If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:
70158016_f6c9ec460f_o

Odraz u ogledalu [SCRIPT]

Posted on 09/04/2014 by Ernest Cigir

Ernest Čigir crta i piše, ponekad snimi kakav hip hop uradak. No, pisanje je oduvijek bila njegova ljubav i poklanjao je tome puno pažnje. Nije objavljivao ništa nigdje, tek poneka kratka priča upućena na neki natječaj, sve do sada. Momak koji voli isprobavati nove stvari i voli istražiti nove kutove gledišta, momak koji ima repliku na sve i proglašen je najbržim jezikom istoka, pokušava završiti svoj prvi roman, a u među vremenu jednom mjesečno radi na seriji priča o Juliji – koju ćemo objavljivati na ovim stranicama.

U ovoj seriji, priča se vrti oko Đuli i njezinog puta kojim korača. Ernest istražuje svoje granice, kao i granice glavne protagonistice u seriji. Kada bi morali staviti seriju u nekakav žanrovski okvir, to bi svakako bio psihološki triler s elementima horora, no unatoč žanrovskoj terminologiji, serija stoji s obje noge na zemlji.

Koristio sam prljave trikove za pisanje ove serije, usudio sam se iskoristiti svoju maštu do krajnjih granica i apsolutno nikada nisam pisao ovakvo nešto.

ilustracija

Sjedila je na rubu kreveta podigavši se iz netom prije ležećeg položaja. Ustala je, ni sama ne znajući otkud je smogla snage za to, ali znala je da mora. Tablete za smirenje bile su razbacane po noćnom ormariću, krevetu, čak je i stala na jednu. Popila ih je šaku. Izraz njenog lica kad je opazila ostatak alkohola na dnu boce sa stola, nije odavao je li se pokušavala sjetiti prethodne noći ili se trudila izbrisati je iz sjećanja. Ustala je i lijeno se dovukla do prozora. Stare zelene zavjese od tvida skrivale su svijet od nje. Ili se ona skrivala od svijeta. Sada nije ni bitno. Ono malo zdravog razuma što joj je ostalo, natjeralo ju je da spakira nekoliko stvari u kovčeg. Nešto odjeće, higijenske potrepštine i svoju plavu četkicu za zube. Razvukla je zastore, a sunce je pohrlilo u sobu istražujući svaki njen kutak kao da tamo nikada nije ni bilo.

“Naravno da je dan.” Pomislila je Julija.
Prekrivši lice rukom, skrenula je pogled s prljavih prozora i sunca s druge strane stakla. Dok je okretala glavu, pogled joj se zaustavio na krvavim plahtama na krevetu. Svježe su joj se posjekotine nazirale na unutarnjoj strani bedara,još uvijek zamrljane krvlju. Sjećanje na proteklu noć navrlo joj je u uspavani mozak, kao hladan tuš na vrući ljetni dan. Sinoć, onako uljuljana, što od alkohola, što od tableta, uzela je žiletu i vukla rezove po nozi. Nije žurila. Pazila je kako reže. Gledala je kako krv u tankom mlazu navire kroz svježi rez i spusta se niz nogu. Nije ju ništa boljelo, više ju je peklo. S druge strane, kako i može biti sigurna nakon pola boce i bar pet tableta?

Vukla je nogu za nogom prema kupaonici, sa jednakim entuzijazmom kao osuđenik koji korača prema izvršenju smrtne kazne. Svjetlost koja je dopirala kroz otvorena vrata sobe posvijetlila je jednu stranu inače mračnog hodnika. Usput je pogledala u stari drveni sat na zidu. Bilo je devet i trideset u jutro. Ušla je u kupaonicu, upalila svjetlo te stala ispred ogledala. Gledala je u slivnik, objema rukama naslonjenima na njega i čekala da se svjetlo upali. Oduvijek je kasnilo to svjetlo. Ona bi kliknula prekidač, a svjetlo bi došlo ponekad čak i minutu kasnije. Nikada nije saznala zašto je to tako. No taj fenomen je nazvala “sporo pali”, baš kao i ona sada – sporo pali. Svjetlost ju je ošinula kao bič po golim leđima. Pomisao na bič protresla ju je cijelim njezinim tijelom. Nije sasvim sigurna da li iz neugode ili ugode. No, hladna voda preko njenog lica svakako joj je godila, u to nije bilo sumnje. Pogled u ogledalo otkrio je lice na kojem se vidjelo mnogo toga. Alkohol, umor, tablete, i opet alkohol.

“Kako sam se dovela do ovoga?” Upitala je odraz u ogledalu.
“Pitaš gluposti, pa bila si sa mnom cijelo vrijeme.” Čula je glas u glavi kako joj odgovara.
Primila se objema rukama za glavu, prekrila uši i stisnula ih, a sa njima i lice i cijelo tijelo. Prestala je disati, čučnula je. Nakon nekoliko trenutaka vrisnula je, no bez glasa. Nijemi vrisak i nakon njega pogled koji se otvara samo da bi vidio prljavi sinfon ispod umivaonika. Počela je glasno disati, gotovo panično.
“Zašto mi se to događa?” Mislila je dok je ustajala ponovno ispred ogledala.
“Zato jer si prokleta kukavica!” Vrisnuo je njezin odraz iz ogledala i rukama je krenuo prema njenom vratu. Uplašeno je zateturala unazad prema kadi. Izgubila je ravnotežu i upala unutra. Sklopila je oči, prvo zbog boli, a onda iz staha.
“Kukavica.” Pjevao joj je glas u glavi. Unatoč sklopljenim očima, vidjela je svoj odraz koji se u dijeliću sekunde pretvorio u blijedu kopiju nje same, sa sniježno bijelom kosom.
“I jesam!” Rekla je samoj sebi. Ustala je iz kade i odlučnim koracima krenula u sobu. U samo jednoj minuti obukla se i krenula prema izlazu iz stana. Zastala je ispred ogledala u predsoblju i pogledala se.

“Da li se vidi?” Vidjelo se. S police u predsoblju uzela je ključeve od stana, dok je na noge nataknula crne cipele sa visokom petom. U džep krem mantila gurnula je maleno rozo ogledalo i još jednom zastala ispred ogledala da provjeri je li sve na svome mjestu. Spustila je kraj nogu stari smeđi kovčeg i rukama namještala frizuru. Njena gusta tamnosmeđa kosa nikada joj nije zadavala previše problema.
“Morat će biti dovoljno dobro.” Pomisila je dok je spuštala ruke preko bokova, ravnajući nepostojeće nabore na mantilu.
Nije joj se dalo stavljati puder na lice, pa je odlučila da će velike smeđe naočale morati poslužiti. Mantil je bio uredno zakopčan i još vezan preko struka sa pripadajućim krem remenom. Udahnula je duboko i pravila se da ne vidi odraz koji je na sekundu ponovo promijenio izgled.
Zazvonio joj je portafon kraj ulaznih vrata. Pritisnula je izlizani gumb na kojem je pisalo govor.
“Tko je?” Pitala je sa napuklim glasom.
“Maksi.” Čuo se glas kao iz bunara sa druge strane.
“Evo me dolje.” Pustila je gumb i još jednom letimično pogledala u ogledalo.
“Da li se vidi?” Vidjelo se.
Uzela je kovčeg i izašla je iz stana. Zaključala je vrata i oborila je glavu na njih. Sklopila je oči i duboko udahnula. Na tren je razmišljala o tome kako joj se zapravo ne ide, kako ne želi ići u bolnicu. Nije se čulo ništa osim Julijinog disanja. Vrata su se snažno zatresla kao da netko s druge strane želi izaći van iz stana. Julija je krenula vrisnuti, no u istom trenu kako je poskočila unazad, zatomila je vrisak. Vrata su se prestala tresti.
“To je sve u tvojoj glavi.” Pomislila je.
“To što je to sve u tvojoj glavi, ne znači da je manje stvarno.” Odgovorio joj je glas u glavi.
“Prestani!” Viknula je.
“Prestani, molim te…” Rekla je tiho.
Vrata su se ponovno počela tresti. Jače nego prethodni put. Okrenula se i potrčala prema stubištu. Trčala je niz stepenice najbrže što je mogla u cipelama.
“Samo tri kata, nije to nista strašno.” Mislila je dok je hodnikom odzvanjao zvuk njenih potpetica kako udaraju po sivim pločicama. Prije nego je izašla iz zgrade, zastala je ispred vrata. Izvadila je maleno rozo ogledalo i pogledala se u njega.
“Da li se vidi?” Vidjelo se.
Izašla je iz zgrade i dočekala ju je njena najbolja prijateljica Maja, no otkad zna za nju, Maja je inzistirala da ju se oslovljava sa Maksi. U početku joj je to bilo čudno, no sada se već navikla.
“Ej, Maksi.” Rekla je lijeno.
“Hej, Đuls.” Odgovorila je vedro.
Pokušala je složiti smješak, no nekako joj nije polazilo za rukom. Maksi ju je zagrlila i povela prema autu. Julija je sjela na suvozačevo mjesto i vezala se kada je Maksi ušla u auto.
“Veži…” Započela je, ali je odmah stala kada je vidjela kako je već zavezala pojas.
“Jesi dobro?” Upitala ju je Maksi.
Nije joj ništa odgovorila, samo je spustila naočale i pogledala je.
“Isuse Bože!” Vrisnula je.
“Dobro, jesi ti kaj uopće spavala?” Pitala ju je, na što je Julija samo negativno mahnula glavom.
“Julija… Đuli… Iskreno mi je drago da ovo radiš. Znam da ti je teško, ali pomoći će ti tamo. Znam to.” Stavila je nježno ruku na njeno rame.
Julija je na njene riječi samo kimnula glavom i okrenula je prema prozoru. Pogled joj je pratio bijele linije ocrtane na podu. Tu i tamo bi samo uzdahnula i uputila Maksi, koja je pričala, neko usputno “aha”. Gledajući je, izvadila je cigaretu iz kutije koja je stajala izmedu nje i Maksi. Zapalila ju je i desnom rukom spustila prozor. Ostatak puta provele su u tišini.

kraj prvog dijela.