terasi, izašao na rub (ne na rub terase, da ne biste pomislili da ga je napokon dotjerala do ruba samoubojstva), udahnuo malo svježeg zraka i okrenuo se prema njoj. Gledao ju je kako se ne obazire na njega, kako radi tu svoju glupu rutinu s kojom bi on najradije da prestane, ali i dalje ju je promatrao, samo joj je gledao konture tijela. Pitao se što joj je kad si govori da ima viška kila? Onda se pitao je li njoj sve u redu u glavi? (O tom potom). Divio se njoj kao takvoj, iznutra i izvana.

I tako si muškarac razmišlja. Ovaj muškarac kao da razmišlja za sve muškarce svijeta, hajdemo reći one koji imaju zrno soli u glavi. Tako on razmišlja zašto prema ovoj plavokosoj harpiji nije loš, zašto nije zločest, zašto ne postupa loše prema njoj? Nipošto da bi to zaslužila. On samo dolazi do tog zaključka, do te jedne razlike. Gleda ju, gleda svoju umanjenicu i vidi kako ju može držati na dlanu, da je zato i njegova umanjenica. Da ime nema veze baš ni s čim. Da samo djela i ljudi ‘imaju veze’. Budala je on, znao je to i prije, nego, svako malo mu padnu na pamet ovakva prosvjetljenja. Nastavlja misliti o svojoj umanjenici. Nastavlja misliti o svojoj ženi bez imena, samo o onoj koja stane na taj njegov dlan i točno zna zašto nije ovakav bio prema ljudima koji više nisu u njegovu životu, koji god bili, a zašto je ovakav prema njoj. Nije takav prema njoj zato što ona ima malo kila i može ju nositi na vršcima prstiju, nije takav zato što je ona sitna i može ju dva puta obgrliti, nije takav jer je nešto slično u pitanju. Takav je iz jednostavnog razloga. Takav je jer nju voli. Baš nju. I samo nju.

I to je rečenica koja je strašno bitna. To nije samo onaj osjećaj i proizvoljno obećanje – da, ja te volim i bla, bla… Nego on tu svoju kozu zaista voli. Čudna stvar je ta ljubav. Zeznuta. Kurba ne zna kad je on naučio plivati, a on nju voli. Voli.

Okrenuo se, odšetao do štoka i naslonio se.
– Šta, kad se vraćaš? –
– Sam ti sto puta rekla da se u devetom vraćam s godišnjeg, uf! –
Nasmijao se i zakolutao očima.
– Ma, da da, sve znam. –
Ništa nije znao. Znao je samo da je ona njegova i on njen. I da je to jedina razlika. Velika razlika između nje i ostalih koji prohujaše kroz život. Razlika zašto nije loš prema njoj, zašto ju gleda s divljenjem.
I zašto joj je u šampon stavio Sanitar.