If you can read this, your browser does not support the HTML5 Canvas.




Share selection:

Papirić nad papirima

Posted on 11/12/2015 by Introspekcija izvana

Ne znam kako da opišem taj njen stan. Uostalom, kako opisivati nešto što ona više ne smatra svojim. Uvijek mi je bila draga ta Ljerka, još od doba kada smo se igrali u parku ispred zgrade. Ja onako štrkljav, ona s kojom kilom viška. Vidjelo se to još onda. Ne podcjenjujte djecu, promućurna su ona. Osjete afekciju i odbojnost bolje od odraslih.

Sjedio sam na kauču koji nije bio njen, u stanu koji nije njen i gledao u televiziju koju je osvojila na nekoj nagradnoj igri pred koju godinu. Gunđala je o toj spravi da je jedino što joj ostaje u ova četiri zida, proklinjala ironiju. Ovo mjesto nekoć puno poznanika, prijatelja. Hana i Emil dugo nisu navraćali pomislio sam, možda sve to ima neke veze s njenim odlaskom. Čistila je tako nevažne kutove stana iako je već bio gotovo iseljen. Bilo je očito da je nervoza kod nje radila sto na sat. Ili strah ili nešto slično? Nisam se nikad smatrao odličnim psihologom. Jedino sam znao razlučiti da nije sretna i da nije gladna.

Često bih gledao u njeno salo i samo zamišljao kako bih se pohrvao s njom. Ništa seksualnog ne bi bilo u tome, nego samo jednostavan čin hrvanja. Činila se tako mekom, kao da me ne može ozlijediti. Ljutio bih ju u toj čudnoj fantaziji, dok bi se ona sve više i više uzrujavala, a salo bi se treslo i pružalo mi zaklon od svijeta. Neću lagati, katkad bih ju malo i pljesnuo po debelom mesu. No sve su to jalove maštarije. Ne bih ju nikada toliko degradirao, ta nisam uzalud dobar prijatelj koji joj je došao pomoći s preseljenjem. Samo, mislim da je mogla kupiti nešto za pod zub da žvačem dok ju gledam kako čisti. Nastavljao sam zuriti u taj isključeni televizor dok ga nije ištekala iz struje, onako naglo, nasilno.
– Što ti je? – upitah.
– Dosta gledanja u ovo sranje. 

Bila je ogorčena i bacila je kabel na pod gledajući u njega kao u nekakav produžetak onoga što se vrtjelo na tom TV-u i u njenom umu. Šutio sam neko vrijeme nakon incidenta, nisam htio razljutiti veliku curu. Pustio sam ju da posprema svoje, a kako sam trenutno bio samo moralna potpora odšetao sam do kuhinje u potrazi za nečim jestivim. Otvarao sam ormariće u kuhinji, moralo je biti hrane unutra. Držala bi ona nekoć tamo slatkog dok se nije odlučila preorijentirati na voće. E, Ljerka, Ljerka, pojmovi ušećerena jabuka i voće ne idu baš zajedno. Ni jedne ušećerene jabuke, ni jedne bajadere, ničeg. A na kraju ni njenog iskrenog odgovora zašto se zapravo seli. Nadao sam se da će biti iskrena makar u kriznim situacijama poput slaganja rublja i iskopčavanja televizije iz struje.

Lutao sam tako po kuhinji i naravno da sam se nadao da ću naći neke odgovore na neriješena pitanja, na pitanja zašto ona baš sad ide iz svog obitavališta. Razlog nisu uspomene, zasigurno. Odgovore na pitanja koliko Bajadera može strpati u usta i pri tom govoriti. Bio sam malo strog prema njoj pomislio sam, često ju ismijavao no nije joj smetalo. Zajedno bismo se dobro nasmijali. Debeljuškasti ljudi su uvijek dobri, pomislio sam. Nekako mi je jenjavao entuzijazam za ikakvom potragom za hranom, a kamoli za odgovorima, dok nisam nabasao na kuhinjsku ladicu koja se nije mogla otvoriti.
– Ljerka, ova ladica se ne otvara baš, ima što za jest´ unutra? – zaderao sam se.

Nisam baš tako nepismen i neuk, nego je to razgovorni bonton od milja koji volim koristiti s dragim mi ljudima. Ova je počela sa završnom pripremom, usisavanje svega nepotrebnog, a kad kažem nepotrebnog onda su to mrvice hrane i ceduljice s porukama koje je voljela ostavljati sama sebi. Naravno da me nije čula. Nekako mi je i laknulo jer sam smatrao da mi tako dopušta da švrljam i dalje po toj ruini od kuhinje i poslužim se bilo čime ne bi li otvorio ladicu. Nije bilo nikakve brave na njoj, nego se jednostavno zaglavila. Vukao sam ja to neko vrijeme, ali bezuspješno. Otišao sam tako laganog hoda, izbjegavajući kutije i odjeću na vješalicama nabacanu na vrata ormara, do sobe te sam uzeo vilicu koja je stajala na vrhu jedne kutije, unutar pribora za jelo koji je rijetko koristila. Vratih se zatekavši istu praznu kuhinjicu kao i prije. Tužna samotna scena. Očito nas melankolija sustigne tek drugi put, odnosno kada bolje promotrimo stvari. Vilicom pokušavam odgovoriti na taj kuhinjski problem. Malo mi je falilo da ladicu ne počnem udarati nogom jer znatiželja i glad u kombinaciji paklena su stvar.

Nakon nekog vremena uspjeh. Veliki uspjeh, komad papirčine koji se zaglavio pomaknuo sam dolje te mi se otvorio Shangri-La. Ništa manje nisam ni očekivao. Ladica prepuna papira i svakojakih stvarčica, a na vrhu nekoliko Mars čokoladica. Ipak nije bila samo na dijeti ušećerenim jabukama. Smazah par Marsova dok mi je ono bitnije zagolicalo maštu. Svi ovi papiri tu u kuhinji, čini se da su izvan svog mjesta, ali tko bi ga znao. I naravno, počeo sam prebirati po njima, što bih drugo radio. Listao sam i listao, a lice mi se zajapurilo. Dobro sam se zagledao u jedan papir i bacio sve na pod. Moj trk je predstavljao trk omanjeg nosoroga koji ruši sve pred sobom. Tako sam se bar percipirao, najviše zato što nije bilo ničega za srušiti te sam se mogao osiliti na svojim plahim stopalima. Dojurio sam, odnosno napravio tih nekoliko brzih koraka do Ljerke, shvatio da u rukama nemam papirnati dokaz s kojim ju moram suočiti pa sam opet napravio istu akciju pri kojoj sam se galantno poskliznuo i pao udarivši glavom o stolić u dnevnoj sobi. To je bilo to za mene, nije me bilo nekoliko minuta.

Kad sam se teatralno probudio poželio sam da imam kakav plašt da se mogu zaviti u njega dok ju suočavam sa svime. Papiri su već bili na mom krvniku, omalenom stoliću kojeg i dijete prvog razreda osnovne škole može podići i preseliti gdje želi.
– Ljerka, zaista? – govorim joj.
– Ma, sve je to u redu. – odgovorila mi je sasvim mirno.

Papiri su i dalje stajali na stolu, na mjestu gdje ih je spustila. Nazirao se onaj jedan od kojeg mi se smučilo. Zamolio sam ju da ga prožvače i proguta. Ošamarila me je. Zaslužio sam. Iako sam gnjusno ciničnom primjedbom izazvao njenu bucmastu ruku da se zaustavi na mom bradatom licu i premda sam zaslužio dobivenu šamarčinu, nije mi bilo žao. Nije mi bilo žao jer se i danas s užasom i jadom sjećam svoje djetinje čežnje, fiksacije djetinjstva mi, rane mladosti, a boga mi i nedavnih dana. Rane su svježije od netom iscijeđenog soka od naranče, a Ljerka tako. Kao da ih nema, kao da me nema.
– Znam da znaš koliko mi to znači, Ljerka. Pa zar si zaboravila koliko si i ti plakala ispred zgrade suosjećajući sa mnom? 

Njen izraz lica jasno je govorio da ne vidi zašto se toliko uzbuđujem. Ta odrasli smo, muče nas stanovi koji nisu naši, zidovi koje nemamo, televizije koje osvojismo, preseljenja i slično, a ja trabunjam o komadiću papira zaostalom u zaglavljenoj ladici.
– Odavno je to tamo i zaboravila sam da imam tvoju veliku čežnju ostavljenu u nekoj ladici sa svim i svačim. Tko još razmišlja o takvim gluparijama koje si odavno trebao zaboraviti?! Ti skupljaš! Ma, daj! – reče mi ne baš lijepim tonom.

Poražen činjenicom da Ljerka već godinama, kao nehajno čuva toliko mi značajan komad papira, pomislio sam kako se, eto, godinama varam doživljavajući je dobrom. Možda sam zaista trebao biti okrutniji prema njoj. Dok su Ljerkine riječi odzvanjale u mojoj glavi, poželio sam joj u bradu sasuti cijeli niz bezobraznih i nikad izrečenih primjedbi, a ona me je, zalijepivši mi toliko željeni papirić na čelo, tako se to i radi s poštanskom markom pobogu, poslala u nepovrat.