If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Očekujući kraj kraja

Posted on 14/11/2016 by Introspekcija izvana

Bura se uvukla među grane borova stvarajući prepoznatljiv intrigantan zvuk, pomažući suncu da njegovi tragovi u smiraj dana budu što zaigraniji.

Na obližnjem je dječjem igralištu jedan trogodišnjak iskusio prvo spuštanje niz tobogan na veselje matere i ponos oca koji je sve zabilježio kamerom mobitela te odaslao svijetu dio svog života. „Prvo spuštanje niz tobogaaaaan“, glasio je status na ‘fejsu’ s fotografijom malca koji uživa u letu.

Jedan je drugi objavio svijetu da je upravo bogatiji za njegovu kćer. Lajkovi su se nizali kao cigla na ciglu i stvarali prve vidljive obrise visokog zida. Zida koji bi trebao zaštiti, odobriti, sakriti, skućiti.

Bura se smijala. Sunce se okrenulo drugoj polutci. Ili ona njemu. A ona je njemu okrenula guzicu. Bez objave na ‘fejsu’. Ležeći u krevetu pored nje vježbao je svoj izgovor. Čini to od malena, ali i s trideset i nešto godina glas ‘s’ i oni slični nisu mu najjača strana. Uvjeren da mu se izgovor naglo pogoršao, neki je dan, nakon dugo vremena, počeo po kući izgovarati rečenice vježbačice. Upravo se Saša straši slona sa sedlom, dok na papiru traži sljedeću teško izgovorljivu rečenicu. Plastificirano je pomagalo zaslužilo svoj sloj zaštite jer ga je nevješto izgovaranje određenih glasova polako pretvaralo u kaširani papir omekšan pljuvačkom. Mnogo mu je lakše otkad ga samo obriše rukavom. Njoj nije lakše. I sada do nje dolijeću tragovi njegova pljuckanja. Da se plastificira?! Ili da nastavi jesti grožđe i bademe s okusom njegove pljuvačke?

Nastavila je. Upalila je radio. Glas njihovog omiljenog voditelja smireno je i letargično opisivao nadolazeće trenutke užasa. Prema njegovoj najavi smak svijeta će nastupiti za pet sati. Pozvao je slušatelje da do završetka uživaju u prisjećanju na najveće uspjehe hrvatskog sporta. K vragu pomislila je, bar ću pola sata morati potrošiti na pražnjenje crijeva.

Istovremeno je izvjesni pljuvač slušao snimku uspjeha Janice Kostelić i pustio suzu. Posegnuo je za mobitelom u kojemu se nalazio skriveni folder s raznim fotografijama među kojima je bila i ona njega i Janice. Izgledao je presretno pored nje sve oblijepljene reklamama i sponzorima. Uzdahnuo je i izustio:
Ah, put kojim nisam krenuo.
Riječ nisam bila je unakažena njegovom predivnom manom.
Ona koja nije Janica zaputila se na kuhinjski balkon gledati nebo, tražiti taj toliko očekivani smak.

Prvog se svog smaka svijeta ne sjeća, samo su joj pričali o tome. Ali joj se zato onaj drugi, kojega je kao devetogodišnjakinja dočekala u učionici pred školskom pločom rješavajući zamršen matematički zadatak, dobro urezao u pamćenje. Ozbiljni je glas preko razglasa obavijestio učenike o skorom smaku svijeta. Učiteljica im je odmah naredila da spreme svoje stvari i odu doma. Njeni su se školski prijatelji izbezumljeno gledali i pri tom vrištali, učiteljica je munjevito skočila kroz prozor. A ona se jadna popiškila stojeći skamenjena ispred matematičke enigme zapisane na ploči još uvijek držeći kredu u ruci. Takva je morala proći kroz cijeli grad da bi stigla do kuće. Naravno da je umirala od srama, ali sve je prošlo u najboljem redu jer nitko nije primijetio tragove njene sramote. Čak je srela i jednog odraslog upišanog čovjeka. Mislila je da je i njemu mjehur popustio od straha, ali smrad alkohola otkrio je drukčiju istinu.

Dugo se pričalo o tome kako ih je taj smak omašio za fijuk bure. Nespretnošću jednog fizičara mnogi su počeli upotrebljavati bijeli štap zato što su ih osakatile ljuske oraha koje je on samo želio očistiti na najbrži mogući način upotrijebivši sofisticirane aparature. Naime, kućni je budžet obogaćivao prodajom oraha, ali mu je, eto, dosadilo čistiti ih primitivnim alatima. Nakon toga labradori su podvrgnuti ubrzanom razmnožavanju jer je došlo do velike potražnje istih te njihove nestašice.

Ti blesavi smakovi svijeta! Čuvši da im se sprema još jedan, pomislila je kao bi bilo izvrsno da ovaj pokupi onoga ljubitelja Janice. Njega i njegove briljantne ideje poput one da neko vrijeme hodaju uz pomoć štaka, desne noge svinute u koljenu i zavezane za trup, ne bi li se tako solidarizirali s veteranima rata. Petog svjetskog.

Promatrala je ona još to nebo i nadolazeće nevolje kad je čula topot čizama iz spavaće sobe.
Ne opet. – rekla je dok joj se približavao pljuvač obučen u uniformu.
Ne, nije se opet poželio solidarizirati s veteranima, solidarizirati s ikime. Ovako se s njime samo mogu solidarizirati ubogi i oni s pola mozga, pomislila je jadnica. Njen je pljuvač bio ljubitelj video igrica i loših ekranizacija istih. Obučen u robusne čizme, polu nacističke hlače, uski gornji crveni dio trikoa, plašt i kapu izašao je pred nju. I smak. Ponosan i hrabar. Još iz predsoblja čula mu je glas, jedva ga je razaznavala od zvuka teških cokula, ali nažalost čula ga je.
Draga, jesi li mi napravila cedevitu?

Nije se obazirala na pitanje, tko bi ozbiljno shvatio računovođu maskiranog u generala. Znala je što i očekivati kada budala stane pred nju. Već ga je vidjela ovako obučenog. Dočekivao bi goste nekada ovakav, poštara, inkasatora, dostavljača pizze pa zašto ne bi i smak.

Stao je na balkon sav ponosan i pokušao ju zagrliti, isprva se nije dala no onda je samo odustala i poželjela kraj što prije. Njegovo lice je odavalo velik ponos, hrabrost nadasve. Počeo je svoj solilokvij upućen tko zna kome, smaku, njoj, svijetu, nitko nije znao. Ali ustrajao je u svojoj gluposti.
Znaš draga, dan kada je Bison počastio ovo selo svojim prisustvom bio je najvažniji dan u tvom životu, ali za mene… Za mene je bio samo utorak.

Slušala ga je i razmišljala o polaganom umiranju.
Ali zašto, zašto me nazivaju vojskovođom, i k tome ludim? Samo sam htio stvoriti savršenu rasu genetski uzgojenih vojnika. Ne za zlo, nego za dobroooo.

Nastavio je sa svojim citatima iz omiljene mu igrice i filma. Bar ju nije ispljuvao. Izgovor mu je besprijekoran jedino u ovakvim trenutcima zanesenosti.

Okrenula se i lahorasto ušetala u kuhinju napraviti mu cedevitu. Zadnju, nadala se.