If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Noć u Lici

Posted on 16/05/2017 by Introspekcija izvana

Mačka je izgledala ofucano i olinjalo, ali čak i takva bila je brža od Svetlane preko čijeg puta je prešla. Ova joj je udijelila nekoliko, za prosječna čovjeka, neizrecivih psovki, pljunula tri puta i nastavila svoj hod prema kolodvoru.

Autobusi su bili poredani jedan do drugoga po peronima. Čak i na njenom. I njega je prisvojila. Potrčala je da bi vidjela je li to njen spas, mašina koja će ju odvesti što dalje. Nije stigla, vozač se već okrenuo i umalo ju ošinuo zadnjim dijelom spasa njenoga. Pitala se je li joj uopće potreban ovaj put. Stala je na peron i čekala svoj bus. Smireno je zaključila da se sudbina ne može poigrati tako s njom, pogotovo kad je u Lici, te ju pustiti da vene u ovoj rupi. Nije voljela rastanke. Zato je i stigla sama na kolodvor. Bila je nekad sentimentalna, melankolična, ali te rastanke nije voljela nikada. Kaže ona da je tomu tako jer je previše puta odlazila. Rastanci su postali nepotrebni, samo nabacana sol na ranu stisnutu zavojem ne bi li se taj čin osjetio još dublje i intenzivnije.

Stajala je sama sa svojim ruksakom bez ikoga da ju isprati. Svojevoljno, a ima ih koji bi ju htjeli i otpratiti i dopratiti, no nije se dala. Kako je bilo s odlascima, tako bijaše i s povratcima. Prečesti rastanci činiše joj se trivijalnima. Netko bi rekao da je sve to možda bolno za nju pa stoga pokušava izbjeći tu patetiku. Ona se držala svoga. Nitko pored nje kada odlazi i dolazi.

Eventualno onaj koji joj ostavi otključana vrata i čeka ju u krevetu kada stigne drugoj kući u drugom dijelu zemlje. Naše bijedne zemlje, kako bi ona rekla. I taj bi ju iščekivao i dočekao bi zvuk brave i vrata koja se otvaraju. Bio bi sretan. Nadao se da je jednako sretna i Svetlana.

Svetlana je bivala ispod ulične svijetiljke, što joj nije davalo na nekoj cijeni. Ne po fizičkom izgledu jer je izgledala odlično, nego jednostavno po onom kulturološkom. Sama žena koja stoji na kolodvoru ispod svjetiljke – znamo koju stigmu to nosi. Njoj nije smetalo. Nije se ni obazirala na mogućnost ikakvih stigmi i sličnoga. Žena koja je rođena u Lici i zove se Svetlana nauči biti čvrsta i nauči se ne obazirati na stigme i društvena mjerila. ‘Jebeš takva mjerila ako će te ocjenjivati po imenu, a ne po onome što imaš na sebi’, voljela bi se našaliti s vremena na vrijeme. Naravno da tako nije mislila. Mislila je zapravo da ju nije briga ni za ime, ni za svjetlo, ni za rastanke, ni za njenu postojbinu – prčvarnicu. I to je bio njen stav.

Mala su mjesta u ovom dijelu Hrvatske. Toliko mala da se iz daleka čuju koraci. Puno prije nego što se vide obrisi osobe kojoj oni pripadaju. Vjerojatno je ta osoba još negdje u centru grada, ali u ovo gluho doba noći čuje se sve. Svetlanina pluća su se napunila zrakom. Zadržala ga je nekoliko sekundi bez nekog važnijeg razloga. Izdahnula je i osjetila svježinu noći, miris drveća koje ju okružuje i miris tuđinca kako joj se približava.

Dobra večer.
Svetlana je bila oduševljena time da joj se približava neznanka i pozdravlja ju.
Večer. – odzdravila joj je bezvoljno. Kurtoazno. Mrzila je kurtoaziju, ali
učinila je to. I eto ga, pogazila je svoje principe u sekundi radi loše pripremljenosti.

Grčevito se držala za svoju kutiju Yorka spremajući ju dublje u džep. Čekala je onaj zov siromaha – udijelite mi cigaretu, kunu, išta… No ova je pored nje izvadila kutiju Ronhilla i zapalila cigaretu. Sasvim smireno. Svetlana se čudila sama sebi da joj je misao ‘a koje li vam je ime’ prošla kroz glavu, ali iznenadila ju je. Voljela je kad ju ljudi iznenade. Iznenadio ju je vlastiti momak prije godinu dana buketom cvijeća. Zaboravila je staviti buket u vodu, stajao je u praznoj vazi. Voljela je iznenađenja. Ne i ona o kojima se mora naknadno brinuti.

Kamo vi?
Obožavala je očita pitanja pa je i odgovarala u takvom stilu.
Eto me na kolodvoru pa idem na put.

Žena s Ronhillom zastala je pa joj rekla:
Dug je put od Zagreba do ovdje. –
Zašto mislite da čekam bus za Zagreb? – upita sumnjičavo i oprezno.
Ma dušo, u ovo doba to je jedini koji stiže, i još smo na peronu tri.

Nakon što joj je žena dala toliko očit odgovor Svetlana se zapitala gdje joj se izgubila moć dedukcije, njen intelekt. Upitala se kako je moguće da jedna zrela žena iz Like zaboravi povezati nekoliko jednostavnih stvari. Onih koje voli povezivati. Voljela je ona i križaljke rješavati, i osmosmjerke, ali je zaključila da ih je ova teta riješila više od nje u svom životu. Po tome se mjeri mudrost u njenim očima.

Vi lovite ovaj također? – upita Svetlana.
Ovaj put zaista radoznalo jer razigranosti i radoznalosti još ima u ovoj junakinji visoravni.
Ne dušo, čekam kćer da se vrati, sad bi trebala brzo.

U taj čas stiže i autobus, predivan novi … Bit će mjesta. Ne. Naravno da nije bio takav nego jedan od onih koji izgledaju kao da su bili rekvizit u ‘Ko to tamo peva’. Ljudi su se krenuli iskrcavati u ovo gluho doba noći. Bilo ih je zaista više nego što bi se očekivalo da će se smjestiti u ovo jadno vozilo. Izlazili su i izlazili kao kakva vojska umaljanih nesretnika koje iskrcavaju na prisilan rad.

Svetlana je počela intenzivno promatrati drugu čekačicu kad je shvatila da ova ne reagira i da su samo rijetki ostali u busu.

Offfaj, a vaša kći, mislite da je zakasnila, možda nije stigla kupiti kartu na vrijeme? –
Ma vjerojatno je to malena, bit će da će doći kasnije.
Gospođa je izvadila još jedan Ronhill i pripalila ga. Svetlana je shvatila da se toliko grčevito držala za onu kutiju cigareta koja je sada ostala prazna. Uznevjerena pogleda zurila je prema prstima ove do nje i dimu koji joj prolazi kroz njih. Gospođa joj ponudi jednu.
Zahvaljujem.
Ništa, dijete moje.

U tišini su dovršili cigarete. Bacili ih na pod, onako zdravoseljački. Bilo je nečeg zadovoljavajućeg u tome. Gašenje čika čizmom. Gašenje nečeg što je bilo iskoristivo do prije nekoliko sekundi svojom vlastitom voljom. To je razlog trošenja tih glupih cigareta. Upravo taj zadnji trenutak kada svojevoljno Svetlana odluči ugasiti nešto što je svijetlilo i imalo svoj život. Svojevoljno. To je bitno. Odluke su važne.

Vi ćete onda još malo čekati, idući vam je za dvije ure, znate?
Znam ja, znam. Uvijek ja čekam.
Trenutak iskrenosti, ono radi čega se i vode razgovori. Gard u potpunosti dolje, manjak svega što drži zid ispred nas. Tih nekoliko riječi koje otkriju gluposti, prekrasne stvari ili grozne stvari. Ovisi. Sve ovisi o Svetlani. O njoj kako je postavljena u ovom trenutku i u ovom svijetu. Jer sve ovisi o njoj i o ovoj gospođi pored nje. Sve ovisi o nama, mislila je. Ali nije joj to rekla. Nije spustila svoj gard. Neki to ne čine. Bar ne tako često.

Ja idem, vi se sjednite na klupicu makar, ima još dugo.
Gard je bio viši no ikad.
Hoću, draga. Sretan ti put.
Đenja.

Svetlana je skidala ruksak s jednog ramena. Zastale su na sekundu u tišini. Onaj trenutak oklijevanja bio je presudan. Gospođa se okrene prema Svetlani te ju zagrli za zbogom. Gard je bio dolje. Sve čega se pribojavala, onaj zid koji je gradila malo po malo, riječ po riječ – sve je palo. Bez glasa je ušla u autobus promatrajući ovu koja čeka još nekoliko minuta dok nisu krenuli.

Oprostila se ovaj put od nekoga na kolodvoru. Čudno. Nije očekivala da će joj nešto poremetiti rutinu. Te misli joj nisu bile smetnja nakon nekog vremena. Autobus je jedva vozio cestom dok je razmišljala o onoj bravi koja ju čeka doma. Hoće li probuditi svog konja dok bude ulazila? Rekao je da će ostaviti otključano. Nadala se da će ga probuditi, da će ju dočekati budan. Ipak je više voljela povratke. Poslala mu je poruku da je na putu. Čula je zvuk iste nakon par sekundi. Osmijeh na njenom lišcu ukazivao je na zadovoljavajući ishod. Budan je. Uvijek je budan, misli si ona. Budan kad ona stiže, ali zaspat će do jutra. Povratci su tako lakše padali kad svi spavaju. Kad se čini da se samo ona vraća. Svojoj kući. Njihovom domu. Prvom, pomislila je i zaklopila oči. San je prevladao. Ubrzo je bila kući.